StoryEditor

ČUDNI DANI Djed Božićnjak podsvijesti i dani buduće sadašnjosti

30. siječnja 2019. - 00:23
Strange-Days-

"Raduješ li se Novoj godini", osvane pitanje u "Čudnim danima" (1995.), ambijentiranima u Los Angeles predzadnjeg i zadnjeg dana 20. stoljeća. "Ne, ona ništa ne mijenja, što imamo slaviti", zamrači odgovor. Budućnost koju je predviđao "Strange Days" redateljice Kathryn Bigelow i producenta/scenarista Jamesa Camerona mračna je, pesimistična, nihlistična, noćna mora na razmeđi "noira" kinematografske prošlosti i futura "Blade Runnera".

Smještena samo četiri godine unaprijed u odnosu na vrijeme izlaska filma, na samom prijelazu 1999. u 2000., ususret dolasku dvijetisućite, budućnost "Čudnih dana" je, ironično, danas daleka prošlost, ali mi je, još ironičnije, živimo u sadašnjosti 2019., gotovo 20 godina kasnije. Iako "Strange Days" može djelovati kao daleko sjećanje, njegove teme veoma su bliske današnjici, osobito u Americi o kojoj - u filmu - od policije pogubljeni rapper Jeriko One (Glenn Plummer) pjeva kao o svojoj "baba rogi 400 godina".

Nije samo "ekonomija sranje", kako netko kaže u filmu, navodeći razloge zašto ne slavi Novu godinu. Policijska brutalnost i rasne tenzije iz "Čudnih dana" prenesene su u američki svagdan. Život u policijskoj državi s ulicama na tenkovima i pendrečenjima crnaca u filmu bio je inspiriran jučerašnjicom, tj. nemirima u L.A.-u 1992. (slučaj Rodney King), a danas izgleda kao loš dan u Fergusonu, ovjekovječen snimkama s kojima završava recentni "Crni član KKKklana" Spikea Leeja.

Ovaj futuristički "tech-noir" triler s elementima "techno-thrillera", "cyberpunka" i akcijskog SF-a, jedan od najprofetskijih i naj-cooltnijih filmova devedesetih, indirektno je najavio Bigelowičin "Detroit" i ovih dana je relevantniji nego 1995., kad je projicirao slike prošlosti u distopijskoj budućnosti, usput projicirajući viziju (čudnih) dana buduće sadašnjosti, kakva je svojstvena vizionaru Cameronu ("Terminator 1&2", "Aliens", "Bezdan").

"Strange Days" je savršena autorska fuzija vizija Camerona i Bigelowice, iz današnje perspektive definitivna sumacija njezinih preokupacija. Cameronov potpis očituje se u (auto)destruktivnom odnosu čovjeka i tehnologije koja zatomljuje humanost, prikazu budućnosti čovječanstva na rubu uništenja, snažnom ženskom liku zaštitarke i vozačice limuzine Mace (Angela Bassett), njezinoj romansi s "noirovskim" (anti)junakom Lennyjem Nerom (Ralph Fiennes) i njegovom "sudbinskom" participiranju u spašavanju svijeta.

Bigelowičini prethodni ("Plavi čelik", "Pakleni val") i kasniji filmovi ("Narednik James") portretirali su ovisnike o adrenalinu, čija je droga, ultimativni trip, ubijanje, surfanje ili ratovanje. U "Čudnim danima" ljudi su ovisni o adrenalinu virtualne stvarnosti, a tehnologija je njihova omiljena droga, adiktivni žičani trip putem kojeg u prvom licu mogu voajerski iskusiti smrt, nasilje i seks.

Redateljica navlači gledatelja na tu drogu u briljantnoj uvodnoj sceni snimljenoj u jednom neprekinutom kadru iz subjektivne perspektive. Adrenalin luduje dok u prvom licu doživljavamo provalnu akciju očima provalnika i vidimo sve ono što on vidi, od momenta kad s ekipom utrči u dućan s magnumom do bijega s policijom za petama preko krovova.

Prema ovoj potjeri "auto-tabanićima" slična potjera iz "Point Break" čini se kao dječja igre, čak i ona iz trećeg "Bournea". Zahvaljujući fascinantnoj šljem-kameri Matthewa F. Leonettija, snimatelja dotad specijalizirana za akcije ("Komandos"), mahom one Waltera Hilla ("Teksaški graničar", "Crveno usijanje", "Još 48 sati"), imamo osjećaj da s pljačkašem skačemo s jedne zgrade na drugu i padamo u bezdan niz šest katova prije nego poljubimo kolnik, a sve to bez 3D-a.

Senzacije se probijaju u našu podsvijest izravno "uploadane" iz moždane kore, kao da smo doista ufurani u žice i na glavi držimo tzv. lignju, supervodički kvantni premošćivač čiji receptor šalje signal u rekorder nalik mini-diskovima, nekakavi Oculus Rift prije Oculus Rifta. S takvim video-clipovima, nemontiranim dijelovima nečijeg života popularnim na crnom tržištu, dila Nero, i sam ovisan o proizvodu unedogled proživljavajući sretnije trenutke s bivšom djevojkom, rock pjevačicom u tumačenju Juliette Lewis za koju je film također bio vizionarski (zapravo postala rokerica).

"Ovo nije 'kao TV, ali bolje', ovo je život. Ti si sudionik, vidiš čuješ, osjećaš. Ja sam tvoj svećenik, psihijatar, tvoja glavna veza s kontrolnom pločom duša. Ja sam tvoj magični čovjek, Djed božićnjak podsvijesti", Nero drži "pitch" potencijalnoj mušteriji. Sve je ostvarivo, pa i biti 18-godišnjakinja koja se tušira, čime Nero konačno kupuje mušteriju. On prodaje tuđa iskustva, nešto kao zaposlenici "Rekalla" u Verhoevenovom "Potpunom sjećanju", koja su snimljena "helmet camom" za kasniju reprodukciju, "playback".

Subjektivni doživljaj iz filma reproduciran je u "found footage" hororima, populariziranim upravo 1999. s megahitom "Projekt: Vješticom iz Blaira", ali i stvarnosti, gdje se točno 20 godina kasnije, 2015., u SAD-u dogodio slučaj da je ubojica novinarke i kamermana "postao" snimak ubojstva u "first person shooter" stilu na internet, kamo završavaju i videa iživljavanja policije nad crncima, oko čega se vrti zaplet filma.

Kad Mace kaže "vidim svijet koji se otvara i sve nas guta", bilo je to upozorenje na konzumirajući utjecaj tehnologije o kojoj smo ovisni, a koji nas sve proždire ili nas je već proždro. Dalekovidni "Strange Days" je prorekao budućnost: virtualna stvarnost iz filma postala je naša stvarnost ovisnosti o spojenosti na internet, naša zbilja "online" videa, "live-streama" i življenja tuđih života (ma kakvi bili) u vidu bijega od svog vlastitog jer, kako Nero veli, "muka jednog čovjeka je technicolor drugoga".

"Misliš da imaš život, a prodaješ djeliće tuđih života", govore Neru, svojevrsnom supstitutu za Bigelow i svakog drugog filmaškog prodavača tuđih života. "Čudni dani" metafilmski podirivaju voajerističku prirodu filma, ali staju na njegovu stranu u odnosu na (virtualnu) stvarnost. "Znaš li zašto zašto su filmovi još uvijek bolji", Faith pita Nera. "Kad muzika dođe i krene odjavna špica, znaš da je došao kraj".

Ispred vremena, iza publike i kritike

"Čudni dani" su 1995. bili jedan od najvećih komercijalnih promašaja. Film ispred svog vremena koštao je 42 milijuna dolara (sitnica za Cameronove megabudžete, ali dovoljno skupo), a zaradio niti osam. "Strange Days" nije voljela ni kritika, no dio tadašnjih filmofila, uključujući potpisnika ovih redaka, prepoznao je njegovu vrijednost u realnom vremenu i stavio ga na "top-ten" listu naj-filmova godine.

Rijetki žanrovski klišej

Rijetka mana filma tiče se žanrovskog klišeja u vidu negativčeve potrebe da objasni svoj plan držeći na nišanu junaka, kao da to nije javno ismijao dvije godine stariji "Posljednji akcijski junak".

item - id = 586589
related id = 0 -> 1146559
related id = 1 -> 1146126
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. studeni 2021 19:45