"Tko želi da ga vole, neka bude filmska zvijezda." – "Čovjek iz sjene" (2018.)
Potpredsjednik. Porok. Sve je to "Vice". Dvoznačan originalni naslov filma Adama McKaya ("Oklada stoljeća"), kod nas prevedena kao "Čovjek iz sjene", zasigurno je smisleno stavljen budući da se "vice" može prevesti i kao potpredsjednik i kao porok. Jer, potpredsjednik Dick Cheney (Christian Bale) bio je poročan. Sudeći po filmu, nominiranom za osam Oscara računajući sve glavne kategorije, njegov najveći porok bila je moć.
Čovjek je prošao put od nikogovića i propaliteta, "velike upišane nule" izbačene s faksa (pio i tukao se), do toga da je postao "netko i nešto". Šef kabineta. Ministar obrane. I, dakle, potpredsjednik, za vrijeme mandata Georgea W. Busha, "crne ovce obitelji Bush". Je li Cheney bio i proročan? Poročan sa "r"? Na neki način jest. Njegova "vizija" zauvijek je promijenila politički krajobraz Amerike i tijek povijesti za milijune ne samo američkih života.
Neposredno je, prema McKayju, inicirao stvaranje ISIS-a zahvaljujući reperkusijama invazije na Irak i potrage za nuklearnim oružjem. Isposlovao je zakon o mučenju (Guantanamo) i privatnosti (nadgledanje). Mogao je raditi što god hoće jer je "legalno". Učinio je to Cheney kao "duh" – jedva (bi)ste primijetili kad je došao na vlast. A dolazio je. U valovima.
Ovdje nam valja uposliti (skraćeni) McKayev natpis na ekranu u formi anonimna aforizma: "čuvaj se tihog čovjeka jer on motri... kad drugi otpočinu, on udari". Zaista, Cheney nije brbljao o kartama koje drži u ruci, kako je skužio Donald Rumsfeld (Steve Carell) u vrijeme Nixonove vladavine, kad je Dick bio njegov lakej, a uvijek je imao nekog asa u rukavu.
Cheneyjevo "pokeraško lice" s prigušenim intenzitetom skrivenim ispod površine najzanimljivija je glumačka stvar u filmu u kojem sjajne sporedne izvedbe ostvaruju i nesuđena oskarovka Amy Adams ("Dolazak") kao Dickova "ladymacbethovska" supruga Lynne te friški oskarovac Sam Rockwell ("Tri plakata izvan grada") u ulozi Busha, a dobar je i Carell.
Mada, oči neminovno najprije lete na Baleovu tjelesnost u još jednoj senzacionalnoj metodskoj izvedbi, tj. fizičkoj transformaciji najboljeg glumačkog "transfomera" današnjice, "podebljanoj" čak i u odnosu na "Američke varalice", a suprotna pola od izgladnjavanja za "Nestajanje" i "Boksača" koji mu je donio Oscara za sporednu mušku ulogu. Baleov govor tijela impresivniji je od samoga tijela. S govorom tijela Bale glumi, sa samim tijelom ponekad zaglumata i kočoperi se u stilu "pogledajte što sam opet izveo".
Snimite ga u sceni kad, netom nakon terorističkog napada na Ameriku 11. rujna 2001., daje Rumsfeldu dopuštenje da "oborite svaki avion koji se smatra prijetnjom". U Baleovom Cheneyju redatelj vidi suvremena Nixona iz podcijenjena "Nixona" Olivera Stonea, samo što je operetsku tragediju tog filma trampio za tragikomediju u stilu prethodnika "The Big Short". No, McKay nije Stone "for dummies" i to demonstrira scenom kad Cheney stoji ispred ureda Henryja Kissingera dok Nixon planira bombardiranje Kambodže, što će ga godinama kasnije nadahnuti za napad na Irak.
U komediji se McKay osjeća kao kod kuće, ali na primjeru redateljevih pet zezancija s Willom Ferrellom ("Voditelj uzvraća udarac", "Priča o Rickyju Bobbyju", "Luda braća", "Murjaci s klupe", "Voditelj: Legenda se nastavlja") doista nismo slutili da se u njemu krije politički filmaš ("Oklada stoljeća") na tragu dokumentarista Michaela Moorea, premda su "Anchorman 1&2", gledano retrospektivno, bili svojevrsno zagrijavanje za "Vice".
Baš poput Moorea, McKay umijeva biti zabavan, ciničan, ironičan i tragičan dok dokumentaristički, pardon doku-dramski izlaže "istinitu priču o Cheneyju". Dobro, istinitu "koliko može biti" s obzirom da je Cheney "jedan od najtajnovitijih vođa u povijesti", kako gledatelja informiraju uvodna slova na ekranu i u produžetku ispišu "ali dali smo jebeno sve od sebe".
Režijski se McKay naslanja na "The Big Short", od rapidne izmjene igranih i dokumentarističkih kadrova kroz Cheneyjevu i američku povijest, preko recitiranja Shakespeareovih monologa, do razbijanja "četvrtog zida" gledanjem u kameru prilikom raznoraznih objašnavanja onoga što gledamo ili slušamo, s tim da sad pokazuje "stoneovski" osjećaj za montažu iz faze "Nixona" i "Rođenih ubojica" (insertirane snimke partijanja, lavice kako obara antilopu, "Survivora" pomiješana s prizorima rata u Iraku...).
Neke scene su upravo groteskno crnohumorne, primjerice kad konobar u restoranu (Alfred Molina) otkriva ponudu iz menija za Cheneyja i političke moćnike: "Imamo Guantanamo", nudi on. A neke simbolički razorne, recimo kad Bush treska nogom ispod stola dok se obraća naciji i najavljuje napad na Irak, dok u Iraku noga drhti nekom nesretniku sakrivenom pod stolom tijekom bobardiranja. McKay se čak drznuo napraviti lažni kraj filma i pustiti odjavnu špicu negdje oko polovice, zamišljajući načas alternativnu povijest u kojoj se Cheney nije vratio u Bijelu kuću na Bushov poziv te on i Lynn "žive sretno i uzgajaju zlatne retrivere".
Da barem nije, ali jest. I zbog toga je SAD sada tu gdje je. Povijesni događaji opisani u "Čovjeku iz sjene" su rezonantni dan-danas. Upravo je Cheney oblikovao američko novomilenijsko stanje uma i gotovo svaki njegov korak doveo je Ameriku do točke gdje se nalazi. Blic-ukazanje budućeg predsjednika Donalda Trumpa u jednom montažnom kolažu potvrđuje kako je McKay dao "jebeno sve od sebe" da to shvati i najgluplji Amerikanac.
Šesta Oscar nominacija Amy Adams
Kao i u slučaju "Miljenice", čak troje glumaca "Čovjeka iz sjene" je dobilo Oscar nominaciju – Bale, Adams i Rockwell. Bale i Rockwell zlatni kipić već imaju ("Boksač", "Tri plakata izvan grada"), a ovo je šesta nominacija za Adams koju će, nadajmo se, potvrditi.