Prestiž curi iz svake pore drame "Češljugar". Film je ekranizacija Pulitzerovom nagradom ovjenčane knjige "Goldfinch" Donne Tartt. Režiser je talentirani Irac John Crowley (sjajni "Dječak A") čiji je "Brooklyn" bio nominiran za tri zlatna kipića.

U jednoj od uloga nastupa oskarovka Nicole Kidman. Direktor fotografije je oskarovac-veteran Roger Deakins ("Blade Runner 2049")... Nije čudno da se "Češljugara" naslijepo razmatralo kao potencijalnog kandidata za Oscara 2020. u važnijim kategorijama.

Jer, naoko je "Goldfinch" jedna od onih "važnih" oskarovskih drama s književnim pedigreom. Međutim, nakon što se film odgledao, "Češljugar" će teško poletjeti do zlatnih kipića. Nešto se definitivno izgubilo u prijevodu s papira na ekran da bi "Goldfich" bio oskarovski ekvivalent Pulitzeru.

Nije to baš tako slaba drama, kako bi se dalo zaključiti na temelju recepcije američke kritike, ali ni odveć dobar film. No, treba svakako pozdraviti jednu ovako ambicioznu "mainstream" produkciju studija poput Warner Brosa na redovnom repertoaru, gdje su se filmovi tog tipa prorijedili, za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća kad su drame, koje Crowley pokušava replicirati, bile sastavni dio kinoponude.

Premda, golema ambicija i grandioznost se na koncu obija o glavu filma i kreše krila "Češljugaru", dvo-i-pol-satnom ostvarenju snimljenom po knjizi od blizu 800 stranica, ispričanoj u prvom licu jednine. Puno toga se događajno ili situacijski želi pokriti u dva paralelna vremenska tijeka, mnoštvo likova traži dekvatan prostor, ali ga na koncu ne dobiva, pa je i glumcima i gledateljima teže investirati u njih i dati se do kraja.

Taman kad se "Goldfinch" sprema izazvati istinski emotivni potres, prebaci se u drugi narativni kolosijek i izgubi potrebu snagu da označi kretanje na Richterovoj ljestvici unutar srca. Bolji dojam nedvojbeno ostavlja prošlosni segment, sagledan u formativnim "flashbackovima", kad 13-godišnjeg protagonista Thea Deckera glumi Oakes Fegley ("Pete i zmaj", "Muzej čudesa").

Malac je doživio nezamislivu tragediju. U trenutku kad je bio u posjetu newyorškom muzeju "Metropolitan" i gledao sliku "Češljugar" Carela Fabritiusa zbio se bombaški napad. Njegova majka je među stradalima, a sve što Theu ostaje kao uspomena na posljednji momenat s majkom jest rečena slika "ptičice".

Slika je uspjela ostati sačuvana stoljećima, a smatra se uništenom u terorističkom činu koji će dječaku (pred)odrediti budućnost. O klincu će skrbiti Barbourovi, s naglaskom na majku imućne obitelji (Kidman), njegova očinska figura postaje posrednik antikvitetima (Geoffrey Wright) i uči ga replikama umjetnina, iako će mu u život opet ući otuđeni otac (Luke Wilson) s novom ženom (Sarah Paulson).

Theo je odrastao s krivnjom i žalovanjem zbog majčine pogibije u mladog trgovca antikvitetima. "Njezina smrt je moja krivnja. Ja sam kriv, za sve kriv", govori odrasli Theo tražeći barem prividan oprost. Tada ga igra Ansel Elgort ("Krive su zvijezde", "Vozač"), ali ne uspijeva kao Fegley dočarati unutarnja duševna trvenja lika otkako je "izgubio iz vida svaki putokaz" koji bi ga "odveo na neko sretnije mjesto".

Osjećamo kad mali glumac vrišti iznutra, a stariji jedva da uspijeva emotivno registrirati vrisak izvana kad u Amsterdamu sanja da je opet vidio majku. Fegley je ponio egzistencijalni teret na ramenima lika koji Elgort nije iznio do kraja. Njegova je gluma jednodimenzionalna i sterilna, što se posredno prenosi se na čitav film u prezentnim segmentima, unatoč Crowleyjevoj režiji i Deakinsovoj fotografiji.

Zato jedva čekamo da se radnja prebaci u prošlost, gdje progledavamo kroz prste prenaglašenom, karikaturalnom ruskom naglasku mladog Finna Wolfharda ("Stranger Things", "It") u ulozi Theova prijatelja Borisa. Tu, u prošlosti, Crowley i Fegley oblikuju glavni lik nakon doživljene tragedije, ali i crtaju simboliku slike na platnu filma.

Svako malo zabljesne flešbek terorizma u muzeju, što Crowley snima s aluzijama na 11. rujna 2001. (sukljajući dim, ruševine...) i priča ode jedan korak naprijed u vremenu i sjećanju da otkrijemo nešto više, tj. poruku pjesnika. Umjetničko djelo je besmrtnije od čovjeka, čak i kad nije veće od života kao film "Češljugar".