Puls ubrzava od startnih kadrova "Brzine" (1994.) i ne popušta do kraja filma stvarajući trajan akcijsko-trilerski momentum. Redatelj Jan De Bont brzo prelazi na stvar. Kamera se spušta niz okno dizala, kat po kat, od vrha do dna nebodera.
Upoznajemo negativca (Howard Payne u izvedbi Dennisa Hoppera) koji će u dizalo postaviti bombu. "Ništa osobno", dometne zlikovac znatiželjnom zaštitaru nakon što mu očisti uho odvijačem. Lift krcat putnicima počinje ići prema dolje, 43, 42... boom.
Eksploziv je aktiviran i dizalo strelovito juri naniže. Zaustavljaju ga sigurnosne kočnice. Dizalo visi o niti i drži se vršcima kočnica da ne (pro)padne. Ukoliko policija ne isplati određeni iznos, negativac će dignuti u zrak kočnice. Predstavljen je, dakle, dijabolični zlikovac, "lud, ali ne i glup".
Postavljena je i napeta situacija s putnicima u liftu zapelom između katova. Nedostaje samo akcijski heroj. No, evo i njega. Jack Traven (Keanu Reeves) ulijeće u film u punoj brzini s automobilom u letu niz nizbrdicu. Predigra mačke i miša može početi.
Neki bi redatelji ovaj prolog rastegnuli u cjelovečernjak, akcijski triler/"disaster movie", no De Bont mudro odabire kratkometražni film, odnosno za njega je to samo "teaser" uzbuđenja koja slijede, uključujući putnike u busu umjesto liftu koje nanovo spašava Traven od poremećena Paynea i dizanje aut(obus)a na zadnje kotače.
"Speed" ubacuje u veću brzinu nakon što negativac postavi bombu na bus i Travenu razloži logičan kontinuitet filma u formi krajnje jednostavne, ali efektne i ingeniozne premise scenarista Grahama Yosta. "Bomba je u busu. Jednom kad bus dosegne brzinu od 75 km/h, bomba se aktivira.
Ako brzina padne ispod 75 km/h, bomba eksplodira. Što ćeš učiniti?". Mogao je to biti i vlak, kao u japanskom filmu "Bullet Train" ili "Pomahntalom vlaku" Andreja Končalovskog. Međutim, s vlakom je vožnja razmjerno linearna, po tračnicama rezerviranim samo za njega.
S busom je stvar posve drukčija, poglavito ako ne vozi na autocesti, u gluho doba noći, već u centru Los Angelesa, za vrijeme "rush houra". Yost i De Bont su riskirali potencijalne apsurdne ili nategnute okolnosti koje proizlaze iz premise, ali su ih okrenuli u svoju korist generirajući istinsku napetost s jednom škakljivom situacijom za drugom i postižući najveći broj okretaja u minuti na brzinomjeru akcijske tenzije.
Prisilni prolasci kroz crveno svjetlo, prometni krkljanci, vožnja u sporednom žutom i suprotnom traku, obaranje kolica neke žene (srećom, prenosila je konzerve, ne bebu), oštro skretanje i mogućnost da se bus prevrne... samo su neke od prepreka, tj. scena koje guraju na rub sjedala.
Kulminaciju će, pak, vožnja doživjeti kad se bus nađe na nedovršenoj autocesti hitajući prema rupi od "najmanje 15 metara". Naravno, bus će preletjeti rupu, ali gledatelj ni na novo gledanje nema vremena razmišljati je li to moguće ponesen scenom.
Na koncu konca, kaskader je doista izveo skok s busom, premda u njegovom slučaju nije nedostajalo toliko ceste. Danas bi bus vjerojatno bio računalno animiran ili bi se scena orkestrirala ispred zelenog ekrana. De Bont je htio da publika dobije osjećaj stvarnosti i prave opasnosti od pojedine situacije.
To je jedan od ključeva uspjeha "Brzine", filma od kojeg i 25 godina kasnije gledatelja prolaze srsi u ključnim scenama (papirić s natpisom "bomba u busu" dolijeće u vjetrobransko staklo) dok ga De Bont pozicionira u aktivnog sudionika zbivanja ili pobuđuje u njemu iskrenu brigu za likove, Jacka i Annie (neodoljiva Sandra Bullock), pretvarajući akciju u svojevrsni "rollercoaster" doživljaj, 4DX bez 4DX-a.
Gledatelj osjeća svaku gobu na cesti, svaki trzaj, svako struganje metala i svaku ugrozu, primjerice kad Jack hvata autobus skokom iz jaguara u punoj brzini ili ode ispod busa ne bi li pokušao demontirati bombu, a o glavi mu rade kotači koji bi ga mogli pregaziti.
"Bomba postoji da bi eksplodirala. Koja je njezina svrha ako ne eksplodira", filozofski razmišlja negativac i podcrtava smisao akcijskog filma kakav "Speed" metafilmski oslikava. Akcijski film postoji da bi slavio pokret, jurio, izazvao ushićenje, pružio adrenalinsku groznicu.
"Brzina" je ogledni primjer tog i takvog akcijskog filma, jedan od ključnih predstavnika žanra u devedesetima i uopće, najuzornije dijete "Umri muški", čiju je formul direktor fotografije tog klasika De Bont naslijedio od McTiernana u svom redateljskom prvijencu. U filmu, prozvanom "Die Hard" u busu, gotovo da nema statičnog kadra, kamera je čitavo vrijeme mobilna i putuje s busom kako bi gledatelji putovali s njegovim putnicima.
Zapravo, "Speed" djeluje kao jedna produžena akcijska sekvencija: kad završi središnji, najduži segment s busom (njegovim zabijanjem u zrakoplov u jednoj od najraskošnijih eksplozija ikad), to nije kraj budući da De Bont publici nudi tri filma po cijeni jednoga i slijedi nova potjera podzemnim vlakom koji juri ususret nedovršenim tračnicama.
Od 1994. naovamo nešto slično je postiglo takoreći samo "Ubrzanje" i "Pobješnjeli Max 4". Ovo je jedna od definicija akcijske kinetike i samoga žanra koji treba izbjeći sve prepreke u vožnji, zavedena u Travenovim upozorenjima danim vozaču Samu (Hawthorne James) dok ga za upravljačem nije zamijenila Annie.
Jackova upozorenja "Ne usporavaj, vozi iznad 75 km/h, uspori i bus će eksplodirati" iz današnje optike se čine i kao poziv na otpor protiv skorašnje poplave CGI-ja koji će čuti John Wick, Ethan Hunt i njima slični akcijski junaci. Klasični akcijski film mora nastaviti voziti naprijed i ne smije usporiti ili stati jer će eksplodirati.
Veze koje započnu u frkama nikad ne opstanu
"Veze koje započnu u frkama nikad ne opstanu", Annie je rekla Jacku. Njihova veza, nažalost, nije opstala do slabijeg nastavka, snimljenog 1997., u kojem je Keanua zamijenio Jason Patric. Međutim, Sandrina kemija s njim nije bila ni izbliza snažna kao s Reevesom u kojeg je bila zaljubljena na snimanju, kao i on u nju. Krah nastavka nije omeo Bullock da nastavi put do megazvijezda Hollywooda. Reeves se za ovu ulogu kalio "Paklenim valom", a ovdje postao pravi akcijaš koji sipa i "one-linere" ("Što može zaustaviti pad dizala? Podrum!", "Pucaj u taoca!"). Krajem devedesetih je glumio u novom međašu SF-a i akcije "Matrix". Danas je najpoznatiji kao John Wick u trima filmovima. Scenarist Yost je, uz nastavak, napisao još dva akcijska filma, "Slomljenu strijelu" i "Tešku kišu", te "Misiju na Mars". Direktor fotografije Andrzej Bartkowiak je prošao sličan put kao De Bont i postao redatelj akcijskih filmova "Romeo mora umrijeti", "Do kraja" i "Od kolijevke do groba".