StoryEditor
KolumneBombe, rašpe, livorveri

Boris Dežulović: Kako je propala demokracija

Piše PSD.
7. siječnja 2013. - 20:30
Zasićenost tradicionalnom predstavničkom demokracijom i profesionalnim političarima nije, jasno, endemska hrvatska pojava. Više od hiljadu godina - od islandskog Althinga, najstarijeg parlamenta na svijetu, preko Montesquieua, političkog ujedinjenja Britanije i švedskog prelaska na parlamentarni sustav, pa sve do danas - ta se vrsta razvijala i mijenjala, dok najzad nije postala izravno odgovorna samo i jedino sponzorima iz krupnog kapitala, otrgnuvši se s hranidbenog lanca koji ju je kao colpo morto držao privezanu za demokratsku bazu na dnu.

Političari su tako evoluirali u bića što još samo vanjštinom donekle podsjećaju na ljude, anatomski pak savršeno prilagođena autonomnom životu posve nezavisnom o takozvanim “biračima”.

Pučki tribuni

Međusobnom miješanjem i križanjem unutar tog zatvorenog kruga nestala je i historijska podjela na ljevicu i desnicu, izumrle su klasične ideologije i dokinute neke tradicionalne podvrste, izumrli su komunisti, republikanci ili liberali, a na vrhuncu tog procesa poništena je i posljednja antropološka karika, podjela na muškarce i žene, od koje su političarima ostali tek neki biološki atavizmi - poput muške brade ili ženskih grudi - što služe tek popunjavanju rodnih kvota u parlamentarnoj birokraciji.

Danas, hiljadu godina kasnije, klasični su političari bespolna i bezideološka čovjekolika bića koja s takozvanim ljudima nemaju više ni najtanje veze. Što se potonjih, dakle “običnih ljudi” tiče, političari su - kao vrsta - svi isti i svi do posljednjeg odvratni, pokvareni i zli, pa je pobuna insekata s kraja otrgnutog hranidbenog lanca globalna pojava koja obilježava tek započeto stoljeće.

Nepovjerenje u samodovoljnu i samozadovoljnu politiku izrodilo je novu urbanu gerilu, Facebook-revolucije, Wikileaks, Occupy Wall Street, masovne demonstracije, Anonymouse, studentske plenume i nejasnu ideju neposredne demokracije, ali i ulazak pučkih tribuna i popularnih “narodskih” deputata u institucionalnu politiku - fenomen kojemu dugujemo i neke posve osebujne i bizarne pojave, poput don Ivana Grubišića ili Željka Keruma.

Fenomen Kerum nije, međutim, endemska hrvatska pojava: glasovima sitih, razočaranih i prezrenih, u vijeća, skupštine i parlamente širom demokratskog svijeta ulaze političari-amateri, biznismeni, kirurzi, pjevači i televizijski propovijednici, ali i kojekakvi “narodski” tipovi, redikuli, zabavljači i klaunovi.

Upravo na Islandu, u zemlji najstarije svjetske parlamentarne demokracije, stanovnici glavnog grada prije koji tjedan za gradonačelnika su izabrali komičara Jona Gnarra, bivšeg punkera i taksistu, liječenog mentalnog bolesnika koji je prije tri godine iz čiste zajebancije - da bi se narugao birokratiziranoj politici - osnovao Najbolju stranku, pa prije dva tjedna kao novi gradonačelnik Reykjavika građanima čestitao Božić s maskom Dartha Vadera.

Problem je s krizom predstavničke demokracije, naime, taj da se obrazovani i umni ljudi gnušaju institucionalne politike i tako stanjuju špil karata za igru. Taj je problem globalan, i manje vidljiv u zemljama s debljim špilom. U malim zemljama, poput Hrvatske, taj problem nije samo vidljiviji, već upravo suštinski. Sadržan je u onoj famoznoj rečenici, koju ste čuli i izgovorili bezbroj puta - “Nemam za koga glasati”.

Na izbore izlaze bijedni postotci birača, uglavnom registrirani članovi stranaka i šire rodbine, ukupna izlaznost nekoć ne bi bila dovoljna ni za čestitu opoziciju u županijskom vijeću. Hrvati više nemaju više glasati ni za koga, ni protiv koga. Jednostavno, mac je došao do kraja.

Redikuli poput Keruma brzo su potrošili svu uloženu nadu, a velike, korumpirane stranke svaki kredibilitet, pa se grozničavo traga za nekompromitiranim političkim amaterima.

Upravo ovih dana, čitam u novinama, Tomislav Karamarko za mjesto zagrebačkog gradonačelničkog kandidata HDZ-a nagovara bivšeg nogometnog reprezentativca i sportskog komentatora Zvonimira Bobana, i ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Dražena Siriščevića. I obojica su ga elegantno otkačila. Dok Siriščević navodno nije čuo mobitel od proba Zagrebačke filharmonije, Boban je taman krrr automobilom ušao u tunel i ostao krrr bez signala.

A kad ljudima više nije atraktivna čak ni ponuda tradicionalno najjače hrvatske stranke za mjesto čelnog čovjeka glavnog grada, metropole moći i novca, stvari su stvarno došle do samog ruba.

Prijeteća molba

Na red su tako na kraju došli glazbeni prosvjetitelji i bivši nogometaši, “ljubitelji opere i oni koji su to tek postali”. Zagrabilo se dakle široko, na dva suprotna društvena pola, po nogometnoj ledini i opernoj pozornici, zagrabilo se baš očajnički i - zagrebalo po dnu. Nema više. Nitko ne želi u politiku. Karamarko grozničavo vrti telefon, a ljudi stišavaju zvuk na mobitelu i objašnjavaju društvu kako ih “onaj gnjavator opet nagovara za gradonačelnika”.

- Dobardan, ovdje Tomislav Karamarko - nekidan se predsjednik HDZ-a javio jednom mom prijatelju iz Zagreba.

- Zadovoljstvo mi je obavijestiti vas da ste nasumičnim izborom iz telefonskog imenika izabrani za kandidata Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnika Zagreba. Klizno radno vrijeme, službeni vozač, mjesečna plaća dvadeset tisuća kuna, gradski proračun milijardu eura. Sve što trebate jest...

- Ne, ne, hvala - uljudno ga je prekinuo moj prijatelj.

- Ne mogu sad, baš ispunjavam formular za mjesto šefa rasvjete u Lisinskom.

- Zaista mi je žao. Je li gospođa možda tu? Šogor, punac? - nije se dao Karamarko, dok su prijateljeva supruga i punica mahnito mahale kažiprstom da ih nema.

- Bilo tko? Halo? Halo??

Dosađuju tako velike stranke telefonom, kume i mole ljude da prihvate kandidaturu. SDP, čujem, kandidata za istarskog župana traži preko top-shopa, nudeći uz mjesto župana i komplet lonaca od nehrđajućeg čelika, električni pojas za oblikovanje trbušnih mišića, polivalentnu kuhinjsku sjeckalicu i praktičnu spravu za spiralni pomfrit.

U mojoj zgradi, recimo, stanari su na vrata portuna izvjesili prijeteću molbu da im se u poštanske sandučiće više ne ubacuju katalozi, reklamni materijali i kandidature za gradonačelnika.

Klasična je predstavnička demokracija došla tako do svog evolucijskog kraja, najmanje lošem od svih političkih sustava istekao je historijski rok. Da je loš znali smo i prije, ali da je najmanje loš nismo više sigurni. Uostalom, ako će nam gradonačelnici biti bolesnici, možda da ipak još jednom razmislimo o monarhiji?

Bolest je, najzad, stvar genetike, a ne izbora. Naročito ne parlamentarnih.

BORIS DEŽULOVIĆ
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. studeni 2020 15:06