StoryEditor

BLADE RUNNER 2049 Onirički delirij i suze na (s)nježnoj kiši

7. listopada 2017. - 22:49
blade-runner2049-1

Međaš SF žanra “Istrebljivač“ ponudio je davne 1982. mračnu viziju Los Angelesa 2019., sad već na dva koraka udaljene od naše 2017. godine. Konstantna noć i stalna kiša bili su nezamislivi za vječito sunčani Los Angeles. Što li tek reći za kišu pomiješanu sa snijegom u L.A.-u 2049., premda nedavni “uraganski“ efekti klimatskih promjena diljem Amerike ukazuju na to kako budućnost iz futurističkog SF-a više nije tako daleko od sadašnjosti. U “Blade Runneru 2049“ ponajboljeg redatelja današnjice Denisa Villeneuvea (“Dolazak“, “Sicario“, “Zatočene“, “Neprijatelj“) kiša sipi, lije i pljušti iz nepromjenjivog proloma zagađenih oblaka još više u odnosu na izvorni klasik Ridleyja Scotta.

Ona je lajtmotiv filma, postojana, često isprepletena zapusima snijega i valovima iz brana u klimatski potpuno promjenjenoj Kaliforniji 2049. koja izgleda kao Peking budućnosti naspram futurističkom Tokiju 2019. godine. Kamera nikad sjajnijeg Rogera Deakinsa u jednoj će se sceni s vanjske strane nasloniti na prozor zasut kišom i prisluškivati razgovor poručnice Joshi (Robin Wright) i mladog istrebljivača K-a (unaprijed nepravedno podcjenjivani Ryan Gosling).

U drugoj će kišu, kad na časak-dva postane tjelesna, osjećati K-ova virtualna djevojka Joi (odlična Ana De Armas), računalno generirani hologram-program iz sustava bliskom onome s glasom Scarlett Johansson u filmu “Her“. A sam K osjećat će u nekoliko navrata pahulje snijega na dlanu ili licu. Kiša i snijeg oplakuju novog “Blade Runnera“ kao da Villeneuve u svim tim padalinama i valovima traga za suzom izgubljenom u vremenu s kraja staroga koju je pustio replikant Batty (Rutger Hauer), sa njim i mnogi gledatelji.

“Vidio sam stvari koje vi ljudi ne možete ni zamisliti“, započeo je Batty veličanstveni monolog o doživljaju čudesnih momenata, strahujući da će “svi ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši“ dok mu je bijela golubica polijetala iz ruku i njegova duša odlazila (sintetskom?) Bogu. Svaki fan “Istrebljivača“ je strahovao da bi “Blade Runner 2049“ mogao biti izgubljen u vremenu, no Villeneuve je uspio razuvjeriti skeptike. Doista smo vidjeli stvari koje vi ljudi ne možete ni zamisliti – nastavak “Blade Runnera“ dostojan prethodnika.

Villeneuve je napravio približno savršenu “tech noir“ replikaciju “Blade Runnera“. U prvom filmu, nadahnutom predloškom kultnog pisca Philipa K. Dicka “Sanjaju li androidi električne ovce?“, replikanti su predstavljeni kao bića istovjetna čovjeku, jednaki ljudima u svemu osim osjećajima (“mržnja, ljubav, strah, ljutnja...“), ali bi ih mogli razviti, postati “ljudskiji od ljudi“. Tim tragom, “Blade Runner 2049“ je replikant “Blade Runnera“ koji postupno razvija vlastite osjećaje i u nekim trenucima pronađenim u vremenu, sada i ovdje, djeluje ljudskije od originala. Možda reklame (krivo) predstavljaju “Blade Runnera 2049“ kao SF akcijski spektakl, no nema panike – androidi ne sanjaju električne novce.

Iako počinje akcijski, K-ovim “umirovljenjem“ replikanta Sappera Mortona (Dave Bautista) koji mu pred smrt “battyjevski“ kaže “Nikad nisi vidio čudo“, ovo nije komercijala poput novog “Total Recalla“, generički blockbuster za pustiti mozak na pašu. Nije takav bio ni nedavni “Duh u oklopu“, kamoli da će biti “Blade Runner“. Melankoličan, filozofičan, nježan i magičan na tragu Scottova remek-djela, s povišenim trenucima prožetim trncima, “Blade Runner 2049“ je logična kontinuacija i nadopuna izvornika, ali i Villeneuvova opusa satkana od pametnih, sporogorećih, vizualno izazovnih filmskih zagonetki koje postavljaju pitanja, šire oči, potiču maštu i s(t)imuliraju dušu.

Ni u “Blade Runneru 2049“ nema lakih i konkretnih odgovora, pa ni onoga na pitanje svih pitanja je li Rick Deckard (dosljedan “comeback“ Harrisona Forda) replikant ili ne. Ali, ima teških zagonetki i misterija, čiji djelići, kad se sastave, tvore slagalicu čitavog “Blade Runnera“ i ljudskog bića, onoga što znači biti čovjek i što nas čini ljudima, neovisno o humanoidnom ili androidnom identitetu, je li netko rođen ili umjetno stvoren/proizveden. Da izbjegnemo zalaženje na teritorij “spoilera“, prema zamolbi samog Villeneuvea upućenoj prije novinarske projekcije filma koji ovog vikenda kreće u kina diljem planeta, možemo zapisati kako “Blade Runner 2049“ produbljuje, čak i unaprijeđuje (dakle, ne ponavlja, niti reciklira) motive prethodnika u vezi identiteta i sjećanja, prirodnog i umjetnog, ljudskog i sintetskog, autentičnih i usađenih uspomena, utjelovljene u likovima izgubljenima u prostoru, ako ne i vremenu.

Likovi filma žive u megalopolisu budućnosti, svijetu koji je, poput njih, više realističan nego stvaran, ali svejedno žele više (od) života i vode bitku za bitak kad ih zapljusnu misli i emocije koje bi mogle biti prave. “Mi nismo računala, tjelesni smo“, govorio je Batty. Jedno od potpitanja “Blade Runnera 2049“ jest mogu li replikanti - ili “kožnjaci“ (“skin jobs“) kako ih zovu, posebno ako su “sentimentalni“ - razviti i vlastito sjećanje uz osjećaje te, ako mogu, jesu li to onda “prave“, proživljene uspomene (i doživljene emocije) ili još uvijek ugrađene od strane stvarateljice sjećanja.

Ulogu stvaratelja sjećanja preuzima i Villeneuve, implantirajući s Deakinsom neke nove filmske uspomene na kinoplatno koje se (posebice u interaktivnom 3D-u) mogu doživjeti i proživjeti kao Scottove, počevši od epohalnog početnog panoramskog totala i uvlačenja u prožimajući distopijski svijet budućnosti plavih neona i maglovitih, pepeljasto-sivih i narančastih suburbanih krajobraza. Pamtit ćemo fascinantnu geometriju kadrova i mnoštvo čudesnih prizora oniričkog delirija poput velikog neonskog holograma Joi nasuprot malog K-a. Skrivene suze na (s)nježnoj kiši i pahulju iz oka… pronađenu u vremenu.

Fali Vangelis

“Blade Runner 2049“ bi bio još veće transcedentalno kinoiskustvo da je glazbu, kao u prethodniku, orkestrirao legendarni Vangelis umjesto Hansa Zimmera, poznatog po auditivnoj bombastičnosti iz filmova Christophera Nolana. Na prvo gledanje je glumački prenaglašen i nastup oskarovca Jareda Leta u sporednoj ulozi Niandera Wallacea, predsjednika korporacije “Wallace“ s kompleksom Boga. Wallace je kupio ostatke bankrotirane korporacije “Tyrell“ iz prvog filma i stvorio novu liniju “poslušnih“ replikanata u svijetu kolabirana eko-sustava. Puno je bolja Sylvia Hoeks u ulozi Wallaceove desne ruke, “terminatorske“ replikantice Luv.

item - id = 510712
related id = 0 -> 1149094
related id = 1 -> 1148479
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. prosinac 2021 07:24