“Crna je u modi.“ – “Bježi!“ (2017.)

Rasne odnose smiono je davne 1967. podastro na obiteljski stol svojedobno kontroverzni film “Pogodi tko dolazi na večeru“ Stanleyja Kramera. Na vrhuncu rasnih tenzija za vrijeme Pokreta za ljudska prava, na večeru iz naslova filma je došao crnac, i to kod roditelja svoje djevojke bjelkinje. Roditelji su ostali osupnuti vidjevši par različite boje kože i trebalo im je vremena da prihvate situaciju, unatoč liberalnim političkim stavovima. “Guess Who's Coming To Dinner“ nije dobio Oscara za najbolji film u konkurenciji s još jednim naslovom koji je problematizirao rasne razlike i imao Sidneyja Poitiera u glavnoj ulozi (“In The Heat of The Night“ Normana Jewisona), no ostavio je jednaki, možda i veći društveno-filmski trag.

Godine 2005., snimljena je nova, humorno intonirana (in)verzija pod utjecajem “Meet The Parents“ komedija i s obratnom situacijom, odnosno dolaskom momka bijelca kod roditelja njegove crne djevojke i natezanjem sa njezinim nepopustljivim ocem. Dvanaest godina kasnije i ravno 50 od izvornika, u kina je došla hororska inačica “Pogodi tko dolazi na večeru“, pametni, provokativni film “Bježi!“ u režiji tamnoputa komičara Jordana Peelea iz dua Key&Peele (“Keanu“) koji se pretvorio u žanrovsku senzaciju godine sa zaradom od 167.5 milijuna dolara u SAD-u na uložena četiri i pol.

Dolazak je vremenski savršeno podešen - “Get Out“ je krajnje “in“ i predstavlja osvježenje u žanru sa svojim prevratničkim socijalnim komentarom, ali i načinima da nakostriješi publiku ne samo bučnijim (“bu“ scene), nego i mirnijim dionicama strave. Rasizam je nanovo gorući problem američkog društva, gotovo kao 1967., osobito nakon posljednjih izbora. Amerika je vraćena u doba bjelačke supremacije, čija uvjerenja njeguju i poneki liberali, koliko god to sakrivali ispod tapeta obiteljske kuće.

Bjelačka obitelj Armitage (Bradley Whitford, Catherine Keener) u Peeleovu filmu, kod koje njihova kćerka Rose (Allison Williams) za vikend dovodi crnog momka Chrisa (Daniel Kaluuya; “Sicario“), naizgled je liberalna. “Nisu rasisti, tata bi glasao i treći put za Obamu da je mogao“, Rose uvjerava Chrisa kad je pita znaju li da je crnac, zabrinut da bi ga mogli “otjerati sačmaricom“. Na prvu se tako i čini. Nakon zagrljaja dobrodošlice, Rosein otac ponavlja Chrisu da bi glasao za Obamu u trećem mandatu, a nešto kasnije jedan njegov gost naveliko hvali Tigera Woodsa.

No, opet, zašto onda Roseina privilegirana bijela familija ima crne sluge, kućepazitelja (Marcus Henderson) i služavku (Betty Gabriel), koji se, uzgred, ponašaju poput zombija ili robota? I zašto njezin otac kirurg na Chrisovu ovisnost o cigaretama kaže “Mi ne osuđujemo“ i potom s visoka nadoda “gadna navika“? Osuđuje li njega ili njegovu ovisnost? Napokon, zašto Roseina majka psihijatrica inzistira na liječenju ovisnosti njezina momka hipnozom i postavljanju Chrisa u “stanje povišene sugestibilnosti“?

Nešto tu nije O.K. i rasna anksioznost u zraku može se rezati nožem za tortu na večeri iz pakla usprkos površinskoj gostoljubivosti. Na koncu, ona je načeta u uvodu filma - rasna anksioznost, ne torta - lociranom u “sablasno-zbunjujuće predgrađe“ nalik onome iz “Noći vještica“ ili “To dolazi“ (“znaš što tu znaju raditi ljudima?“), gdje nekog crnca počne slijediti bijeli (!) auto i on biva zaskočen u praznoj ulici. Nakon što Chris dođe na imanje Armitageovih, Peele hipnotizira publiku i stvara sablasno-zbunjujuć ugođaj povišene sugestibilnosti kakav je vladao u nedavnom sjajnom filmu “Poziv(nica)“ Karyn Kusame u kojem je muško-ženski par isto tako autom udario divlju životinju (ondje kojot, ovdje srna) na putu do kućnog okupljanja koje će također eskalirati u neočekivanom smjeru.

Kad izađe zapaliti cigaretu, kućepazitelj se iz mraka zaleti prema njemu i u zadnji tren ga zaobiđe, a služavka u jednom nenadano jezivom trenutku djeluje poput pokvarene crne “Stepfordske supruge“ s lažnim širokim (o)smijehom i suzama nepatvorena straha. Peele žonglira s te dvije emocije, namještenim smijehom i iskrenim strahom uvučenim pod kožu, pronalazeći usput satiru u hororu “R“ predikata i “vice versa“ kao Wes Craven u “Vrisku“. U priču je ubačen Chrisov prijatelj (Lil Rel Howery) da nasmije publiku i razbije napetost, možda i olakša tzv. susprezanje sumnje.

Naime, ono je potrebno da se prihvati “WTF?“ košmarni “twist“ blizak transcedentalnoj viziji francuskog horora “Mučenice“ s neugodnim odgovorima na gore postavljena pitanja i njihovim značenjem u užem (horor film) i širem kontekstu (stvarnost). Komedija ide Peeleu očekivano dobro, no iznenađenje je kako se jedan komičar dobro snašao kao horor režiser, osobito tijekom punokrvnog finala režirana bez fige u džepu. U isto vrijeme, Peele respektira tradiciju žanra dominantne bjelačke perspektive i potkopava je tako što radi “bijeli hororac, crno srce“ subverziju kapitalizirajući na mračnoj američkoj zbilji. (Sub)urbana čudovišta više ne moraju nositi masku Michaela Myersa, niti imati apstraktan entitet. Ponekad zlo ima obično (bijelo) ljudsko lice rasizma.