StoryEditor

BEZ ZAKONA Američki san sagrađen na alkoholnim parama i mecima iz 'thompsona'

Piše PSD.
19. rujna 2012. - 22:13
Film: LAWLESS; kriminalistička drama; SAD, 2012.
Režija: John Hillcoat
Uloge: Shia LaBeouf, Tom Hardy
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** ½
 
Beskrajno romantične i mračne motive objedinjuje pjesništvo karizmatičnog Nicka Cavea. Motivi su to kao stvoreni da zažive u slično postavljenim filmovima hipnotične atmosfere australskog redatelja Johna Hillcoata (“Uvjeti predaje“, “Cesta“, “Bez zakona“). Cave je melankolik i odmetnik u jednoj osobi, “underground“ heroj i bludni, razmetni sin glazbene industrije u perpetualnom boju protiv njezinih nametnutih komercijalnih autoriteta. U Caveu je lako prepoznati (i) braću Bondurant, protagoniste Hillcoatova novog filma “Lawless“ za kojeg je, nimalo slučajno, upravo on napisao scenarij.

Cave je istodobno i stariji brat Howard (Jason Clarke), načet demonima prošlosti (Prvi svjetski rat), srednji Forrest (Tom Hardy), koji se drži maskuline mantre “nije nasilje ono što čovjeka čini posebnim, već koliko je spreman ići do kraja“, pa i mlađi, sanjar Jack (Shia LaBeouf). Zloglasna braća Bondurant u opasnim vremenima prohibicije, tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća, proizvodila su i prodavala viski, jabučni brendi itd. U okrugu Franklin, ispod gorja Appalachian, gotovo su svi prodavali alkohol i “vatrena voda“ je tekla u potocima (odatle nadimak “The Wettest Country“, inače radni naslov filma).
Podmitljivi lokalni policajci i sami su znali uzeti pokoju bocu skrivenu ispod cerade kamiona. Ipak, alkohol je bio ilegalan. Upleteni u protuzakonite aktivnosti, Bondurantovi će se naći pod prijetnjom čikaške agencije za alkohol i specijalnog zamjenika Charlieja Rakesa (Guy Pearce) poslanog iz velikog grada da njima, brđanima i seljačićima, “otežava život“. Pearceov odlični, stripovski negativac, ulickani, uredno počešljani federalac koji nosi parfem, kočoperi se i šepiri u skupim odijelima kao sušta suprotnost animalnom Forrestu, signalizira da se ipak nalazimo u (“pulpovskom“) filmu kako netko ne bi nasilje shvatio isuviše ozbiljno.

A do nasilja će doći. Prkosna braća, uvjerena kako ih “ništa ne može ubiti“, odbijaju popustiti pod pritiskom zakona i nastavljaju raditi nesmetano, što će, logično, dovesti do sukoba. Istinita priča o “Robin Hoodovima“ iz doba prohibicije i Velike depresije društveno-politički je relevantna u ovo vrijeme recesije. No, Hillcoata više interesira kako se “american dream“ gradio na alkoholnim parama, mecima iz “thompson“ strojnice i, generalno, krvavim temeljima bezakonja/korupcije, odnosno kako su se braća Bondurant zauzimala za (američko) pravo jačeg.
U kakvom se svijetu nalazimo, ilustrira jedna od prvih scena u kojoj gangster Floyd Banner (Gary Oldman) usred bijela dana “thompsonom“ izbuši automobil i dvojicu nesretnika u njemu, navješćujući dašak promjene u dotad razmjerno mirnom mjestašcu. “Što li samo 'thompson' strojnica čini besmrtnicima“, kasnije kaže Rakes referirajući se na, prema legendi, “neuništive“ Bondurantove. Vratimo se načas na scenu s Bannerom. Jack će svjedočiti Bannerovu pokolju i diviti se viđenom, osobito kad mu gangster s cigaretom u ustima namigne.

Nakon što Jack potrči prema poprištu zločina, samo se na prvi pogled čini da hita pomoći izrešetanima, vidjeti jesu li možda živi; malac uzima Bannerove čahure kako bi od njih napravio ogrlicu. Brutalnim trenucima Hillcoat suprostavlja prizore kakvog-takvog odrješenja, gotovo preslikane iz Caveove pjesmarice – likovi koji gledaju smrti u oči Mjeseca na nebu, brdašce koje od zapaljenih kotlova svjetluca kao božićno drvce presvučeno sumaglicom, pastusi u slobodnom trku pustopoljinama, tamne ulice prekrivene pahuljama snijega... Međutim, prednjači pucanje, rezanje i ubadanje kao nezaobilazni dio Hillcoatova okrutnog muškog univerzuma. U njegovom zasad najmanje impresivnom, ali još uvijek dobrom filmu radi vatreno i hladno oružje, dvocijevke, noževi, britve, lopate, unakazuju se lica, rasporuju grkljani... Vrata se zatvaraju samo na najgoroj sceni kad braća iz odmazde orkestriraju sječu muškog ponosa.

U prvoj suradnji Hillcoata i Cavea, na filmu “The Proposition“ (2006.), odlučna braća Burns (Guy Pearce, Richard Wilson) također su vojevala odmetničku bitku punu redateljeve vizualne i ine naglosti. “Uvjeti predaje“ bili su postavljeni u Australiju 19. stoljeća, s likovima koji pokušavaju ukrotiti neobuzdanu, smrtonosnu zemlju i preživjeti u strvinarskom “ubij-ili-budi-ubijen“ svijetu u kojem gotovo pa nema zemlje ni za mladce ni za starce; film je, prirodno, bio upakiran u ruho divljeg vesterna.


“Bez zakona“ koketira s arhetipskim postulatima vesterna, ali je transponiran u žanr “gorštačkog“ gangsterskog filma. Postavka je similarna i u smislu (ultra)nasilja na krajnjim limitima surove civilizacije, čemu smo svjedočili i u Hillcoatovom komadu postapokaliptičnog filma “The Road“, snimljena prema romanu Cormaca McCarthyja. Kraj je samo naizgledni “happy end“, jer u zraku se ćuti pesimizam. Zamrznuta crno-bijela slika prave braće Bondurant nije se našla slučajno na odjavnoj špici. Hillcot kao da u razdoblju Velike depresije zaustavlja onaj sat iz njegove “Ceste“ na 1:17, vrijeme kad je svijet počeo sporo umirati.

Destilerija prve klase

“Bez zakona“ je glumačka destilerija prve klase. Najviše pohvala zaslužuju Guy Pearce i Gary Oldman u sočnoj epizodi, a dojmljiv je i Tom Hardy. Ako je publika u međuvremenu imala dvojbe, kad u jednom trenutku Hardyjev Forrest kaže “Mi kontroliramo strah!“, trebala bi prepoznati glumca koji je utjelovio Banea u novom “Batmanu“.

Ljepotice među muškarcima

Među ovim muškarcma našle su se i dvije lijepe žene, ujedno izvrsne glumice. Jessica Chastain (“Drvo života“, “U zaklon“) i Mia Wasikovska (“Jane Eyre, “Nespokojni“) u “curriculum“ su upisale po još jednu dobru (sporednu) ulogu.

Izlazak iz sjene

Mladi Shia La Beouf na dobrom je putu da otrese sa sebe sjenu junačića Bayovih “Transformersa“. Bio je solidan u nastavku “Wall Streeta“ (2010.), a Hillcoat je u “Bez zakona“ maksimalno prigušio njegove manirizme. Najveći zalogaj u Shijinoj karijeri dolazi u vidu novog projekta, zakazanog za 2013. - “Nimfomanijaka“ u režiji zloglasna Von Triera.

Cave na soundtracku

Nick Cave je prisutan i na postmodernom soundtracku filma koji se sastoji i od raznih “banjo“ reinterpretacija poznatih pjesama, tipa Velvet Undergroundove “White Light/White Heat“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 12:10