“Radije se ne tuci s ovim čovjekom.“ - “Batman v Superman“ (2016.)
Ispražnjeni i ruinirani Times Square u filmu “Ja sam legenda“ (2007.) skrivao je “teaser“ poster “Batmana protiv Supermana“. Zagrljeni logo Čovjeka-šišmiša i Čovjeka od čelika dominirao je među plakatima u postapokaliptičnom newyorškom arhipelagu ostakljenih zgrada i nebodera, najavljujući superjunački megdan u inat smaku svijeta od ubojite zaraze. No, taj film jedva da je imao tko gledati osim usamljenog čovjeka u tijelu Willa Smitha koji je ionako preferirao “Shreka“ u predasima od svakodnevne borbe protiv krvožednih zombificiranih stvorenja mraka.
Devet godina kasnije, smak svijeta nije se (još) dogodio, ali čovječanstvo je infektirano superherojskim virusom, pretvoreno u “zombije“ gladne isključivo “superhero“ blockbustera u tami kinodvorane. U takvoj klimi “Batman v Superman“ je napokon doletio u kina s ciljem da udre “marvelovske“ temelje filmskog svemira DC Comicsa, ljude upozna s ostalim akterima zvjezdane Lige pravednika (WonderWoman, Aquaman, Flash, Cyborg) i opskrbi ih franšiznim nastavcima sve do kraja svijeta. Tako, mase gledatelja zadnjih dana hrle u multiplekse vidjeti tko je jači, Šišmiš iz Gothama (veoma uvjerljivi Ben Affleck) ili Sin Kriptona (Henry Cavill), dok fizičko koškanje superjunačkog dvojca pretvara Metropolis i Gotham u još veću pustopoljinu u odnosu na New York iz “I Am Legend“, kao da nije dovoljno kolateralne štete već napravio sam Superman u finalu filma “Man Of Steel“ (2013.) Zacka Snydera boreći se s generalom Zodom.
“Batman protiv Supermana“ starta odatle kao apologija za ponešto zloglasno uništenje urbanih pejzaža iz prethodnika, režirano u stilu novomilenijske pornografije destrukcije na budžetskim steroidima i s političko-simboličnim primislima na 11. rujna 2001. godine. Snyderova apologetika pridodana je (i) u karakterizacijske svrhe, nadovezana na načelno nepotrebni, ali impresivni “slow-motionski“ prolog poznate pogibije roditelja Brucea Waynea, tj. njegove emotivne smrti, tjeranja crnih misli prema sebi i odlaska na tamnu stranu Dark Knight alter-ega. Treba, znači, nanovo probuditi (srdžbu) Batmana u Wayneu i opravdati “smisao“ duela sa Supermanom, pa i cijelog filma.
Sagledana njegovim očima i prikazujući iz druge, “rašomonske“ perspektive momenat kad “čovječanstvo upoznaje Supermana“, vertikalna akcija dovitljivo je zamijenjena horizontalnom s Wayneom kako na tlu jurca po Metropolisu spašavajući koga stigne i povremeno podiže pogled prema nebu gdje buja bitka Supermana i Zoda. Neboderi se mreškaju od rastezanja (izvanzemaljske) kryptonske moći, zgradurine survaju i ljube asfalt, rađajući oblake dima carskim rezom, a sve to skupa je podvučeno s 9/11 terorizmom.
Dakle, kad jedan ilegalni imigrant ima “moć zatiranja cijele rase“, govori se ne samo o domovinskoj, nego i planetarnoj sigurnosti, stoga Batman (isprve) skreće na “desno“ i nastupa kao regulator njegova superjunačenja, superherojski prototip Donalda Trumpa, sanjajući noćne more o Supermanu u ulozi budućnosnog tiranina, kao da je prečuo riječi iz završnice “Čovjeka od čelika“ kako je ovaj odgojen u Kanzasu i time ne može biti veći Amerikanac nego jest. Istodobno Batman utjelovljuje pobješnjela osvetnika iz gothamskog sokaka i žigoše negativce kao stoku, što smeta pravičnom Supermanu.
Čovjeku od čelika se skida aureola mesijanskog spasitelja iznad glave, makar ga u Meksiku gledali kao Boga nakon što spasi djevojku iz plamene zgrade na festivalu Dana mrtvih u jednom od boljih trenutaka superpodcijenjena filma. Zbog pustošenja Metropolisa od Supermana, Wayneov zaposlenik Wallace Keefe (Scoot McNairy) ostao je “polučovjek“ amputiranih nogu i na njegovu je spomeniku išarao “lažni Bog“, da bi potom nestao u eksploziji terorističkog čina lažno prišivena Čovjeku od čelika, iako je djelo dijaboličnog zlikovca Lexa Luthora (Jesse Eisenberg kao “jokerovski“ Mark Zuckerberg na rubu Schumacherovih “Batmana“) koji manipulira njegov sukob s Čovjekom-šišmišom.
Mitski sraz crnog Batmana i plavog Supermana, “najveći gladijatorski ogled u povijesti čovječanstva“, posjeduje potentan dualizam čovjeka od čelika/Boga i običnog čovjeka/smrtnika, izvanzemaljskog i ovosvjetskog, no biva na vrijeme prekinut kad Čovjek-šišmiš shvati da su njih dvojica, unatoč kontrastima noći i dana u temperamentu ili ideologiji, duboko u duši slični superjunaci s plaštom - djeca bez roditelja i braća po (biološkoj, adoptivnoj) materi istog imena (Martha). Mudrome bi to bilo dosta za zaokružen “Batman v Superman“ film, ne i Snyderu.
Snyder mora proširiti akciju i na WonderWoman (graciozna Gal Gadot) te poljuljati još nebodera pa Lex kreira supernegativca Doomsdaya, “pradavno kryptonsko izobličenje rođeno da uništi Supermana“. Možete samo zamisliti razmjere razaranja kad u igru ubacite Supermana, Batmana i WonderWoman protiv Doomsdaya. “Zašto si ga vratio u grad“, Superman pita Batmana vidjevši Doomsdaya kako razulareno ruši sve oko sebe. “Tu je oružje koje ga može ubiti“, odgovara Batman. Vraga. Vraćen je da napravi štetu veću od ijedne u (superjunačkim) blockbusterima.
'Cirkus je sigurno već na pola puta do Metropolisa'
U okršaju s Doomsdayem redatelj Snyder je nanovo skinio brnjicu s nabrijanog Michaela Baya kojeg čuva u sebi umjesto suzdržanijeg Christophera Nolana, ovdje nanovo u ulozi izvršnog producenta. Rušilački modus satkan je od nasumična razbijanja imovine, širenja kozmičkih valova i tome slično. Snyder režira finale na način da se u svakom trenu vidi proračun od 200+ milijuna dolara, no počesto to radi bez mjere za preglednost kadra, hiperaktivno, prekaotično i bučno, sa mnoštvom montažnih rezova koji – podrobne ilustracije radi - sjeckaju scene snagom šurikena izbačenih iz ruke Batmana za volanom Batmobilea u trenutku njegova sudara s šleperom ili brodom. Znatno je impresivnije režiran “face/off“ Batmana i Supermana u kojem rade šake, strojnice i granate od kryptonita, čime Snyder pokazuje da mu bolje idu uvjetno rečeno manje akcijske scene, poput bitke za Smallville iz prijašnjeg filma.
To je bio sasvim dovoljan klimaks koji se bildao još od sredine devedesetih (“Cirkus je sigurno već na pola puta do Metropolisa“, čuli smo 1995. u “Batmanu zauvijek“) i početka novog milenija kad je “Batman versus Superman“ trebao režirati Wolfgang Petersen. “Versus“ je u filmu građen dobrih sat i nešto da se unutarnje dijete u gledatelju razveseli vidjevši Waynea kako se napokon priprema za meč, kao Rocky s Ivanom Dragom. Udruživanje Batmana i Supermana (i WonderWoman) kontra čudovišta dođe kao klimaks na klimaks u kojemu se na vizualnom planu gotovo pa ne zna tko pije, a tko plaća, što ruinira niz sjajnih stripovskih trenutaka, gotovo preslikanih kvadranata Franka Millera (Vitez tame nakošen na rubu zgrade) ili DC-ja (Doomsday prekriven munjama), štoviše Snyder je u nekoliko u nekoliko kadrova, uz pomoć uživljenog Bena Afflecka, snimio najstripovskijeg Čovjeka-šišmiša ikad.
Posljedica viška spektakla je i manjak emocija, kao i osjećaja drame koja se mogla izvući iz činjenice da je Čovjek od čelika (opet više no solidni Henry Cavill) reduciran gotovo na razinu običnog čovjeka/smrtnika. Općenito, “Batman v Superman“ je manje emotivan, romantičan (Lois Lane Amy Adams je u trećem planu) i poetičan naspram “Man Of Steel“, premda iskrice nadahnuća sijevaju, kao u izvrsnom uvodu s malim Bruceom kojega šišmiši podižu u svjetlo(st) ili postapokaliptičnoj sceni Wayneove snomorice, režirane u jednom kadru i naglo presiječene pojavljivanjem jednog člana Lige pravednika u snu unutar sna.
Stvaranje franšize - nastavlja se s ovoljetnim “Suicide Squad“ - nametnuto je u filmu, no “uskršnja jaja“ (“Imamo loša iskustva s frikovima u kostimima klauna“, kaže Batman s mišlju na Jokera, prisutnog u išaranim porukama) DC je snijeo kako treba i ništa manje suptilno predstavio tezu o metaljudima/bogovima među ljudima (WonderWoman, Aquaman, Flash i Cyborg) u odnosu na Marvelove blockbustere kojima se nije povinuo u smislu “teasera“ na kraju odjavne špice i vedrine u (vizualnom) pristupu. “Batman protiv Supermana“ je mračan kako i dolikuje filmu započetim i završenim scenom sprovoda.