ARGO Affleckov 'hat trick'

Film: ARGO; politički triler; SAD, 2012.
Režija: Ben Affleck
Uloge: Ben Affleck, Alan Arkin
Distribucija: Blitz
Ocjena: *****

“Hajdemo snimiti film!“ – “Argo“ (2012.)

Kopernikanski obrat u karijeri popularnog glumca zbio se 2007., kad je zakoračio iza kamere i režirao krimi-dramu “Gone Baby Gone“ s bratom Caseyjem u glavnoj ulozi. (Glumačka) karijera Bena Afflecka nalazila se dotad u silaznoj putanji (pohvale za “Hollywoodland“ predstavljaju iznimku). Nekoć omiljenog protagonista nezavisnih filmova (“Munjeni i zbunjeni“, “Natjerujući Amy“) i scenarističkog oskarovca (“Dobri Will Hunting“), Hollywood je krajem devedesetih i početkom nultih godina 21. stoljeća na silu pokušavao pretvoriti u akcijskog (“Armageddon“, “Pljačka stoljeća“, “DareDevil“, “Isplata“) ili romantičnog junaka (“Sile prirode“, “Ljubav kao sudbina“, “Pearl Harbor“, “Djevojka iz Jerseyja“).

U početku je “indie“-“mainstream“ tranzicija funkcionirala, ali kako je kvaliteta projekata opadala i blockbustere zamijenili promašaji, Afflecka su počeli križati gotovo svi kritičari, pa i sinefili koji se kunu u “Chasing Amy“. A onda se dogodio “Nestala bez traga“. Pa još bolji “Grad lopova“ (2010.). I sad “Argo“. Redateljski “hat-trick“. Affleck je začepio usta cinika pridruživši se elitnom klubu glumaca s druge strane kamere (Clint Eastwood, Mel Gibson, George Clooney). Ako je “Gone Baby Gone“ bio “eastwoodovski“ komad filma, “The Town“, pak, režiran “mannovskom“ snagom modernog klasika tipa “Heat“, kakav li je onda “Argo“? Izvrsni križanac političke/špijunske napetice sedamdesetih i postmoderne hollywoodske satire devedesetih potvrđuje da se Affleck razvija u jednog od najzanimljivijih suvremenih filmaša s američkom kinematografijom i njezinim velikanima u malom prstu. Duhovi Alana J. Pakule (“Svi predsjednikovi ljudi“) i Roberta Altmana (“Igrač“) prisutni su u kadrovima “Arga“. Zamijenivši Boston iz prethodnih ostvarenja rasprostranjenijim, globalnijim “settingom“ (Hollywood, Washington, Teheran), za treći i najambiciozniji redateljski uradak Affleck je inspiraciju pronašao u istinitoj priči koja se 18 godina držala u strogoj tajnosti. Pred očima nam se najprije (za)vrti kratka povijest nekadašnjeg Perzijskog carstva, sada Irana, dočarana dokumentaristički tako efektno da bi i jedan Michael Moore bio ljubomoran, a onda se Affleckov vremplov zaustavlja u 1979.

Američko veleposlanstvo u Teheranu je napadnuto kao posljedica divljanja naroda zbog toga što Amerika odbija isporučiti prozapadnjačkog šaha (Mohammed Reza Pahlavi) Irancima koji je tamo pobjegao godinu dana ranije, kad je izbila revolucija. Talačka kriza polako se penje ka vrhuncu. Ono što, međutim, Iranci ne znaju jest da je šestero Amerikanaca uspjelo pobjeći iz ambasade i skrivaju se u kući kanadskog veleposlanika. CIA smišlja poteze da ih izvuče iz blokiranog Teherana prije nego padnu u ruke bijesnih lokalaca. Nadahnut SF filmom “Bitka za Planet majmuna“ (1973.), Tony Mendez (Affleck), razvedeni agent CIA-e, tzv. extractor, predlaže nadređenima (šefa dojmljivo tumači Bryan Cranston) “najbolju lošu ideju“, prema kojoj su “suicidalne misije u ratu imale veći izgled“.
Pod krinkom nagledanja “marsovski egzotičnih“ pustinjskih lokacija za pustolovni “space movie“, “B“ kopiju “Ratova zvijezda“, koji će se, kao, snimati na Bliskom istoku, Mendez bi odletio u Iran, šestero bjegunaca brzinski načinio kanadskom filmskom ekipom (redatelj, scenaristica, kamerman, scenografkinja...) i vratio ih doma u jednom komadu. Kako bi sve izgledalo profesionalno, Mendez kontaktira (fikcionalnog) hollywoodskog producenta na zalazu karijere Lestera Siegela i (stvarnog) majstora maske, osvajača Oscara Johna Chambersa (igraju ih podjednako odlični Alan Arkin i John Goodman).  S njima će proizvesti lažni film naslovljen “Argo“ koji u podtekstu, ako se u stranu stave letjelice i roboti, djelimično reflektira stvarni Affleckov film o bijegu iz bliskoistočnog okruženja u zagrljaj obitelji.

“Ako radim lažni film, bit će to lažni hit“, najavljuje Siegel veliku produkciju o kojoj ovisi šest života. Zaista, slijedi kemijanje odobrenja za scenarij, organizacija castinga, kupnja “storyboardova“ i vijesti o početku snimanja u “Varietyju“. Lažni film unutar pravog filma možda vrvi (nacrtanim) scenama akcijskog spektakla, no Affleckov CIA-ovac u “Argu“ nije “G-Men“ i neće preživjeti pad helikoptera poput njegova Jacka Ryana u “Cijeni straha“ (2002.), niti će štit Warner Brosa eksplodirati kao u “Smrtonosnom oružju 4“ (1998.). Logo Warnera, kojim se otvara “Argo“, preuzet je iz sedamdesetih, epohe koju je Affleck oblikovno uspješno evocirao unutar žanra, gdje se Pakula osjećao kod kuće. Pokreti kamere i njezina aktivnost u živahnim scenama washingtonskih ureda CIA-e, klasični zumovi i zrnat(ija)a fotografija u teheranskom segmentu “spielbergovski“ sjajno (šifra: “Munich“) bude uspomene Pakulinih remek-djela iz plodne ere američke kinematografije, kad je Hollywood, za razliku od danas, češće porađao cjelovite filmove, neovisno o njegovom poluraspadnutom znaku na brdašcu koji u jednom trenutku naseli kadar pravog “Arga“.


Umjesto moderne akcije, Affleck se odlučuje za staromodne tenzije preciznog tajminga od kojih se znoje dlanovi na rukama, napose u posljednjih pola sata - nakon što s Amerikancima jedva preživi ogled lokacije na krcatoj teheranskoj tržnici, Mendez će se oglušiti o opozvanu operaciju i povesti “filmaše“ ka aerodromu, kamo ih čekaju čak tri kontrolne točke prije ulaska u zrakoplov i napuštanja iranskog zračnog prostora. “Uspjet će ako povjerujete da ste ljudi koje glumite“, veli Mendez. Momenat kad jedan član kanadske ekipe pripovijeda cariniku o čemu se u lažnom, nikad snimljenom “Argu“ radi uz pomoć stripovskih crteža i plakata, koje će im na kraju dječački zanesenima i pokloniti, jedna je od najviših točki pravog filma.

Filmska fantazija prelijeva se u političku stvarnost u briljantno montiranoj paralelnoj sceni čitanja scenarija u srcu Hollywooda i iranskih zahtjeva u Teheranu. “Metafilmski“ kontekst u “Argu“ iznimno je umješno sproveden. Mendez i Siegel prodavaju priču falšeg “Arga“ Hollywoodu koji zarađuje na “istinitim lažima“ najljepše iluzije koju je čovjek uspio smisliti - filma. U hollywoodskom segmentu “Argo“ je “altmanovski“ lukava crnohumorna poruga na račun pravila “tvornice snova“, ali i ljubavno pismo istoj. Affleck vjeruje u spasonosnu moć (starog) hollywoodskog filma.

Pljesak za redateljsku karijeru Pored toga što bi se mogao naći u utrci za Oscara 2013. godine, “Argo“ je i zasad najkomercijalniji redateljski uradak Bena Afflecka. Zarada filma prijeći će sigurno granicu od 100 milijuna dolara u Americi, dok se “Grad lopova“ zastavio na 92. Neovisno o tome što mu je u filmu Arkinov lik rekao “Ako želiš aplauz, pridruži se cirkusu“, Affleck zaslužuje iskreni pljesak za redateljsku karijeru, a donedavnim protivnicima može nonšalantno poručiti “Ar-go, fuck yourselves!“.

Ben zasukao glumačke rukave Ben Affleck je glavnu ulogu u “Argu“ namjeravao ponuditi Bradu Pittu i stao je pred kamere tek kad ga je ovaj odbio zbog poklapanja rasporeda s drugim snimanjima. Affleck zasad još ne spominje čvrsto četvrti redateljski projekt (moguće “The Stand“ prema knjizi Stephena Kinga). No, tko ga želi gledati kao glumca, može se početi veseliti. Čekajući početak redovne distribucije Malickove drame “To The Wonder“, premijerno prikazanog na Veneciji, Ben već snima krimi-triler “Runner, Runner“ Brada Furmana (“Cijena istine“), u kojem njegovog protegea igra Justin Timberlake, a bacio je oko i na komediju “Focus“, gdje bi mu društvo mogla praviti Kristen Stewart.

Clooney u ulozi producenta “Arga“ je producentski podržao George Clooney koji je jedno vrijeme figurao i kao potencijalni redatelj filma. Hollywoodski superstar redovito producira projekte u kojima glumi i režira ih, a nije mu strano napraviti isto i za filmove koji mu se učine zanimljivima. Clooneyjevo se ime, tako, može naći na naslovima kao što su “Nesanica“, “Daleko od raja“, “Pomračenje“, “Replikant“, “Doušnik“...