StoryEditor
KolumneVlaška posla

Ante Tomić: Službenici, što radite u radno vrijeme?!

Piše PSD.
18. srpnja 2013. - 00:47
Praviti se glup jedan je lijepi, stari činovnički običaj i tradicijska vještina među zaposlenima u državnim i javnim službama. Gotovo da bi u natječajnim uvjetima, kad primaju nove kadrove, valjalo istaknuti kako se, kraj obrazovanja, radnog iskustva i poznavanja stranih jezika, od kandidata očekuje i da, od vremena do vremena, uvjerljivo glume neznalice i blesane.

Znate te prilike, doživjeli ste ih možda, došli ste koji put u nekakav ured ili agenciju, pokucali i ušli u kancelariju, ponizno iznijeli svoj zahtjev ovlaštenom i stručnom službeniku, a ovaj se jednostavno oduzeo pameću i nije imao pojma o čemu govorite, premda je vaš predmet i spis nedvojbeno u području njegova djelovanja. Kao da se čovjeku nekako tajanstveno ugasio mozak.

Radoslav Bužančić, pročelnik splitskoga Konzervatorskog odjela, takva je osoba da se upravo zabrineš za njegovo duševno zdravlje.

Primijećeno je i prijavljeno njegovim šefovima u Ministarstvu kulture kako se Bužančić u sumnjivim slučajevima gradnje na Marjanu ponašao kao netko kome se srušio operativni sustav u glavi. Restartirajte ga ili zamijenite, preklinjale su tada građanske udruge i aktivisti, no od toga nije bilo ništa.

Ovaj je ostao sjediti za svojim širokim pročelničkim stolom, smrznutih Windowsa, piljeći u jednu točku, i takvog su ga nepomičnog i neupotrebljivog zatekli i kad se prije nekoliko dana pojavio posljednji skandal s ljekarnom Bonetti u Marmontovoj ulici. Stara ljekarna, opremljena prekrasnim antiknim namještajem od tamnog drva, trebala se odseliti iz centra gdje je stajala posljednjih stotinu i kusur godina, i tu se, tvrdili su nadležni, apsolutno ništa nije dalo napravili.

A odgovora nema

U Banovini su samo uzdisali i širili ruke, tobože nemoćni pred kapitalističkom stihijom koja bezdušno krši bolje lokale i pretvara ih u fast foodove. Stradali su tako i Bonačić i Mikačić i knjižara Ispod ure, a marljivi i učeni konzervatori s Bužančićem na čelu su se kleli kako protiv pandemije friteza u zaštićenoj gradskoj jezgri ne mogu ništa.

Zbog istog razloga nisu valjda odgovarali ni na molbu apotekarki iz Marmontove da ih se ostavi gdje jesu i ne tjera u periferijski trgovački centar.

Mjesecima su nesretne magistre farmacije čekale na odgovor i nisu ga dočekale. Džaba je sve. Pojeo vuk magare, plakali su i konzervatori i gradonačelnik skupa s njima, da bi se onda spasonosno otkrilo kako postoji taj nekakav članak zakona koji vrlo tvrdo i odrješito kaže kako “pravne i fizičke osobe ne smiju započeti obavljanje gospodarske djelatnosti u prostoru koji se nalazi unutar nepokretnog kulturnog dobra ili zaštićene kulturno-povijesne cjeline bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela.”

Nevolja je, međutim, da za ovaj pravni akt nismo znali dok ga nisu otkrili entuzijasti i amateri iz Društva za zaštitu kulturne baštine.

Da nije bilo ljudi koji u svoje slobodno vrijeme i ni za čiji račun brinu o spomenicima, ljekarni Bonetti vjerojatno ne bi bilo spasa i na tome mjestu bi se za koji mjesec, umjesto antibiotika i analgetika, bez recepta izdavale trokutaste picete i mlaki gazirani napici.

Ostaje nam zagonetka kako je citirani članak promakao stručnim i ovlaštenim osobama? Zar oni ne čitaju zakone?

Kule od Narodnih novina gomilaju im se prašnjave i nepročitane u kancelarijskim kutovima? Ako mene pitate, radi se o rečenici koja bi morala biti ključna u djelovanju Radoslava Bužančića, rečenici koja je sama srž njegove konzervatorske službe.

Da ga u jedan u noći probudite, Bužančić bi, krmeljav i raščupan, u pidžami, morao znati tečno i naizust izdeklamirati onih dvadeset osam riječi o obavljanju gospodarske djelatnosti u prostoru koji se nalazi unutar nepokretnog kulturnog dobra ili zaštićene kulturno-povijesne cjeline.

Ako on to zaista nije znao, čemu uopće njegov posao? Zašto prima plaću?

Zabuljen u jednu točku

Da je na vrijeme pročitao kako je u njegovoj nadležnosti određivati namjene lokala u zaštićenoj gradskoj jezgri, bi li dopustio da se u knjižari Ispod ure, ispod romaničke heksafore i kamenog reljefa sveca zaštitnika, prodaje pomfrit?

Koješta bi bilo sretnije i ljepše da ovaj činovnik nije buljio u jednu točku blaženo neobaviješten koje su mu ovlasti, ali onda, opet, tko zna tko bi na drugoj strani ostao zakinut da je on radio svoj posao?

ANTE TOMIĆ

Izdvojeno

14. srpanj 2020 09:49