Mladić popije rakiju, uzme kovčeg i pođe iz rodnog sela u daleki svijet, u pečalbu, a vidiš, srce mu se steglo, suza u kutu oka zaiskrila kao zvjezdica.
Tuga je golema, beskrajna kao slavonska ravnica. Hoda on šorom teškog, olovnog koraka, a putem ga pozdravljaju rođaci, susjedi, poštar na motociklu i dimnjačar na biciklu, župnik, svatovi, tamburaši, čak i jedan bijeli konj, dok Miroslav Škoro pjeva: “Zašto lažu nam u lice, plaču naše oranice? Zašto kada svane zora moj brat opet u svijet mora?” Na kraju se ekran zacrni i iz tame izroni bijela, stravična brojka koliko je naših ljudi napustilo domovinu.
Potresno je to gledati, premda nešto zbunjujuće. Tko je ovdje negativac? Tko je dušmanin zbog kojega muškarci u Slavoniji zabrinjavajuće rano počinju piti oštra alkoholn...