Kriminalističke romane čitam u znatnim količinama, često i rado. U uzornom štivu, za mene, najkasnije do petnaeste stranice mora se pojaviti najmanje jedan leš, kraj kojega će, podižući malo nogavice da ih ne umrlja u lokvi krvi, zamišljeno čučnuti glavni junak priče, jedan cinični, neobrijani kurvin sin, a u naravi drag i osjećajan muškarac, koji je neobično pronicljiv, barem dok je trijezan, i kojega žene vole, a njegovi policijski šefovi baš i ne. Što da vam pričam, nema literature do šund literature.
Da sam ja pisao “Zločin i kaznu”, to ne bi prošlo bez policijske potjere na moskovskim krovovima u kojoj bi se Raskoljnikov zaustavio samo da ispali nekoliko hitaca u smjeru istražitelja. Ipak, kad iskoračim iz bezazlenosti fikcije, kad više nije riječ o papirnat...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....