Tako su skromni i samozatajni mnogi naši ljudi. Jednom su ginuli za svoju zemlju, tisuće njih, ne žaleći života i zdravlja, uzeli su pušku i pošli u borbu, u krv i oganj, i bili čak ranjeni u teškoj bici s dušmanima, a jedva da je itko znao za to.
“Željko, jesi li podnio zahtjev za invalidsku penziju?” pitala bi žena, a Željko bi se pljesnuo po čelu, jebem mu miša, opet je zaboravio. Pošao bi predati papire, ali bi ga putem tetak Jakov zamolio da dođe s klemama jer mu se ispraznio akumulator u Puntu, ili je kumu Srđanu trebalo ispilati metar bukovine, ili bi navratio u matere na još vruću zeljanicu, ili je kartašima u gostionici falio četvrti, i sve tako danas ću, sutra ću, prošlo više od dva desetljeća.
Dvadeset tri godine, da budemo sasvim precizni, od kraja j...
StoryEditorOCM
Kolumnemože biti samo gore
Ante Tomić: Bitange bez poštenja i obraza radit će sve veću sprdnju, a ako im se pokušate suprotstaviti, optužit će vas kako vrijeđate dostojanstvo Domovinskog rata
27. lipnja 2018. - 14:00
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?