“Nadam se da voliš lutke.“ – “Annabelle: Početak“ (2017.)

Dijelovi lutaka vise u tvornici igračaka. Izrada ograničenih izdanja lutaka je u finalnom stadiju. Ljudske ruke brižno čiste oko jedne od njih, Annabelle, namještajući ga potom na svoje mjesto. “Kupci dolaze i raspituju se za lutke“, obaviješten je nešto poslije lutkar čije smo ruke vidjeli - Samuel Mullins (Anthony LaPaglia). Ova rečenica kao da je izgovorena u jednom od ureda hollywoodskog studija Warner Bros. Kinogledatelji/kupci se raspituju kad će novi horor film o lutki Annabelle iz svijeta “Prizivanja“.

Godine 2014. “Annabelle“ je na račun hororskog blockbustera “The Conjuring“ utržila 256 milijuna dolara u svjetskim kinima na uloženih šest i pol. Bilo je to osvajanje na prepad, jeftinu “bu“ scenu – gledatelji nisu ni skužili da je posrijedi jedan od onih slabašnih, generičkih horora novijeg vijeka, ali već su kupili karte za kino privučeni poveznicom s popularnim “Prizivanjima“ u vidu opsjednute lutke Annabelle, premda je film snimljen čisto da se održi usmena predaja do dostojnog nastavka “The Conjuring 2“.

Ima nešto privlačno u jezivim lutkama (serijal o Chuckyju) da se fanovi horora žele igrati sa njima, pa se raspituju kad će u kina. Hollywoodski lutkari jednostavno su morali ponuditi “kupcima“ još jednu “Annabelle“ - “Annabelle: Creation“. No, ovaj put nisu isporučili krivotvorinu. “Annabelle: Početak“ je prava stvar nakon koje bi Chucky mogao rasparati potpisane papire za razvod i ponovno se oženiti Annabelle. Umjesto da snimi generički nastavak generičkog filma, redatelj David F. Sandberg, autor prošloljetnog horor hita “Kad se svjetla ugase“, odlučio se na prednastavak i pošao rutom Mikea Flannagana (“Prizivanje duhova: “Porijeklo zla“, superioran “prequel“ ubogog hororčeta “Ouija“).

Popravio je sve što je mogao i unaprijedio loš film strave i užasa u dobar, iskoristivši potencijal Annabelle kao lutke za naslovne strane horor žanra, nagoviješten u njezinom prvom pojavljivanju. Uvodnu scenu kreacije lutke Sandberg je vjerojatno stavio kako bi naznačio da pravi/sastavlja Annabelle ispočetka i da će u tom procesu pokazati kreativnost za horor. Napredak je golem, i to ne samo u odnosu na prvu “Annabelle“ nego i Sandbergov korektno-solidni prvijenac. U mnogočemu “Annabelle: Creation“ djeluje kao da je film iz svijeta “Lights Outa“, a ne “Conjuringa“.

Nanovo Sandberg polaže nade u naše vječne, urođene strahove od mraka u hororu za koji mislite da djeluje samo na prvu, u kinu, a onda se predomislite kad vas kod kuće prenu zvukovi u tami netom prije nego trebate uroniti u san. Redatelj toliko kuži taj strah da ne bi bio iznenađujuć podatak kako hororima liječi vlastitu aklufobiju zbog koje je kao dijete spavao s upaljenim svjetlima zvjerkajući očima punim trepeta kroz procjep vrata što vode ka tamnom hodniku i tražeći u drugom planu “kadra“ neki zvuk, pokret, obrise nekoga ili nečega.

Možda se igrao i dječjim pištoljem koji izbacuje loptice s mehanizmom udice i pucao u mrak poput male Linde (Lulu Wilson) u filmu. Što bi “moglo“ vrebati u mraku iza vrata za Sandberga je puno važnije pitanje od onoga što se stvarno tamo nalazi. Dakle, redatelj tipuje na dječja zamišljanja različitih stvari od kojih će se ovdje na koncu u crnilu manifestirati demonska prisutnost, zloduh, sam Nečastivi nastanjen u lutki Annabelle, njegovom “provodniku“. U izvornim “Prizivanjima“ Annabelle je bila lutka za bal, samo djelić šire slike horora.

Sada je Sandberg pripremio bal za lutku na sablasnoj lokaciji - izoliranoj kući Samuela Mullinsa i njegove supruge Esther (Miranda Otto), pretvorenoj u sirotište kamo, u potrazi za novim utočištem, dolaze djevojke različite dobi predvođene časnom sestrom Charlotte (Stephanie Sigman). Naravno, suludo je da Mullinsovi primaju u kuću psihički ili fizički fragilne klinke, poput od dječje paralize oboljele Janice (Talitha Bateman) i njezine frendice Linde, nakon što im se njihova smrtno stradala kćerkica s kikicama a la Annabelle ukazivala u formi (zlo)duha, no bez toga ne bi bilo poprišta za horor koji dezodorira ustajali “haunted house“ podžanr.

Kuća je utjelovljenje grožnje i to naslućujemo u prvom obilasku Sandbergove kamere, s posebnim promatranjem i osluškivanjem budućih izvora bojazni. Jedna od soba na katu je soba pokojne djevojčice gdje se ne smije ulaziti, a u drugoj je Esther prikovana za krevet, s porculanskom maskom da i sama izgleda nalik lutki, te zvoni zvoncem kad god joj treba Samuel. U oko upada škripava, spora pokretna sjedalica kojom će se Janice uspinjati na kat i silaziti dolje, kao i kućica za lutke. Izvan kuće se, pak, nalaze zlokobni bunar i staja sa strašilom.

Sve je spremno za horor koji se će se polako, ali sigurno aktivirati. U sobi pokojnice se, dakako, nalazi Annabelle koja najprije sjedi na krevetu iza male heroine u neizoštrenom drugom planu, da bi se zatim nenadano ustala, a kasnije će mlada junakinja baciti po nepokretnoj lutki plahtu koja će polako spadati sa nje nakon što se najednom trgne i krene prema užasnutoj djevojci. Pod plahtom, naoružane samo baterijskom svjetiljkom, naći će se dvije starije cure (Grace Fulton, Philippa Coulthard) i prepadati se pričama o gđi Mullins, dok ne začuju sve bliži zvuk njezina zvona nakon što se mrak napije na jedinom izvoru svjetla u sobi.

Svjetla (automobila) će treperiti u strahu od mraka i u sceni uzaludna pokušaja bijega od kuće, dovoljno da nakratko pokažu strašilo naslonjeno na staju. Par minuta kasnije, žarulje se u staji okreću i padaju, a posljednja će dok sama ne umre i prepusti se crnilu osvijetljivati blage pomake razapetog strašila koje izgleda kao “scarecrow“ inačica Leatherfacea i zaslužuje vlastiti film. Konačno, kad se Janice pokušava domoći donjeg kata u sporovoznoj sjedalici, bit će vraćena natrag i dovedena do crnog hodnika da je pojede mrak. U nizu izvrsnih scena Sandberg nas dovodi do ruba infarkta i gura naprijed.