ALIENS Majka svih nastavaka

Ponovnim utvrđivanjem već viđenog gradiva nazvao je nedavno James Cameron posljednji nastavak “Ratova zvijezda“ (“Sila se budi“) kad su ga pitali za mišljenje o prošlogodišnjem blockbusteru J.J. Abramsa. Autor dvaju ponajboljih nastavaka u povijesti kinematografije (“Aliens“, “Terminator 2: Sudnji dan“) mjerodavan je da priča o “sequelima“. Za njega je, znači, “The Force Awakens“ opetovano prelaženje preko “deja vu“ stvari, film koji je napravio samo dječje korake naprijed po pitanju novih likova i elemenata općenito. “Sila se budi“ je zimus svrgnula “Avatara“ s prvog mjesta najkomercijalnijih kinohitova u Americi (ne i svijetu), tako da je djelomično detronizirani kralj box-officea možda malčice ljubomoran, no sve što je Cameron rekao i te kako stoji.

Zbog lijenih “sequela“ poput zadnjeg “Star Warsa“ ljudi smatraju da su filmski nastavci “pušiona“, “po samoj definiciji inferiorniji filmovi“ (Randy, “Scream 2“ Wesa Cravena). No, to je “glupa generalizacija“, upustio se u “Vrisku 2“ u raspravu s Randyjem kolega filmofil na satu filma, jer “mnogi su nastavci nadmašili izvornike“. Kao pr(a)vi primjer takvog nastavka, onog koji je prekoračio original, taj tip je naveo upravo Cameronov “Aliens“ (1986.), drugi dio kultnog “Aliena“ (1979.) Ridleyja Scotta koji je ovih dana proslavio 30. rođendan. “Daleko bolji od prvoga“, rekao je on i nije se dao smesti Randyjevom replikom “Ridley Scott rules“. “Nema šanse. 'Aliens' je klasika“, filmofil je “nastavio“ inzistirati i citirao poručnicu Ripley (Sigourney Weaver) iz filma - “Makni se od nje, kujo!“.

Prije “Aliensa“ našla bi se šačica žanrovskih nastavaka dostojnih ili čak boljih od originala, recimo “Imperij uzvraća udarac“, “Superman II“ i “Pobješnjeli Max 2: Drumski ratnik“. Sva tri filma napravili su izvrsnu kontinuaciju prethodnika i širenje njihove mitologije na čvrstim temeljima izvorne priče. “Obnavljajući“ original, nastavak “Aliena“, pak, nije samo otišao korak dalje i proširio mitologiju o ksenomorfnom falusoidnom biću koje se, preko parazita (vaginoliki “facehugger“) priljubljena uz lice čovjeka kojemu položi zametak u grlu, razvija u njegovoj utrobi i ima snažnu kiselinu umjesto krvi. Uz puno inovativne (vizualne) mašte on je stvorio vlastitu mitologiju, istovremeno šireći karakterizaciju, ikonografiju i čitav žanr (od SF horora do akcijskog SF-a strave), s čime se dotad od nastavaka najviše igrao “Mad Max 2: The Road Warrior“.

U usporedbi s “dječjim koracima“ zadnjih “Ratova zvijezda“, Cameron je u “Aliensima“ napravio divovski skok za čovječanstvo (cjelokupnu kinematografiju nastavaka) za Ripleyjevu zbirku nevjerojatnosti “vjerovali ili ne“, otisnuvši se u “Alienov“ svemir hrabro poput Neila Armstronga. Rijetko je tko mislio da mladi redatelj sa samo jednim pravim filmom iza sebe (tada relativno podcijenjeni “Terminator“, 1984.) može uskočiti u Scottove cipele i nositi se s ostavštinom “Aliena“. Međutim, Cameron je ispunio sav potencijal iskazan u “Terminatoru“ i uspio snimiti majku svih nastavaka, jedan od najboljih filmova osamdesetih i SF-ova svih vremena, još uvijek teško dostižan modernim blockbusterima, usput dovevši do perfekcije svoj barokni stil visokobudžetne režije (teškaši “Bezdan“, “Terminator 2“, “Istinite laži“, “Titanic“ i “Avatar“).

Kad bi se “Aliens“ danas, 30 godina nakon premijere, zavrtio u kinima, dakle u razdoblju kad suvremeni blockbusteri često nalikuju jedni drugima (ne samo vlastitim pretodnicima na koje se nastavljaju ili ih “resetiraju“) i žure s isporukom “fast food“ akcije, među njima bi se doimao kao strano tijelo, “alien“. Nije to zato što je film zastario, naprotiv još je uvijek akcijski spektakularan i takoreći ga je zub vremena jedino načeo u finalnim prizorima rušenja nestabilne platforme. S čitavom kolonijom “aliena“ umjesto jednim jedinim kao u prvom filmu, ovdje imamo spektakl koji je među prvima nametnuo današnje blockbusterske “brže, više, jače“ normative, ali je pritom bio jedinstven i prirodan.

Produbivši “body horror“ prethodnika sukladno vremenu nastanka i stvarnom strahu od bolesti koja ubija iznutra (AIDS), Cameron je uhvatio hororsku klaustrofobičnost i “sci-fi“ tajnovitost Scottova remek-djela, od impresivne “slow-motion“ scene Ripleyine snomorice da nosi jednog “aliena“ u sebi, do pronalaska kolonizatora zamotanih u kukuljicu iz čijih će se prsišta probiti mali monstrumi. U ovom filmu “alieni“ također dobrim dijelom borave u zakutcima kadra. Gotovo da ih više čujemo nego vidimo budući da je Cameron (i) zvukom bildao napetost, odnosno uporabom tragača kretanja/lokatora s prikazanom razdaljinom u metrima. Rečenica “Nešto se kreće, no to nismo mi“ slutila je da su “alieni“ u dometu lokatora/blizu protagonista i tenzija bi automatski počela rasti (“Pet metara, čovječe“, zakmečio je Bill Paxtonov Hudson).

A “alieni“ su obavijeni mrakom, dostupni tek za letimičan pogled na njihovu ljigavu pojavu, barem do finala i epskog ukazanja ljubomorno čuvane i fascinatno kreirane kraljice/matice (djelo Camerona i Stana Winstona) koju bi današnji režiseri pokazali odmah nestrpljivoj publici, jednako kao što bi teško čekali punih pola sata da Ripley s postrojbom kolonijalnih marinaca sleti na “alienski“ planet i postupno razvijali likove da i epizodisti imaju osobnost. Ovdje su “alieni“ evoluirali – opasani su instinktom, pa i razmjernom inteligencijom (učenje, adaptacija, osnovna komunikacija), prikazani kao kolonija insekata, s vojnicima/čuvarima i maticom koja liježe jaja, a Hudson je naziva “frajericom“ (“badass“).

U alegorijskom filmu subverzivnog političkog komentara, urezanog u srcu korporativnog Hollywooda, oni predstavljaju Vijetnamce i brane dom od tehnološki naprednijeg osvajača (američki marinci) rabeći domaći okoliš u svoju korist za protunapad. Marinci su, naravno, potrošna roba koju nehumana korporacija Weyland-Yutani s predstavnikom Burkeom (Paul Reiser) žrtvuje za viši cilj (švercanje “aliena“ natrag na Zemlju za stvaranje biološkog oružja ako bi netko od ekipe bio “impregniran“), kao što je sama Amerika u Vijetnamu žrtvovala vojnike. “Ne znam koja je vrsta gora“, kaže Ripley u kontekstu Burkea i “aliena“.

I Ripley je evoluirala. Iako je “aliena“, koji je pobio njezinu čitavu posadu, izbacila kroz “jebeni zračni otvor“, ona je preživjela zbivanja u Scottovu filmu više kao heroina horora, tzv. posljednja djevojka (“kraljica vriska“), a ne punokrvni akcijski borac. U nastavku ju je Cameron pretvorio u feminističku junakinju, do zuba naoružana svemirskog Ramba (impulsne puške s tromblonom, bacač plamena, granate) i prototip suvremene akcijske heroine kojoj će čak i robot, android (Bishop, Lance Henriksen), na kraju filma udijeliti kompliment “nije loše za čovjeka“. To je bio revolucionarni kontrapunkt eri izrazito maskulinih akcijskih junaka, alfa mužjaka poput Stallonea i Schwarzeneggera.

Isprve, dakako, u nju nije nitko vjerovao. Muškobanjasta pripadnica marinaca Vasquez (Jenette Goldstein) naziva je “Snjeguljicom“, njihov vođa narednik Apone (Al Matthews) smatra da je nesposobna, jedino kaplar Hicks (Michael Biehn) prepoznaje da se “zna paziti na sebe“, ali isto je uči rukovati oružjem u “terminatorskoj“ sceni seksualna podteksta. Akcijska (r)evolucija Ripley je imala smisla. U otvaranju filma ona se probudila iz 57-godišnjeg kriogeničkog sna i doznala da je njezina kćerka u međuvremenu umrla. Zato se Ripley majčinski vezuje za klinku bez roditelja Newt (Carrie Henn) kao surogat-kćerku i spremna je na sve da je zaštiti, dok je u prvom filmu spašavala samo sebe. Tema majčinstva kasnije je iskorištena i u nastavcima (npr. u trećem dijelu “alien“ je pohranjen u Ripleyjinoj utrobi i biva “porođen“ u završnici), no u “Aliensima“ je bila na mitskom levelu i davala zaseban sloj filmu.

Kompleksnost filma Cameron je uslojio i tako što je Scottov muško-ženski rat spolova (heroina protiv penisolike kreature) metafizički uzvisio duelističkim fokusom na reproduktivni spol. Jednu majčinsku figuru Cameron je okrenuo protiv druge i upriličio žestoku bitku za potomstvo/vrstu. Majka s kćerkom u naručju (Ripley) bori se protiv majke koja liježe jaja i čuva “djecu“. Da spasi kćer od “alienske“ matice, nakon što je beštija u briljantnoj “slow-motion“ sceni repom probila Bishopov stomak i raspolovila ga u zraku, Ripley se “terminatorski“ sljubljuje sa strojem (utovarivačem) i postaje više od čovjeka i zvijeri – ultimativna žena, majka, kraljica. Get away from her, you bitch!