Doma TV je ovog vikenda složila zgodan akcijski "Umri muški" u avionu maraton u kućnom kinu: "Air Force One" (1997.) Wolfganga Petersena i "Putnik 57" (1992.) Kevina Hooksa. Ruku na srce, bilo bi uputnije da je na programu najprije "Passenger 57" pa onda "Air Force One", ne obratno.
Tako su kronološki i izlazili u kinima. Kronologija je bitna i zbog vremenske kontekstualizacije. S "Putnikom 57" su "die hardovski" akcijski trileri poletjeli nebu pod oblake, a podžanr se nakon "Air Force One" na neko vrijeme prizemljio do novomilenijskog "revivala" ("Pad Olimpa", "Misija: Bijela kuća", "Skyscraper"...).
U tih pet godina snimljeno je svašta na sličnu temu "Umri muški na/u...". Znate proceduru: teroristi zauzimaju više ili manje skučeni prostor, ali nisu računali na akcijskog junaka, poslovično (bivšeg) specijalca u ovoj ili onoj ekspertizi, koji se tu zatječe slučajno da bi namjerno spasio stvar.
Umiralo se muški na bojnom brodu ("Pod opsadom"), planini ("Cliffhanger"), u busu ("Brzina"), hokejaškoj dvorani ("Iznenadna smrt"), vlaku ("Pod opsadom 2"), Alcatrazu ("Hrid"), putničkom zrakoplovu ("Konačna odluka") i onom za prijevoz zatvorenika ("Con Air")...
Takoreći nije bilo prostora koji nije bio iskorišten, toliko da je od formule pobjegao i razvedeniji "Die Hard 3" (letanje po New Yorku nakon aerodroma u "Umri muški 2"). A avion je bio omiljeno mjesto za varijacije "muškog umiranja" nakon hitića "Passenger 57" s nepodesnim filmovima za puštanje putnicima tijekom leta.
Postoje brojne sličnosti, ali i razlike između "Putnika 57" i "Air Force One", filmova na koje danas možemo gledamo s blagom nostalgijom u eri "Skyscrapera", premda su u realnom vremenu bili inferiorniji najboljim perjanicama "Die Hard" formule ("Die Hard 2", "Speed", "Cliffhanger").
"Umri muški" je preočit uzor oboma filmovima, pa se u "Air Force One" može načas, krajičkom oka, vidjeti na TV-u. U oba "Leti muški" filma heroj (Wesley Snipes, Harrison Ford) pokušava prizemljiti zrakoplov ispuštanjem goriva, što će u slučaju visokobudžetnijeg "Air Force One" dovesti do točenja u zraku i eksplozije aviona-tankera.
I jedan i drugi se šaketaju ili puškaraju s teroristima u prtljažnom prostoru i rabe dizala za bijeg. Oba imaju i citatni akcijsko-junački "one-liner" ("Uvijek se kladi na crno!", "Izlazi iz mog zrakoplova!"). Pa ipak, ulozi u "Air Force One" su veći budući da je umjesto putničkog aviona otet predsjednički i među taocima se nalazi i junakova obitelj.
Shodno tome, "Air Force One" je akcijski i dramski spektakularniji i osobniji, poslovna klasa naspram ekonomske u kojoj velikom brzinom leti "Passenger 57". Ekonomija je na strani Snipesova filma koji ga je lansirao u akcijske zvijezde: ovo je jedan mali, jednostavni, eksplozivni akcić u trajanju od jedva 80(ak) minuta; to ga čini jednim od najkraćih unutar žanra iza "Obračuna u Malom Tokiju".
"Putniku 57" se lakše vratiti i pogledati ga po 57. put. Pravo je čudo da među producentima nije kreditiran Joel Silver budući da je posrijedi akcija "silverovske" škole u slici i zvuku, od vizualne patine do glazbenih partitura zapisanih u Michaelu Kamenu ("Smrtonosno oružje") i glavnog negativca Charles Rane kojeg uživljeno igra Bruce Payne.
Rane je svojevrsni je Hans Gruber na steroidima s karakterizacijom psihopatskog aristokrata Hannibala Lectera. Začudo, nije se Rane nije metatekstualno osvrnuo na negativce s akcentom u borbi protiv sveameričkih heroja, već je to napravila njegova pomoćnica (mlada Elizabeth Hurley).
"Pokušavam se naglaska riješiti godinama. Zbog nega zvučim hladno i bezdušno". Čudo je i da "Passenger 57" uspijeva povratiti izgubljeni momentum nakon što avion sleti negdje u Louisiani i akcija se preseli u obližnji lunapark da potvrdi "roller coaster" nastojanja filma, a gdje se Snipes kao John Cutter junači uvjerljivije od Eddieja Murphieja u akcijski inferiornijem "Beverly Hills Copu III".
Snipes je ovim filmom postao prvi pravi moderni crni akcijski junak koji će visiti iz zrakoplova i skoknuti iz automobila na kotače aviona netom prije polijetanja kako bi se se vratio unutra. Bio je rasna protuteža bjelačkim herojima Stalloneu, Willisu, Schwarzeneggeru, Van Dammeu, Seagalu... pa i Fordu u ulozi američkog predsjednika Jamesa Marshalla, nositelja vijetnamskog ordena časti koji "zna kako se boriti".
Dotad je crncima, izuzev eventualno Denzela Washingtona ("Ricochet"), bilo dozvoljeno da budu akcijaši samo ako će pritom biti komični ("48 sati", "Policajac s Beverly Hillsa"). Valjda zato će neka bakica, samoironično, zamijeniti Cuttera/Snipesa za Murphyjevog partnera iz "Princ otkriva Ameriku" i onomad poznatog voditelja humorističnog TV showa Arsenieja Halla.
Boja kože je bitna u progresivnom filmu, snimljenom 1992. nakon rasnih nemira u Los Angelesu, baš kamo leti oteti zrakoplov. Južnjački "redneck" šerif će isprve biti nepovjerljiv prema Cutteru zbog toga što je crnac. Politika je išla na ruku "Putnika 57" (današnje rasne tenzije), za razliku od "Air Force One".
U Petersenovu filmu, spoju trilerske klaustrofobije ("Podmornica") i američkog predsjednikovanja na nišanu ("Na vatrenoj liniji"), titularni zrakoplov zauzimaju ruski teroristi pod krinkom novinara, predvođeni Garyjem Oldmanom kao fanatičnim ultranacionalistom Ivanom Koršunovom.
Njegov cilj je osloboditi samoprozvanog predsjednika Kazahstana (Jürgen Prochnow) kako bi "majka Rusija" opet postala "velika zemlja", a da ga dosegne ubit će prvu damu i predsjednikovu kćer (Wendy Crewson, Liesel Matthews) ako treba. "Moj otac je velik čovjek", ponosno će Marshallova kćerka.
Na to joj Koršunov dometne da predsjednik SAD-a nije ništa drukčiji od njega, samo što je "ubijao u smokingu, telefonom, pametnom bombom". Poklapa on i prvu damu kad mu kaže da je ubojica. "Ubojstvo? Vi ste ubili 100.000 Iračana za nižu cijenu goriva...".
Oštri žalci na račun Amerike i njezine vanjske politike miješaju se sa snažnim propatriotskim/proameričkim nabojem i veličanjem vojne mašinerije na koju je ljubomoran bio Michael Bay. Nije teško pogoditi na koje će žice Marshall računati u jednoj sceni.
"Crven, bijeli, plavi, uzdam se u tebe", veli predsjednik koji je na početku filma izrekao dalekosežnu parolu da Amerika neće pregovarati s teroristima niti tolerirati terorizam. To njegovu situaciju čini napetijom (žena i kćer među taocima), a film vizionarski zlogukijim (11. rujna 2001.).
Ako Marshall i vrhuška Bijele kuće popuste teroristima, sezona lova na Ameriku mogla bi biti otvorena (u stvarnosti i hoće). Olakotna okolnost za "Air Force One", omiljeni film Busha i Trumpa, jest da Petersen i Ford pokušavaju načiniti predsjednika ljudskijim akcijskim junakom, kao da su bili svjesni dubioznih političkih implikacija.
Marshall muku muči s mobitelima i baterijama poput običnog čovjeka, a i operaterka mu ne vjeruje da je predsjednik kad zatraži da ga prespoji u Bijelu kuću u humornoj sceni koja evocira poziv Johna McClanea upućen 911 ("Zar mislite da naručujem pizzu?").
Da tu i tamo ne čujemo rečenice tipa "on je predsjednik, zaboga", gotovo bismo zaboravili kako gledamo prvog čovjeka Amerike zahvaljujući precizno režiranim akcijskim scenama, raskošnijim spram "Passenger 57". Odnosno, mogli bi pomisliti da je "Air Force One" treći Fordov film o Jacku Ryanu nakon "Patriotskih igara" i "Neposredne opasnosti", iako je Marshall bliži McClaneu i - Rambu.
Kraj filma, kad Marshall visi iz aviona na sajli nakon "cliffhangerskog" spašavanja u zraku, jednog je filmofila svojedobno u kinu "Central" nagnao da ispali usporedbu s neuništivim vijetnamskim veteranom. "Rambo je p... dim za ovo!".
Anđeo je (pro)pao
Teroristi su trebali oteti (predsjednički) zrakoplov "Air Force One" u prvoj verziji scenarija aktualnog kinohita "Pad anđela", ali od toga se na vrijeme odustalo.