Filmska zvijezda među zvijezdama. Je li to bio "pitch" SF spektakla "Ad Astra" ili ne, zvjezdani Brat Pitt leti u beskraj svemira u novom projektu Jamesa Greya. Njegovo krajnje odredište u filmu "Ad Astra" nije samo Neptun i vanjski dio Sunčeva sustava, nego i dodjela Oscara.
Pitt se već spominje kao siguran kandidat za nominaciju u kategoriji glavne muške uloge. Velika je šansa da dobije nominaciju i za sporednu (i još impresivniju) ulogu u Tarantinovu filmu "Bilo jednom u Hollywoodu". Za povratnika Pitta ovo je najbolja godina od 1995. ("Sedam", "12 majmuna") ili barem 2008. ("Neobična priča o Benjaminu Buttonu", "Spaliti nakon čitanja") i 2011. ("Drvo života", "Igra pobjednika").
Glumac dominira "Ad Astrom" i nalazi se u takoreći svakom kadru u ulozi astronauta Roya McBridea koji odlazi na svemirsku misiju za spas čovječanstva, dok je kod Tarantina, kao kaskader Cliff Booth, ipak prepustio prvi plan Leonardu DiCapriju.
Zanimljivo je da se otac njegova lika iz "Ad Astre" zove Clifford (Tommy Lee Jones), ali tu nekakve poveznice s "Once Upon a Time In... Hollywood" prestaju. No, "Ad Astra" je puna poveznica sa SF-ovima bliže ("Gravitacija", "Interstellar", "Misija: Duboki svemir"), nedaleke ("Mjesec") i dalje prošlosti ("Odiseja u svemiru", "Solaris"..), čak i filmovima izvan matičnog žanra znanstvene fantastike ("Apokalipsa danas").
To je prirodno za film u kojem se Royeva kontemplacija o očevoj ostavštini može prenijeti na Greyova razmišljanja o legatu SF majstora. K tome, angažman Liv Tyler u maloj ulozi Royeve (bivše) žene zaziva u sjećanje i "Armageddon", a Lee Jones i Donald Sutherland su, interesantno, bili Eastwoodovi "Svemirski kauboji".
Pa ipak, najviše linkova "Ad Astra" dijeli s redateljem Greyom. Ovo je njegov film koliko i Pittov. Primjer autorskog pristupa unutar visokobudžetnog blockbustera i svemirskog arta. Grey nije nikad operirao ovako "armagedonski" velikim proračunom, vidljivim od prvog "set piecea" na Međunarodnoj svemirskoj anteni, lociranoj miljama iznad Zemlje.
Antena će popustiti pod naletom kozmičkih zraka i električne oluje točno u trenutku kad se Roy penje po njezinim ljestvama s vanjske strane, zbog čega će se astronaut stropoštati na Zemlju u vrtoglavoj sceni, srećom s aktiviranim padobranom.
U filmski raskošnoj, a možda nikad realističnijoj uvodnoj svemirskoj slici snimatelja Hoytea van Hoyteme ("Interstellar", "Dunkirk") jasno je kao dan da je "Ad Astra" film za koji je (moderno) kino stvoreno i treba ga gledati na najvećem mogućem ekranu.
Sigurno, neke scene djeluju i blockbusterski mandatorno, kao da je studio 20th Century Fox uvjetovao Greyu da ih stavi u film kako bi imao pravo na svoju egzistencijalističku viziju budućnosti čovječanstva i kozmosa. Primjerice, napad pobješnjelih babuna na svemirskom brodu na čiji se poziv u pomoć Roy odaziva na putu do Marsa (malo krvoločnog i tenzičnog SF horora nikad nije naodmet).
Kad Roy, pak, prije toga sleti na Mjesec, Grey će orkestrirati spektakularnu potjeru lunarnim "buggyjima" po sivoj površini Zemljina satelita. U sceni koja daje "preview" za eventualnog "Pobješnjelog Maxa" na Mjesecu ili "Brze i žestoke" u svemiru, Roya i njegova pratitelja Thomasa Pruitta (Sutherland) ganjaju pirati jer "tamo je kao na Divljem zapadu".
Dakle, "Ad Astra" nudi intrigantnu (i lako moguću) viziju bliske budućnosti korporativnog galaktičkog kapitalizma. Ljudi su, kao "žderači svjetova", osvojili Mjesec i Mars, a svemirska putovanja postala normalna stvar. Na Mjesec - turističko odredište odakle zemlja izgleda kao "velika plava franja" - možete poći komercijalnim šatl-letom i platiti jastuke za spavanje, ali morate se paziti svemirskih pirata.
Međutim, Greya, razapeta između kolektivnog i intimnog, više od čovječanstva zanima čovjek, melankolični samotnjak Roy koji je od svih Greyjevih likova najsličiji istraživaču Percyju Fawcettu iz podcijenjena "Lost City Of Z", možda i samom redatelju, a odlazi do Neptuna pronaći otuđena oca, gdje je zapeo u potrazi za inteligentnim životom.
Ako se jedan čovjek fokusira na ono "suštinsko", ljudsko, međuljudske (obiteljske) odnose, možda može i cijelo čovječanstvo. Royeva zamišljena "voicover" naracija u stilu Terrencea Malicka ponekad suvišno oslikava ono što Pitt dočarava tankoćutnom mimikom lica (još jedan komercijalni ustupak?), dajući nam uvid u unutarnje misli i skrivene zakutke astronautove duše.
Opet, svi najbolji Greyovi filmovi - "Mala Odessa", "Braća po krvi", "Ljubavnici", "Izgubljeni grad Z" - istraživali su "inner space" likova. I "Ad Astra" radi to isto ambijentirana u "outer space", a može se sagledati i kao snoviđenje ponovna susreta oca i sina, razdvojenih beskonačnim kozmosom. Ovaj film je još jedna SF odiseja u unutrašnjem svemiru. Interstelarno putovanje po galaktici ljudske duše.
Najbolje od Jamesa Greyja
1. 'Mala Odessa' (1994.) 2. 'Ljubavnici' (2008.) 3. 'Izgubljeni grad Z' (2016.) 4. 'AD ASTRA' (2019.) 5. 'Braća po krvi' (2007.) 6. 'U ime pravde' (2000.) 7. 'Imigrantica' (2013.)