Putnik kroz vrijeme James Cole (Bruce Willis) izusti "Mislim da sam vidio ovaj film" istodobno s pitanjem lika Jamesa Stewarta na velikom ekranu upućeno Kim Novak "Jesi već bila ovdje?". U perfektnoj "meta" sceni "12 majmuna" (1995.) Cole gleda "Vrtoglavicu" u kinu na 24-satnom Hitchcockovu maratonu zajedno s psihijatricom Kathryn Railly (Madeleine Stowe), i to baš scenu kad protagonisti dolaze do presjeka posječenog stabla s godovima u parku sekvoja.
"Ovo je godina mog rođenja... i godina moje smrti", upire dvaput prstom lik Novakice, dok Cole promatrajući scenu govori kako ne prepoznaje taj dio filma "Vertigo" sad kad ga gleda drugi put nakon djetinjstva. "Film se nikad ne mijenja, on se ne može promijeniti, ali svaki put kad ga gledaš čini se drugačijim jer si i sam drugačiji pa opažaš drukčije stvari u njemu", zaključi vremenski putnik Cole. "Twelve Monkeys" je ostao isti kao i kad ga je gore potpisani prvi put vidio 1996. u kinu "Karaman" u trećem razredu srednje škole i (p)ostao fasciniran viđenim - veliki "mind-bending/blowing" film, jedan od najznačajnijih SF-ova devedesetih i šire.
U međuvremenu, novo gledanje, koje film traži i nalaže od kraja devedesetih, donosi nove (p)oglede. Cole i Kathryn nisu slučajno uletjeli na Hitchov "all-nighter" baš usred "Vrtoglavice", ne "Nepoznatog iz Nord Expressa", "Sjever-sjeverozapad" ili "Psiha". Mogli su, doduše, ući i na "double bill" maraton "Terminator 1&2", ali otom-potom. Scena filma u filmu osvjetljava percepciju kompleksnog SF trilera, osobno najboljeg ostvarenja u karijeri Terryja Gilliama ("Brazil", "Kralj ribara").
"12 majmuna" isto tako ima nesretne ljubavnike u "proustovskoj" potrazi za izgubljenim vremenom s kolačićima "madeleine" u vidu filmova ("Vertigo" itd.) i pjesama ("glazba 20. stoljeća"), počevši od mentalno divergentna protagonista, a ušuškan je u logiku sna s elementima (post)apokaliptične noćne more, što Gilliam podcrtava filmofilskom transcedencijom. Cole zadrijema u kinu na sanjivoj "Vrtoglavici" i budi se kad Hitchov triler na ekranu zamijeni košmarna scena s ptičurinama iz njegova horora "Ptice". Što Cole sanja i tko je točno on?
Cole je zatvorenik u budućnosti 2035. koji bi, kao "dragovoljac" za put kroz vrijeme, mogao odigrati važnu ulogu u povratku preživjelih ljudi na površinu nakon što je smrtonosni virus većinski istrijebio čovječanstvo i nagnao preživjele da žive pod zemljom. Znanstvenici šalju Colea u prošlost, 1996., da prikupi podatke koji će pomoći ljudima u sadašnjosti u praćenju virusa, konkretno infose o tajnoj vojsci "12 majmuna", predvođenoj pacijentom umobolnice i aktivistom Jeffreyjem Goinsom (hiperaktivni Brad Pitt u pripremnoj ulozi za jednako vizionarski "Klub boraca"), sinom poznatog virologa (Christopher Plummer), a navodno odgovornoj za širenje virusa.
"Moram ih pronaći jer imaju izvorni virus prije mutacije. Kad ih nađem, ovamo će poslati znanstvenika koji će proučiti virus. Kad se vrati u sadašnjost napravit će lijek s ostalim znanstvenicima", Cole objašnjava crtice zapleta filma, gotovo neprepričljiva, svakako prekomplicirana da ga se ukratko objasni. S vremenskim odmakom Kathryn mu počinje vjerovati, posebice kad otkrije fizičke "time-travel" dokaze (metak u njegovoj nozi ispaljen u Prvom svjetskom ratu), za razliku od ostalih ljudi na njegovim proputovanjima vremenom, odbijene pričama da "nismo sad u sadašnjosti" jer 1990. je prošlost, 1996. također i "ovo se već dogodilo".
Zbog toga ga proglašavaju ludim, pa i on sam u jednom trenu povjeruje u svoju ludost. "Ne mogu vas spasiti, to se već zbilo", pesimistički će Cole. Razapet između vremena i prostora ("nije prošlost ni budućnost, ovo je sada"), Cole sanja varijacije proganjajućeg sna sebe kao dječaka u zračnoj luci, ključnog za razumijevanje filma s nadodanim detaljima za kompletiranje prostorno-vremenskog "puzzlea" na javi, dezorijentiranog poput junaka kad iz 2035. stigne u 1990. i počne vikati o virusima, ali intelektualno izazovnog.
Mali Cole stoji ukipljen kad neki čovjek s aktovkom požuri pored njega. Tu je i plavokosa žena - trčeći u "slow motionu" ona jeca za napucanim čovjekom i nježno mu ljubi krvavu ruku. Djetinjstvo, tj. početak života i smrt. Sve je u toj sceni. Viđeni prizor zasijeca se u sjećanje Colea koji ga ispraća širom otvorenih očiju, kao što smo ga mi ispratili s ove strane ekrana i razmišljali o filmu danima, godinama i desetljećima, od 1996. do 2018., a vjerojatno i 2035. Coleovim promatračkim očima film se otvara i zatvara, s početnim proglasom iz intervjua s paranoidnim šizofreničarem 1990. o smrtonosnom virusu koji će pobiti milijarde ljudi 1997., odnosno otvorenim krajem na razmeđu pesimizma i optimizma, ovisno o vašem gledištu.
"Twelve Monkeys" je i film o percepciji, gledanju, baš poput "Blade Runnera" s kojim dijeli scenarista Davida Webba Peoplesa odgovorna za priču koja se labirintski raspliće. Film o filmu u prostoru i vremenu, od 1995. prema natrag i naprijed. Gilliam će doslovce rekreirati trenutak iz "Vrtoglavice" kad brineta Kathryn, reinkarnacija žene Coleove ponavljajuće prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, promijeni boju kose, postane plavuša i prilazi mu obasjana odsjajem crvenog (tamo zelenog) svjetla, uz prepoznatljivu glazbenu partituru Bernarda Herrmanna.
Crvena boja dominira i na plakatu "12 majmuna", nalazeći se u "terminatorskom" oku Colea. Willis je 17 godina kasnije u akcijskom SF trileru "Looper" bio svojevrsni Terminator iz "Terminatora 1&2", a u "Twelve Monkeys" on je istovremeno Kyle Reese, Sarah Connor i Terminator iz "Terminatora 3" – junak koji pokušava zaustaviti apokalipsu prije nego otpočne ili je barem pronaći načine za njezino preživljavanje, ako ne prevenciju. Pittov lik će, interesantno, u jednoj sceni Willisova protagonista osloviti s Arnold i Arnie, no Cole nije neuništivi robot.
Nije ni "willisovski" akcijski junak kao u "Umri muški 3" iz iste godine. Glumac je dobio listu (akcijskih) glumačkih klišeja koje nije smio koristiti tijekom filma i Gilliam ga je prikazao ranjivijeg nego ikad, apokaliptičara-tragičara koji ne može umaknuti sudbini i možda će se uzaludno žrtvovati, a možda je i, kao potencijalno "umno odstupajuć", sve samo umislio i stvorio konstrukciju zamjenske stvarnosti na temelju znanih podataka. "12 majmuna" je dotad bio i otad ostao najbolji neakcijski film s Willisom u glavnoj ulozi, dakle ne računajući "Pakleni šund", iako je u nadolazećim godinama dobio jaku konkurenciju ("Neslomljivi", "Šesto čulo").
Iz današnje perspektive, kad je mahom sveden na loše direktno-na-video akciće i traga za izgubljenim vremenom, Willis bi zasigurno poželio uskočiti u vremeplov iz "Twelve Monkeys" ili "Loopera" i promijeniti viziju budućnosti progonjenu njegovom slavnom prošlosti, otprilike poput njegovog "lost action hero" kolege Van Dammea ("TimeCop"). "Želim nepoznatu budućnost", traži Cole u jednoj sceni. No, "12 majmuna" nas je naučio da se budućnost ne može promijeniti. Već se, naime, dogodila.
Tyler prije Durdena
"12 majmuna" je bio prvi film s Willisom obrijanim na potpunu nulericu. Willisu je trebalo neko vrijeme ("Posljednji preživjeli", "Peti element", "Šakal", "Armagedon"), da približno takav imidž ustali u akcijskim filmovima. Led je probila "Opasna šifra". Ovaj film doslovce najavljuje Pitta kao Tylera Durdena: njegov lik se pita "zašto postojimo" govori da smo "potrošači", osniva "underground" skupinu i želi gerilske akcije. Najavljuje i vrijeme straha od terorizma i virusne apokalipse dvijetisućitih.