Dalmatinci vole balkone, Siniša Vuco je Dalmatinac pa i on voli balkone. Toliko da će, kako je najavio, svakoga dana, ne u 11 sati, nego dalmatinski precizno oko 11 sati, komunicirati s izbornom bazom preko balkona, do predizborne šutnje.
To je danas prvi put i napravio.
Počeo je s "Rajskim kočijama" i u populističkom tonu poručio da su ljudi tmurni jer nisu dobro plaćeni, a kao rješenje ponovio je obećanja o ukidanju prireza i smanjenju komunalne naknade proizvođačima i turizmu. A u duhu Robina Hooda, povećanje za bogate u trgovačkim centrima, osiguravajućim društvima, kladionicama, bankama... Nakon toga netko mu je dobacio da je "komunjara", a on se spustio u publiku ne da se obračuna nego da se rukuje i otpjeva "Volim piti i ljubiti".
Sažetak je to vijesti koju su prenijeli brojni portali u Hrvatskoj i šire, kao još jednu točku za publiku željnu splitskog političkog cirkusa, koji je to zanimljiviji i duhovitiji što je publika dalje od mjesta šatre.
Ali s udaljenošću od Splita raste i kritičnost pa su se mnogi politički analitičari u nevjerici pitali što bi predsjedniku Hrvatske seljačke stranke Kreši Beljaku da Vucu stavi za predsjednika HSS-a u Splitu i kao kandidata za splitskog gradonačelnika.
Ne ulazeći u analitiku papinsko-tuđmanovskih balkonskih ukazanja i poslanica, toga splitskoga bezmrežnog Twittera, Siniša Vuco - koji se već više puta neuspješno, na rubu šale i janjetine, uključivao u politiku - najlogičniji je za političku usporedbu sa Željkom Kerumom, ma koliko naglašavao međusobne razlike. Nuspojave toga političkog eksperimenta Split još bolno proživljava nadajući se da se povijest ne može ponoviti.
Osim toga, Vuco je sklon o sebi govoriti u trećem licu i uspoređivati se s Trumpom, sklon je konfliktima i na estradnoj sceni, a na obiteljskoj nasilju te ponašanju u stilu balkanske krčme, što se može vidjeti i na nekoliko videa puštenih minulih dana.
On se, za razliku od ostalih kandidata, ne zamara infrastrukturnim zahvatima Istočne obale i Karepovca, njega populistički zanimaju "ljudi" i prosperitet splitskoga čovjeka kao takvog, kao što Domovinski pokret zanima "narod".
Vuco je, srećom, zakasnio za trendom koji je u Splitu prolazio 2014. godine, kada je na krilima populizma, doskočica, pjesme i srdela na vlast došao Željko Kerum. Ali splitska politička scena više nije pjesma, prošla je otad duzina teških godina, podijeljenja u tri teške etape, Kerumovu, Baldasarovu i Oparinu. I Splićanima više nije do pjesme i smijeha, niti do nekog novoga splitskog Trumpa.
Zato se ne treba biti toliko ljut na Krešu Beljaka što je na čelo splitskog ogranka stranke koju je osnovao Stjepan Radić došao Siniša Vuco. Nijedan političar, pa ni onaj koji dolazi sa Samoborskog fašnika ne bi to napravio da za to nema temelja u bazi. A za pronalaženje baze treba samo osvrnuti se oko sebe ili pogledati se u ogledalo, napiti se mutne vode nakon kiše, proći zakrpanim i zatrpanim pločnicima i kolnicima, spustiti se na plaže ili proći gradskom jezgrom, gledati mlade koja traže posao ili odlaze u inozemstvo.
Najkraće, hoće li Vuco i politički vuci postati tražena roba u gradu, ne ovisi o njima nego o nama jer poslije (ne) glasanja nema kajanja.