Od odlaska Zorana Milanovića s čela SDP-a ta stranka iz izbora u izbore ima sve lošije rezultate. Doduše, treba pričekati da se zbroje svi punti lokalnih izbora, no kako ih god analizirali i iz kojega god kuta na njih gledali, u SDP-u će teško biti zadovoljni ostvarenim jer nisu trijumfirali u našim najvećim gradovima. A upravo su te sredine njihova najčvršća biračka baza, dok HDZ političku snagu najviše crpi u manjim mjestima i županijama, od kojih su do ovih izbora čak njih trinaest bile u rukama "zajedničara".
Permanentna kriza u najvećoj stranci na lijevom političkom spektru počela je zapravo još u Milanovićevoj eri, iako na to razdoblje SDP-ovi nostalgičari danas gledaju kao na zlatno doba.
Podsjetimo se, Zoran Milanović, unatoč svim korupcijskim aferama vladajućeg HDZ-a, nikako nije uspijevao ponovno osvojiti vlast na nacionalnoj razini, pa se nakratko bio oprostio od politike i posvetio privatnom biznisu. Zato se logično mijenjalo trenera. I pronašlo ga se, a gdje drugdje nego u snažnoj zagrebačkoj organizaciji stranke. I na trenutak se to rješenje učinilo idealnim. Ali samo na trenutak...
Gerilac Ostojić
Došao je mladi i ničim oskvrnuti Davor Bernardić, no umjesto očekivanog uzleta ili barem blagog oporavka od trauma pretrpljenih na nekoliko izgubljenih izbora u nizu, socijaldemokrati su s njim doživjeli pravi sunovrat.
Frakcijski sukobi u SDP-u iz Milanovićeva vremena bili su kamilica u odnosu na sve što se u Berino doba izdogađalo na Iblerovu trgu, ali i po ograncima diljem Hrvatske. Neko je vrijeme dio tadašnjih i bivših saborskih zastupnika SDP-a više napadao samog Bernardića negoli HDZ-ova premijera. Napuštali su ga svakodnevno, iznosili prljavo stranačko rublje, ružili ga... Ma, nešto neviđeno.
Unatoč anketama koje su mu predviđale tijesnu parlamentarnu većinu, što bi ga politički uskrsnulo iz pepela, SDP je doživio fijasko na prošlim nacionalnim izborima, a Bernardić je s čelnog mjesta stranke otišao podvijena repa. Danas ga, navodno, nagovaraju na veliki come back, ali tko to radi, ne želi mu dobro. Bolje bi mu bilo ganjati profesorsku karijeru jer tu uistinu ima što ponuditi. Visoka politika za njega je ćorav posao.
Očekivalo se potom da će klonuli SDP gorostasni Peđa Grbin povući s konopaca, no prije bi se reklo da je stranka i dalje u komatoznom stanju. Ni živa ni mrtva. Jedino čega ne nedostaje u partiji su međusobni napadi. A njih ni div iz Žminja ne može zaustaviti.
U dva najveća hrvatska grada – Zagrebu i Splitu, kandidati SDP-a ne da se nisu izborili za drugi krug, nego mu nisu bili ni blizu, a u Rijeci, gdje su na vlasti tri desetljeća, u izbornom finalu imaju ozbiljnog konkurenta u nezavisnom Damiru Štimcu. Stvari su otišle toliko daleko da je SDP-ov veteran Ranko Ostojić, koji se gerilski probio u drugi krug, gdje će se za funkciju župana natjecati s Blaženkom Bobanom iz HDZ-a, jedva imao kampanju, a nije tajna da je odavno u lošim odnosima s vodstvom splitskog ogranka SDP-a, koje mu je u tome trebalo najviše pomoći.
Čini li nam se samo da SDP ima velike probleme ili je to zaista tako, pitamo uglednog dubrovačkog politologa i sociologa Ivora Pendu Altarasa s Libertas sveučilišta.
Strančice i liderčići
– Da, u pravu ste, SDP zaista ima veliki probleme, ali tomu nije razlog, kako bi to pomislio netko tko našu političku scenu promatra sa strane, skretanje biračkog tijela udesno ili prema nezavisnim listama i kandidatima, nego to što je ozbiljno nagrizen sa same ljevice. Cijeli je niz manjih i većih stranaka na toj strani političkog spektra koje SDP-u naprosto otimaju birače, a najeklatantniji je primjer koalicija koja se u Zagrebu okupila oko Možemo! – veli prof. dr. Altaras Penda, koji SDP-ove konkurente naziva novom ljevicom.
Kako su oni uopće mogli tako duboko prodrijeti u biračko tijelo naše druge najveće političke stranke? Gdje su vidjeli prostor za djelovanje i zašto se to uopće dogodilo?
– Dogodilo se zbog toga što je SDP kao stranka bio toliko okoštao da stare političke nomenklature koje su vodile socijaldemokrate nisu unutra pripuštale nikoga sa strane, a pogotovo ne mlade snage. Kad su nakon toliko pokušaja ti ljudi uvidjeli da nemaju prostora za svoje ideje unutar samog SDP-a, jer u njega nisu dobrodošli ili im se ne daje dovoljno prostora za političko napredovanje, postupili su sasvim logično i osnovali svoje stranke ili nezavisne liste. To je bio prirodan proces. Tako su onima koji ih nisu uvažavali, koji im, dapače, nisu htjeli ni otvoriti vrata stranke kako bi u nju propustili nove vjetrove, malo-pomalo postali izravna konkurencija – kaže naš sugovornik.
Koga je onda izgubio SDP, mlađe ili starije birače? Tko mu okreće leđa?
– Teško je to reći prije nego što se napravi prava analiza tko je za koga glasao, no da se naslutiti da su u pitanju, ipak, mlađi birači. Njima SDP, s idejama koje nudi, očito više nije dovoljno zanimljiv i okreću se novim sadržajima na političkoj sceni. Znači, pitanje je političke ponude i kome je ona upućena, a u SDP-ovu slučaju to bi trebali biti radnici, no do njih te poruke ne dopiru. Ne bih rekao da je nova ljevica autentičnija, niti da se radi toliko o novim i starim socijaldemokratima, koliko o raskolu lijevog biračkog tijela. Ono je danas razmrvljeno, a isto se događa i na desnici, pa je pitanje svih pitanja tko će okupiti i jedne i druge, tko je taj lider. Danas ima puno malih stranaka i liderčića koji misle da su bogomdani, a pitanje je bi li se uopće snašli da danas-sutra dođu u priliku obnašati izvršnu vlast, jer jedno je aktivizam i opozicijsko djelovanje, a drugo operativa, kad vas svakodnevno zasipaju problemi, a preuzeli ste na sebe silnu odgovornost – veli Altaras Penda.
A jesu li Možemo! plus stranke i strančice okupljene oko Tomislava Tomaševića autentična ljevica? Da u njima dio birača SDP-a pronalazi ono što su nekada vidjeli u socijaldemokratima, ali su ih oni iznevjerili svojom neodlučnošću kad su u pitanju korjenite reforme i prilika da se Hrvatska, kao država, konačno razračuna s korupcijom?
– Te stranke koje dolaze nisu od jučer. Tomašević je strpljivo s aktivistima iz civilnog sektora gradio političku platformu s koje će se vinuti u Skupštinu Grada Zagreba pa u Sabor, a sad mu se smiješi i mandat gradonačelnika Zagreba – kaže profesor Altaras Penda.
Mandate na raspolaganje
Na koncu, bi li se SDP danas tako klimao da je na čelu imao pravog lidera? Ispada da danas Milanović, kritizirajući Plenkovića i Vladu, preuzima mjesto čelnika opozicije jer je uvidio da je nema tko voditi.
– Ne bih se složio s tim. Predsjednik Milanović ne kritizira premijera, nego govori ono što narod misli. E, sad, to što to radi na jedan neuobičajen način dijelu građana odgovara pa mu aplaudiraju, dok drugima baš i ne odgovara. Interesantno je da je pobornike stekao čak i među onima koji su mu nekada, dok je obnašao dužnost premijera – fućkali. No, da se vratimo SDP-u i lideru koji bi ga poveo na prave staze. Pazite, kriza liderstva nije ništa neobično; dapače, britanski su laburisti dugo od nje patili, a razlog je taj što se lideri ne stvaraju preko noći. U SDP-ovu kadrovskom bazenu treba tražiti onoga tko će jednoga dana preuzeti vodstvo stranke, a prije toga će se u tom smislu graditi, da bi se znao nositi s tom funkcijom kad za to kucne čas. Takav proces stvaranja lidera može potrajati i cijelo desetljeće. Na primjeru Možemo! vidjet ćemo jesu li oni uspjeli stvoriti lidera koji je spreman nositi se s vlašću i imaju li uopće dovoljno kadrova koji su za to spremni. Već sama najava iz Tomaševićeva tabora da očekuju da im članovi zagrebačkog poglavarstva odmah stave mandate na raspolaganje nije najbolje dočekana, pogotovo jer je izgovorena u izbornoj noći. Oni imaju na raspolaganju nešto ljudi iz svijeta glume koji imaju intelektualnu širinu, ali pitanje je kako bi se snašli u ulozi političkih "teškaša".