Posao vozača hitne pomoći izuzetno je odgovoran, stresan i zahtjevan, jer o njegovoj mirnoći, koncentraciji, staloženosti i pravodobnom reagiranju ovise životi mnogih unesrećenih osoba. Svoj posao, koji uključuje i odgovornost za vozilo i osobe koje u njemu prevozi, radi po svim vremenskim uvjetima, po snijegu, kiši, vjetru, danju i noću. Građani u njih polažu velike nade, s liječnikom i medicinskom sestrom ili tehničarom, prvi dolazi na mjesto nesreće, a kada je pacijent spreman za transport, smještaju ga u vozilo i idu prema bolnici gdje ga predaju djelatnicima na hitnom prijemu.
Nije ovo za svakoga
Velimir Klinac iz Staševice taj posao radi okruglih 40 godina, čak i nešto malo više, od studenoga davne 1983. Nekoliko godina prije toga zanat je “pekao” vozeći kamione u različitim firmama s gradskoga područja u Pločama. A onda je na natječaju Doma zdravlja izabran u velikoj konkurenciji od 48 vozača.
“Zaposlio sam se kao vozač Hitne pomoći, tada smo bili pod okriljem pločanskoga Doma zdravlja, a od 2011. smo pod nadležnošću Zavoda za Hitnu medicinu Dubrovačko - neretvanske županije. Promijenio sam samo tri ravnatelja, što smatram dobrom okolnošću, dr. Ivana Sokola, dr. Vinku Matića i sada Luku Lulića”, kaže Klinac, a na naš upit kako je izabrao baš ovaj posao odgovara: “Ovo je težak posao i tko ga ne voli, ne može ga raditi. U ovom poslu čovjek se nađe u zahtjevnim situacijama, ljudi se bore za život, posebno je teško kada su to mladi ljudi, i sve to morate gledati i pomagati koliko možete”.
Nemoguće je izračunati koliko je ljudi, domaćih i stranaca, u protekla četiri desetljeća prevezao u bolnice u Splitu, Dubrovniku i, pogotovo nekada, u Mostaru. Poznaje svaki zavoj na prometnicama koje vode do spomenutih bolnica.
“Ljudi često misle da je ovo lagan posao i da mi ne radimo ništa, dok ne dođe situacija da radimo za njih. Nedavno sam u jednome danu tri puta vozio do Splita. Kada sam se prvi put vraćao, kod Vrgorca su nas zvali da produžimo po pacijenta u Metković, a nakon drugog povratka, ukrcali smo djevojčicu iz pločanske škole i opet nazad za splitsku bolnicu. Nemamo radnog vremena, nesreća se može dogoditi i nekoliko minuta prija završetka smjene i mi izlazimo na teren. Također, malo ljudi zna da smo između dnevne i noćne smjene u pripravnosti. To znači da trebamo biti na raspolaganju u svakom trenutku, gdje god da se nalazim moram biti dostupan, ne može se dogoditi da se isprazni baterija na mobitelu ili da nema signala i sl.”, upoznaje nas sa svojim poslom Klinac i podsjeća da su timovi Hitne pomoći “iznijeli” i Domovinski rat, osiguravali su Male Bare i sa kolegama iz Metkovića “pokrivali” cijelu Dolinu Neretve i područje do Neuma.
Uskoro umirovljenik
Na žalost, u ovome poslu, pogotovo kada ga čovjek radi 40 godina, nemoguće je izbjeći trenutke koji se zauvijek urežu u pamćenje. “Bilo je zaista teških trenutaka. Gledao sam mrtva tijela djece čije roditelje dobro poznajem, koja su izgubila živote u prometnim nesrećama ili u nekim drugim okolnostima. Ne možete ostati imuni na te prizore. Često mi dolaze pred oči kada sam kod kuće. Tada idem raditi, moram pronaći neku zanimaciju koja će me okupirati da ne mislim na to”, govori nam Klinac. Isto tako, naglasit će kako su svi u timu sretni i kako ih prožimaju sreća i zadovoljstvo kada pacijenta u teškome stanju na vrijeme dovezu u bolnici.
I danas ga ljuti što kolege nemaju beneficirani radni staž.. Kaže kako u početku nije bilo klime u vozilu, sirene su se često kvarile, u Omišu se morao probijati kroz nesnosne gužve u situacijama kada i minute odlučuju o životu osobe koju prevozi… Izgradnja autoceste je, priznat će, umnogome olakšala obavljanje ovoga posla.
Velimir će za par mjeseci u zasluženu mirovinu, gdje ga čekaju obitelj, njegovi vinogradi, smokve i masline. Sjetit će se tad sigurno i sretnih ishoda intervencija:
- Prije rata vozio sam ženu koju dobro poznajem u rodilište u Mostar. U vozilu je bio i njen suprug. Iako je bilo jasno kako je porod pitanje trenutka, ona je, prije ulaska u rodilište, pošto-poto htjela popiti kavu. Na kraju smo popustili. Podigao sam hidrauliku i parkirao auto na trotoar. Pratio sam je u kafić s dekom i lancunom, ako počne rađati. Popila je kavu i nedugo nakon toga rodila u rodilištu. To su mi najdraži trenuci, kad se rađa novi život!”.