Ovih se dana javnost u Hrvatskoj, pa tako i u Dubrovniku, suočila s novim pokušajima svojatanja dubrovačke književnosti iz Srbije. Tako je srpski portal ‘Politika‘ objavio tekst naslovljen: ‘Dubrovnik je po jeziku uvijek bio srpski‘. Objavljen je intervju s redovnim profesorom na Filološkom fakultetu u Beogradu Slavkom Petakovićem, ‘kome je specijalnost dubrovačka književnost, jer kaže – Dubrovnik je, možda, i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije‘. Petaković se u intervjuu pozvao na filologa Milana Rešetara koji je tvrdio kako je ‘Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski‘.
- Svoja znanstvena uvjerenja Rešetar je sažeo u zaključak ‘da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski‘ i taj stav do sada znanstveno nije oslabljen, bez obzira na uporne pokušaje da se gledišta velikog poznavatelja povijesti jezika tendenciozno retuširaju, a srpska filološka tradicija koja se bavi ovim pitanjem diskreditira, kaže Petaković, između ostalog, u intervjuu.
Povjesničarka književnosti, znanstvenica, sveučilišna profesorica, bivša upraviteljica Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, doktorica znanosti Stanislava Slavica Stojan oštro demantira Petakovićeve navode.
- Granice srpske književnosti oni pomiču prema Dubrovniku, možda će jednog dana i Shakespeare, na tragu tih suludih izjava, biti u okvirima srpske književnosti. Sve te izjave koje šalju u medijski svijet, ti tzv. znanstvenici srpski i akademici, premda su potpuno neutemeljene, zvuče opasno i nisu nimalo bezazlene jer je u našem iskustvu već pohranjeno mnogo strašnih povijesnih napada koji su nam bili upućeni sa srpske strane. Sve ove i slične izjave srpskih nadriučenjaka nisu ništa drugo nego plod očajničkog, ali osvetničkog gubitništva u kojem smeću s uma da nikada sa svojim pravoslavljem koje je bitna odrednica njihove književne i kulturne povijesti ne bi željeli, a ne bi ni mogli pomiriti književna djela hrvatskih pisaca koji su stvarali u Dubrovniku, poput brojnih renesansnih pjesnika i pisaca koji su bili katolički svećenici, uključujući i Marina Držića (kojem bi tako rado zauvijek skinuli svećeničko ruho), poput baroknih pjesnika (a osobito im je srcu prirastao Ivan Gundulić svojim velebnim pjesničkim djelom) koji su bili nadojeni jezuitskom duhovnom preobrazbom i djelatnošću koja ih je poticala na društveno i javno djelovanje, ističe Stojan te nastavlja:
- Osobno bi me jako zanimalo da mi odgovori netko od tih političkih jezikoslovaca i književnih teoretičara kako to da su u nedavno nam nametnutom osvajačkom ratu (1991.-1995.) koji smo Bogu hvala slavno dobili i do nogu ih porazili, rušili i uništavali ono što nazivaju svojom kulturnom popudbinom, usmjerivši se na knjižnice (Franjevačku, knjižnicu IUC-a) i arhive, ali i sve druge tragove hrvatske kulturne povijesti na hrvatskom povijesnom teritoriju. Bogu hvala također što ćemo uskoro u svojoj državi Hrvatskoj, koja ima svoju vojsku i policiju, svoju funkcionalnu ekonomiju i svoj jezik imati i Zakon o hrvatskom jeziku, komentira Stojan.
Povjesničarka književnosti i književna kritičarka, izvanredna profesorica i doktorica znanosti Katja Bakija sa Sveučilišta u Dubrovniku također je iznijela svoje mišljenje:
- Neupitna je pripadnost dubrovačkih pisaca i dubrovačke književnosti hrvatskom književnom kanonu isto kao što je neupitna i apsurdna dvojnost Dubrovnika i Hrvatske. Tendencije i nastojanja da se najsjajnije dionice hrvatske kulturne i književne baštine proglašavaju i srpskima, stručno su neutemeljena i znanstveno neodrživa jer je riječ o dvije nacionalne književnosti i dva književna kanona. Dubrovački korpus hrvatske književnosti svjedoči o bogatstvu i kontinuitetu hrvatske državnosti, kulture i tradicije te njezinoj uključenosti u mediteranski i europski kulturni prostor, napominje Bakija te dodaje:
- Riječ je o opetovanim tendencijama prisvajanja hrvatske književne baštine i pokušaja uključivanja književnih korpusa velikana hrvatske renesansne i barokne književnosti, posebice dubrovačkih autora Marina Držića i Ivana Gundulića u srpski književni kanon. Hrvatska književnost i jezik kojim je ta književnost stoljećima stvarana i pisana temeljni je nositelj hrvatskog identiteta, ima svoju povijest posvjedočenu i ostvarenu u djelima svojih pisaca, spomenimo kako su Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić, Vladislav Menčetić jezik kojim su pisali nazivali hrvatskim. Od prvih spomenika i tekstova pa sve do danas, hrvatska književnost počiva na čvrstim temeljima i neprihvatljivo je njeno svojatanje i smještanje u srpsku književnost, poručuje Bakija.
