Svaki dan osigurati ljudima vodu za piće. To je bio primarni zadatak ratne ‘posade’ dubrovačkog Vodovoda koji je tjednima prije napada za Dubrovnik 1.listopada prešao na ratnu shemu. Stožer je organizirao pok. Vlaho Marčinko, tadašnji referent za ONO i DSZ. Ratni raspored građevinskog tehničara Zlatka Fabrisa nije se puno razlikovao od mirnodopskog – radio je kao šef održavanja gradskog pogona Vodovoda i ni slutio nije kakva ga iskušenja čekaju na terenu.
Provlačenje tunelom kroz Srđ s baterijskom svjetiljkom, bijeg od paljbe, bliski susreti s rezervistima na okupiranom području...doživio je sve što bi stalo u dobar akcijski triler. Uoči agresije s kolegama je obišao sve vodospreme, i one u funkciji i one izvan.
Raketiranje Komolca
Pročešljalo se sve, od Komolca preko Šumeta do manjih ‘spremnika’ na Babinu kuku i Zlatnom potoku kako bi se osigurale dovoljne zalihe pitke vode za ‘ne daj Bože’. A to ‘ne daj Bože’ nastupilo je već prvih sati rata, kad je raketirana trafostanica Komolac. Zbog nestanka struje pumpanje vode prema Gradu je stalo.
- Zbog granata nismo mogli intervenirati, a sve i da smo imali agregat u Komolcu za velike pumpe, ne bi bilo koristi jer bi ga granatirali. Naš stožer u Vodovodu koji je vodio pokojni Vicko Brbora radio je svaki dan, dolazile su ekipe montera, kontrolora sustava, stražara...nitko se nije žalio, svi smo bili na raspolaganju. Kad je Grad 1.listopada ostao bez struje, prvo smo ljudima osigurali da mogu vodu za piće napunit u bidone kod vodospreme Babin kuk. No, kad su počeli tući topovima s Pobrežja po civilima, napustili smo taj položaj i postavili par rubineta do benzinske stanice kod Cicibana, davali smo i vatrogascima vodu za podjelu cisternama kako nitko ne bi ostao žedan – prisjeća se gospar Zlatko, ponosan što bi se unatoč oštećenju infrastrukture u bombardiranjima i velikim gubicima vode, uvijek našlo mjesta gdje građani mogu dobiti svježu vodu za piće.
Policajka s beretkom
Od velike pomoći bio je pritom stari vodovod, funkcionalan još od doba Republike.
No, ljeto 1991. bilo je sušno, tek su sredinom listopada pale prve kiše i ‘napunile’ izvor u Šumetu, pa su Zlatko i ekipa izračunali kako to vrelo treba iskoristiti za punjenje gradskih sprema gravitacijom, bez uporabe struje. Sjeća se sugovornik kako su skupljali vodu u vodospreme i puštali je po rajonima da Dubrovčani doma mogu natočiti vodu iz izvora u Šumetu. A da bi se izveo spoj sa Šumetom, dvije noći zaredom desetak je ljudi iz Vodovoda na leđima prenosilo cijevi kroz tunel dug tri kilometra...u nevolji su kratko koristili i većini građana nepoznat bunar iza zgrade današnje OTP banke, vodu su kontrolirali laboranti dok se nije zaslanila. Imali su potrošači primjedbi i na kvalitetu vode koju je brod vodonosac doveo sa Sicilije na ‘upumpavanje’ kod Kazbeka, ali se regalanom konju nije gledalo u zube.
Najteže je ekipi iz Vodovoda bilo u studenom 1991., kad je pod prismotrom JNA i rezervista trebalo riješiti vodoopskrbu okupirane Mokošice. UNPROFOR bi terenskoj ekipi osigurao ulazak u mjesto catarom od gruške luke do starog brodogradilišta u Mokošici gdje bi čekali namrgođeni vojni policajci. Zlatko je posebno zapamtio policajku s beretkom, ta je, kaže, bila gora nego Hitler. Čupavo je bilo i na svetoga Nikolu 6.prosinca kad je Vodovod morao osigurati vodu vatrogascima za gašenje gorućeg Grada u zidinama. Već 1992. godine Zlatko i ekipa osigurali su da Crpna stanica Komolac proradi kao što je radila u miru.