Vukovarac Domagoj Bulić u Dubrovniku je četiri godine. Studira Medije i kulturu društva, živi u Studentskom domu, ljeti dok je pauza od fakulteta radi. S istoka na jug došao je zbog sličnosti Dubrovnika i Vukovara, ‘manje sredine, manje ljudi, savršeno za život‘.
- Oba su grada propatila tijekom rata, smatram da nije bilo Vukovara i Dubrovnika, ne bi bilo ni današnje Hrvatske.
Rođen je u Zagrebu, sa šest godina preselio je u Vukovar s obitelji. Roditelji su povratnici, kaže nam, otišli su u Zagreb jer zgrada u kojoj su stanovali bila je potpuno spaljena u ratu. Vratili su se 2005..
- Bilo je čudno doći iz velikog grada, još su ratna razaranja bila vidljiva na svakom koraku. Tek unatrag godinu, dvije, ruševine nestaju, grad se vraća na staro – kaže Domagoj.
Iako rat nije prošao, svjestan je težine i dubine vukovarskih rana ‘tek u daljnjoj budućnosti možda zacijele‘.
- Slušaš priče, strašno je to. U školu su dolazili predavači, govorili nam o ratu, muzeji i brojni spomenici pričaju o ratu, gdje god pođeš od vodotornja, Ovčare..., svaki djelić Vukovara ima svoju tragičnu priču, svoj bijeli križ – kaže nam Vukovarac s dubrovačkom adresom.
Ujedinjena Hrvatska
Sredinom tjedna krenuo je za rodni Vukovar, Kolona sjećanja se ne propušta.
- Svake godine sam u koloni, zadnjih 18 godina sigurno. Tužan je to događaj ali pun ponosa. Iako hodaš putem teških ljudskih sudbina, osjećaš mir i spokoj jer Hrvatska je opet ujedinjena, skoro cijela zemlja je taj dan u Vukovaru. Zajedništvo koje je ljude u ratu držalo, vlada barem na taj jedan dan. Osjeti se taj nacionalni naboj cijeli tjedan oko 18. studenog – dočarava nam osjećaje koji preplavljuju svakoga tko je u Vukovaru na ovu tužnu obljetnicu.
- Sve nove generacije treba upoznavati s istinom, s onim što se događalo. Zato je dobro da svi dođu u ove dane u Vukovar i dožive kako je to bilo kroz priče onih koji su prošli vukovarsku tragediju. Malo se o Domovinskom ratu uči u školama, ali super je što učenici osmih razreda idu organizirano u Vukovar – kaže nam Domagoj koji nakon studija namjerava ostati u Dubrovniku iako je baka Stana najsretnija kad unuk dođe doma u Vukovar na objed.
- Baka i pokojni djed u ratu su završili u hangarima na Sajmištu. O pretrpljenome nikad ne priča, možda me ne želi opterećivati. Ali vidim da je posebno tužna baš ovih dana, kao i svi Vukovarci. Ali, vjerujte, moji Vukovarci su dobri, otvoreni i veseli ljudi, nakon svega što su prošli imaju osmijeh na licu i žive život.