Rijetki sugrađani znaju kako u dvorištu jedne obiteljske kuće u Lapadu raste stablo banane. Plodovi su dobro rodili, ali još nisu dosegli konzumnu veličinu te nije uslijedila i berba, a pitanje i hoće li je biti. Jer, pojavili su se neočekivani nametnici- ose! Ali, vrijedi čuti što o tom stablu kaže vlasnik obiteljske kuće:
-Sadnicu stabla banane posadio sam prje četiri godine, nakon što sam je dobio od jednog prijatelja- ugostitelja iz Topuskog, gdje sam bio u posjetu sa suprugom. Do sad je izbilo još desetak izdanaka, ali ih je šest poraslo do visine veće od tri metra- priča nam bivši pomorac i ugostitelj Đuro Perić (83) iz Lapada. Dosad još nismo imali priliku ubrati i kušati plodove, a premda je ove godine banana dobro rodila i viddljivo je nekoliko grozdova u svakom od kojih je po dvadesetak plodova, sumnjam da ćemo dočekati da ih kušamo. Jer, problem su ose koje iz tko zna kojih razloga, napadaju plod te ubodima uspijevaju probiti koru koja se potom suši a mesnati dio ploda propada. Ne znam hoćemo li kušati plodove banana koje su kasnije procvale te tako "izbjegle" ose, ali nadam se da hoćemo. Znam kako stablo može narasti i do sedam metara u visinu, ali i to da se relativno brzo razmnožava. Jedino što traži mnogo vode i ljeti ih moram svakog dana zalijevati, što je najbolje činiti uvečer. Listovi su veliki i široki, ali se zbog bure brzo oštete i trule. Jugo joj ne smeta, čak im paše jer je vlaga, ali bura smeta- priča još čili gospar Đuro.
Iz razgovora s domaćinom doznajemo kako lišće banana u Africi opstaje jer tamo nema jakih vjetrova. Zbog brojnih osa koje su u rojevima oblijetale stablo te ispod rukohvata kamene ograde kuće obitelji Perić pravile gnijezda, vlasnik je u jednom trenutku želio posjeći stablo, ali je ispunio molbu susjede koja je željela uživati u "pogledu na tropsko voće".
Iza gospara Perića je živopisni životni put. Priča nam kako je na brodovima "Atlantske plovidbe" plovio od njezina osnutka do odlaska na odsluženje vojnog roka, a potom je s 22 godine starosti postao zamjenik šefa kuhinje u hotelu "Neptun". No, 1965. godine odlazi u Berlin, gdje je nakon nekoliko godina, 1969. zajedno s bratom otvorio restoran. Vremenom je objekt radišne i uslužne braće postao vrlo poznat, da bi gospar Đuro krenuo u samostalni ugostiteljski biznis a brat je nastavio uhodani posao. Naš je sugovornik u svom restoranu ostao i nakon umirovljenja, radeći sve do 2014. godine. Iako je imao više od 70 godina, dobio je ponudu za rad u njemačkim novinama "Stern" iz Hamburga, ali se zahvalio i vratio se u domovinu i rodni Dubrovnik.
Inače, u Dubrovniku trenutačno žive i njegovi sin i kćerka s obiteljima, ali nam gospar Đuro priznaje i to kako unuke banana "ne zanima previše". Stablo će ostaviti da raste koliko god mogne opstati i odoliti vremenskim uvjetima, a na upit o imenu restorana pojasnio nam je kako ga je izabrao ne prema imenu grada, nego rijeke kao vodotoka, ponukan izrekom "život je rijeka bez prestanka".