Kako je započeo Vaš novinarski put?
Novinarstvo sam se počeo baviti za vrijeme studiranja na Pravnom fakultetu u Zagrebu, kao honorarni suradnik „Studentskog lista“, „Svijeta“ i još nekih listova u kojima su moji tekstovi objavljivani u više rubrika. Nakon studija vratio sam se u Grad i s početnim novinarskim iskustvom 1. listopada 1964. zaposlio se kao profesionalni novinar u „Dubrovačkom vjesniku“. Bilo je to jedno od najkritičnijih razdoblja ovoga tjednika. Pored glavnog i odgovornog urednika Miha Milića, osim mene bio je zaposlen još samo mladi novinar Stijepo Brzica i tajnica redakcije Marija Beba Napica. Mjesec dana prije mog dolaska prekinuo je radni odnos Dragoljub Migić, izvrstan novinar koji je od 1957. do 1962. Bio glavni i odgovorni urednik. On se vratio u rodni Zagreb i u novinarstvu napredovao do zamjenika glavnog i odgovornog urednika „Večernjeg lista“. Prethodno je „Dubrovački vjesnik“ ostao bez izvrsnog novinara Mana Alkovića, koji je postao stalni dopisnik beogradske „Politike“.
Kako je tada funkcionirala redakcija 'Dubrovačkog'?
Tada je „Dubrovački vjesnik“ izlazio na osam stranica. U impresumu lista je pretenciozno pisalo: „uređuje redakcijski kolegij“. Naša tročlana novinarska ekipa ponedjeljkom je planirala teme na sastancima zvanim „od kroja do broja“. Za stranice naslovljene „Turizam“ i „Pomorstvo“ korištene su kopije tekstova urednika istoimenih emisija Radiostanice Dubrovnik Petra Kušelja i Bora Kamića. Povremeno je neke tekstove po svom izboru tema donosio Mano Alković kao vanjski suradnik. Značajni su bili prilozi o dubrovačkoj prošlosti povjesničara dr. Vinka Foretića i Joza Luetića, te profesora Mata Kapovića. S obzirom da je Miho Milić istodobno obavljao dužnost predsjednika Općinske konferencije Socijalističkog saveza imao je simboličnu obvezu pisanja novinarskih tekstova, pa smo nas dva novinara imala mnogo više posla nego što nam je određeno kao ugovorna radna obaveza. Nerijetko sam morao ostvarivati i trostruki prebačaj norme, ali nisam dobivao nikakav dodatak na inače malu plaću, jer je list raspolagao vrlo skromnim financijskim sredstvima. Imali smo tri stara pisaća stroja i jedan prastari fotoaparat „Altix“. Samostalne snimljene fotografije odnosili smo na razvijanje u privatne fotografske radnje i izrađene crno-bijele fotografije slali u cinkografiju zadarskog „Narodnog lista“ gdje su nam izrađivani tiskarski klišeji. U dubrovačkoj tiskari „Ivo Čubelić“ stranice lista su pripremane u ručnoj slagarni, a tiskane su na zastarjelim strojevima horizontalnim pomicanjem ispod valjaka premazanih crnom bojom. Doista, sve je to bilo dosta skromno, ali i takav „Dubrovački vjesnik“ su čitatelji prihvaćali kao neizostavna obiteljski tjednik.
I kako se to nastavilo?
Došao sam u situaciju da otkrijem da je Dubrovnik jedan pravi novinarski Eldorado! Naime, u to doba u hotelima kao što su Excelsior ili Libertas održavane su međunarodne konferencije i svjetski kongresi na kojima su se okupljali najpoznatiji stručnjaci iz pojedinih struka, ovisno o temi kongresa. Okupljali su se u Dubrovniku i svi mi novinari dolazili smo zabilježiti da se u tom i tom hotelu održava ta i ta konferencija koja će trajati od tog do tog datuma i tema je ta i ta i - hajmo u redakciju! No, kad bih pogledao program, otkrio sam da tamo imaju vrlo zanimljive teme koje pojedini sudionici kongresa izlažu, a među njima su bili ljudi svjetskog renomea iz raznih područja, redakcije bi 'po zlato' platile da se s njima dogovore intervjui. Pokušao sam stvoriti kontakte s takvim ljudima i vidio sam da u opuštanju dubrovačke atmosfere, u susretu s ovim gradom, koji je jedinstven po svemu, da su sudionici tih kongresa nevjerojatno pristupačni i ako ozbiljno znate pristupiti takvim ljudima, oni će vam izaći u susret i odazvati se na intervju. Nastao je jedan 'problem', kad bi mojim kolegama rekao da se to i to događa ovdje i da nam taj i taj čovjek, znanstvenik tu stoji kao na pjatu, kad bih pitao hoćemo li ga poći intervjuirati da ne budem sebičan, uvijek bi se ponavljao isti odgovor: ”A što ćemo ga pitati, a kako ćemo to...” Stotinu izgovora! Trebalo je uzeti program, pročitati ga i poslušati o čemu sudionik govori, ja sam tako bilježio slušajući predavanja i tako bih dobio osnovu o čemu ću pričati. Pa po tri dana sam za jedan intervju znao sjediti u konferencijskoj dvorani i pažljivo slušati i bilježiti ono što sam mislio da bi mogao biti zanimljivo za čitatelje!
Jesu li postojale teme koje su Vas posebno zanimale?
To je bilo presudno! Sve ono što bih ja vidio da se događa u Gradu i za što sam pokazivao interes, a to je bio vrlo široki dijapazon tema, vidio sam da to ne mogu objaviti u ”Dubrovačkom vjesniku” jer to nije za taj tjednik. Ne uklapa se najprije dužinom onoga što bih ja trebao pisati o tim ljudima, tim događajima i onda sam jedan jedini takav tekst, a to je bio razgovor s najpoznatijim sovjetskim književnikom Iljom Erenbrugom, objavio u „Dubrovačkom vjesniku“. Svaki put bih pokazao svom glavnom uredniku da imam taj tekst, da ću ga objaviti u „Vjesniku u srijedu“ i svim tim novinama s kojima sam honorarno surađivao da ne bi bilo nesporazuma. Ako bi bila konferencija, zabilježio sam ukratko da se nešto događa tu u gradu za „Dubrovački vjesnik“. Sve što je bilo izvan toga, objavljivao sam po drugim novinama i tu nije bilo nikakvog nesporazuma.
Vodili ste razgovori s brojni sugovornicima, očito ste bili dobro jezično potkovani?
Engleski i ruski! Engleski je svjetski jezik, a bilo je i situacija gdje sam koristio i ove prevoditelje iz kongresnih centara pa bih to dogovorio. Ako je, recimo, razgovor bio na španjolskom, a ja ne znam španjolski, zamolio bih prevoditelja koji bi mi još tepao ”kolega” i onda sam to izvorno zapisao. Inače, moje je pravilo da nakon svakog razgovora, ako je to ikako moguće, zamolim sugovornika za autorizaciju. Novinari bježe od autorizacije, ne znam zašto, ali ja sam onda bio potpuno miran.
Vaš kolega i bivši glavni urednik i direktor 'Dubrovačkog' Nikola Isufi se čudi koliko danas ima autorizacije...
To je tako jedno olakšanje novinaru, to je za mene poštivanje Kodeksa časti hrvatskih novinara. On je i danas isti kakav je bio i kad sam ja pisao za novine. On vam nalaže da profesionalno shvaćate svoj posao i da poštujete sugovornika. Najbolji je način autorizacija. Pazio sam oprema mog teksta bude polazište. Prije nego što počnem pisati, prvo zamislim koji je taj naslov, što ja hoću reći čitatelju i taj naslov je uvijek najatraktivniji. A da bi opremio tekst, treba staviti nadnaslov, onda podnaslov… Ako u prvih tri-četiri rečenice ne kažete osnovno, zašto vi to sve pišete, čitatelj će se izmoriti i bacit će to. Onda možete nastavljati dalje s međunaslovima. Dakle, to su neka pravila kojih sam se ja držao.
Nije vam urednik opremao tekst?
Ne, tada to nije bilo uobičajeno. I još nešto, nikad, ali doslovno nikad – i to mi je najdraže od svega što mogu reći o novinarstvu – nikad mi nitko nije promijenio opremu teksta niti mi je skratio tekst - ni za zarez! Često sam diktirao stenodaktilografima u „Vjesniku“ koji su se otimali tko će me primati zato što sam polako govorio, diktirao bih tekst, znao bih reći i kad su neizbježne interpunkcije. Urednici su imali ogromno povjerenje, znali su da sam imao strašno profesionalan odnos i prema sugovorniku, najkorektniji što može biti i nikada tekst nije bio skraćen. A čuo sam da je danas u novinarstvu takva situacija da urednici kažu: „Nemoj ni pokušavati praviti naslov, nadnaslov, opremati tekst, to ćemo mi…“ Uvijek pomišljam kako im je teško to raditi – zašto?! Jer se u dnevnoj novini slijeva s mnogo strana na desk toliko tekstova i sada oni trebaju vremena da proniknu u taj tekst! I često puta sam čuo da se izbacuju ili dodaju pasusi… Zato sam i rekao da više ne bih mogao biti novinar! Kad mi je glavni urednik „Novog lista“ jednom rekao: ”Znaš Suade, morat ćemo i mi 'nabaciti' malo žutila jer je konkurencija postala takva da moramo misliti i o prodaji!” Ja sam rekao: ”Baš ti hvala, znači sad je taj prijelomni trenutak kad ja više ne mogu biti novinar dnevnih novina?!“ I to je bilo presudno da se ja okrenem pisanju monografija i drugih stvari.
Nedavno je bila 50. obljetnica tramvajske nesreće na Pilama o kojoj ste pisali u ”Dubrovačkom”. Kako vam je bilo pisati o tome i pratiti posljedice tog nemilog događaja?
To je bio jedan od događaja koji je neminovno iziskivao obavještavanje javnosti. Pošto sam u slijedu zbivanja o popularnom 'travanju', kako se govori, pisao sve što se s njim događa, nakon te nesreće u Pilama definitivno se zapečatila njegova sudbina. Trebalo je naći novo rješenje. Mene je strahovito ta bliskost vezala, ja sam kao klinac pasirao na 'bajvagenu', na tramvaju, a znate kako su se 'vješali'… Učili bismo se skladnosti u 'travanju' jer bismo se mi u 'travanju' digli svakome tko bi nailazio od gospara i gospođa... Dubrovčani su imali strahovitu povezanost s 'travanjom'. Tu ste mogli udvarati djevojci, mogli ste se i napričati poprilično, postojala je jedna izreka: ”Požuri polako!” Znači, nije preša! Kad je bio oproštaj s 'travanjom' to se skupilo mnoštvo ljudi pred remizom tamo na stanici Lapad da isprate posljednji 'travanj'. 'Travanj' je ostao u dubokom sjećanju do dana današnjega.
Je li Vas iznenadila ta nesreća i sve ono što je uslijedilo poslije nje?
Moralo se suočiti s tim, bio sam upoznat iz pisanja o 'travanju' iz raznih izvora da je s tim 'travanjem' bilo puno nezgoda sa smrtnim slučajevima. Bilo je više tih smrtnih slučajeva i nezgoda i očito da je vrlo riskantno spuštati se niz Boninovo doli po tim tračnicama koje su bile izlizane, dotrajale… Pa i on je već nakon toliko godina morao poći u mirovinu.
Kako ste pristupali sugovornicima?
Za mene je novinarstvo profesija, struka. Čuveni revolucionar Moša Pijade rekao je kako su: ”Novinari univerzalne sveznalice”, hajmo reći da je to tako. Ja sam to shvaćao kao struku, kao profesiju s najvećom ozbiljnošću, poštujući uvijek Kodeks časti hrvatskih novinara. Vidio sam da, ako držite do sebe, da će onda držati i ovaj vaš sugovornik do vas. Recimo, ja sam uvijek dolazio u situaciju da tu budu kraljice, predsjednici, državnici… Dolazio sam tu u društvu, ali nisam mogao doći kako bilo obučen. Uvijek sam dolazio uredno obučen, držanje je bilo naročito važno, da se postavite tako neusiljeno kao da je najnormalnija stvar da ste vi tu u neposrednoj blizini njih, da čujete i vidite ono o čemu ćete pisati i to je uvijek 'palilo'.
Na slikama ste uvijek tako blizu?
Sasvim blizu! Možda su ljudi iz osiguranja mislili da sam ja dio neke ekipe koja pripada ili kraljici ili predsjedniku. Tako, kad su ih slikavali, uvijek sam bio na nekim slikama blizu. Kad je dolazila engleska kraljica 1972. u Dubrovniku, dočekali su je na Pilama i kod crkve. sv. Spasa popeli na zidine. Bilo je puno svijeta, došao sam tu što bliže sam mogao, ubacio sam se posljednji u tu kolonu i sad imate račvanje, prema Minčeti i prema Stradunu, krenuo sam prema Stradunu, imao sam fotoaparat i očekivao sam da će kraljici pokazati Stradun i tako se i dogodilo. Išla je prva, ja sam na miru škljocao, a u to je kraj kraljice prolazio jedan koji je imao neke milicijske činove, valjda je bio neki od članova osiguranja pa mi je dobacio: ”Odakle si?! Što si ti tu? Kako si mogao doći tu?!” Rekao sam mu da radim svoj posao i ništa više. Pošto je već prišla blizu, kraljica je primijetila da se nešto događa, a nije bilo nijednog fotoreportera, bio sam sâm. Šapnula je nešto onom prvom iz svoje pratnje, on je došao k meni i pitao me: ”Gospodine, imate li kakvih problema?” A ja sam se okrenuo prema ovom policajcu i pitao: ”Je li ja imam nekih problema?!” On se samo povukao i rekao: ”Ne, ne, sve je u redu!” (smijeh).
Slikali ste i njemačkog kancelara Willyja Brandta?
Napravio sam fotoreportažu s Willyjem Brandtom. Tada sam bio u „Vjesniku“, bila je to 1973. On je došao kao gost predsjednika Tita i odsjeo je u vili Borovka u Kuparima. Naravno, to je meni bio izazov da slikam, namjeravao sam ga slikati tijekom šetnje… Nerv je u meni radio da moram nešto učiniti. Pošao sam u Kupare i došao do rampe pred vilom Borovkom, sve je bilo ograđeno, stajala su tri čovjeka u civilu i dva vučjaka. Zamolio sam ih da uđem obećavši da ću biti vrlo diskretan i da ću napraviti samo par snimaka, ali rekli su mi da o tome nema ni govora. Čak su rekli da i ne pokušavam ući jer su ta dva vučjaka tako dresirani da – karikiram - sami znaju otvarati vrata od Mercedesa! U to su došle tri djevojke u konavoskom nošnjama koje su trebale posluživati bračni par Brandt, njegovu ženu Rut i sina Matthiasa. Ponovno sam pitao smijem li ući s njima i nevoljko su me pustili. Kako ono kažu: „Pitaj i otvorit će ti se!“ Ušao sam s njima i ugledao kako Matthias riba, držao je trstiku, izvadio je i uočio sam da je puno toga stavio na udicu, nikada ništa ne bi uhvatio s tim! Pozdravio sam se s njim, stvorio kontakt i objasnio mu kako treba staviti mali komad na udicu. Pojavio se i bračni par Brandt s domarom. Predstavio sam se rekavši da pišem za najvažniji list u tadašnjoj Jugoslaviji ”Vjesnik” i zamolio sam za dopuštenje za snimanje. Pristali su, a ja sam iskoristio životnu priliku! Snimao sam, a oni su se ponašali kao da mene nema. Domara sam pitao ima li negdje jedan broj "Vjesnika". Vratio se s novinom i zamolio sam kancelara Brandta bi li on otvorio „Vjesnik“ i pozirao kao da čita kako štampa prati njegov boravak u Jugoslaviji. On i supruga uzeli su novinu, slikao sam ih i ispala je krasna slika! Nije mi vrag dao mira i pitao sam kancelara bi li uzeo trstiku kao da riba i pristao je! Držao je vrlo nisko, a bio je u odijelu, krovata, sve... To je bila jedna tako fina intima! Odmah sam nakon toga uzeo nerazvijeni film, otišao na aerodrom i poslao je u Zagreb. U redakciji su dali izraditi te slike i kad su ih vidjeli – ostali su PAF! Zamolio sam i domara da mene slika s Brandtom. Redakcija je objavila toliko fotografija da su to bile duplerice, bile su i na prvim stranama, a onda su te slike, naravno, poslali u Njemačku i svijet. Tako sam puno puta došao u neke neobične situacije!
Kako je Vaša košulja dospjela do državnika iz Etiopije Lija Endelkachewa Makonnena?
Godine 1978. u Excelsioru bio je jedan svjetski kongres na kojemu je prisustvovao i nekadašnji predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a Makonnen koji je inače bio etiopski ambasador, ali je dužnost predsjednika Vijeća sigurnosti obnašao godinu dana ranije kada je izbio Egipatsko-izraelski rat. Otišao sam da napravim informaciju o toj konferenciji ne znajući uopće da je on tu, pitao sam ambasadora Jugoslavije pri Ujedinjenim narodima Bogdana Crnobrnju da mi kaže nešto o konferenciji, a on me uputio na Makonnena koji je bio na plaži hotela. Spustio sam se na betonsku plažu i nisam vidio nikoga, pogledao sam u more i tamo je plivao jedan tamnoputi čovjek i mahnuo sam mu: ”Mister Makonnen”! Doplivao je, popeo se uz skalice, uzeo je šugaman, počeo se brisati, a ja sam se predstavio. Zamolio sam ga za intervju, ali je rekao da popodne mora putovati u New York. Počeo se tuširati ispod tuša, a meni vrag nije dao mira, postavio sam jedno pa drugo pitanje.... To je to umijeće razgovora, komunikacije sa sugovornikom. Imao sam čime zabilježiti ono što govori jer samo što ne spavam s olovkom i kartom! (smijeh) Imao sam i fotoaparat i tako jedno, drugo, treće pitanje i proširio sam to na Pokret nesvrstanih, ma sve moguće sam 'iscijedio' iz njega i bio je to ogroman tekst koji je objavljen. Trebao sam ga slikati da imam neki dokaz da sam razgovarao, zamolio sam ga za jednu fotografiju, a on mi je rekao da je iz hotela pošao samo s ručnikom i japankama. Ne znam kako sam se uopće toga domislio, ali imao sam rješenje: dao sam mu moju košulju kratkih rukava, zamolio sam ga da je samo navuče i da ću ga slikati do pasa, da Dubrovnik bude u pozadini. On se snebivao, a ja sam već počeo otkopčavati košulju, dao sam mu je i on je zabezeknut obukao tu košulju. Stvarno sam ga slikao do pasa i odmah avionom poslao film u „Vjesnik“. Makonnen je sutradan otputovao i održao govor u New Yorku, a u „Vjesniku u srijedu“ je već bilo objavljeno njegovo stajalište o svemu i svačemu!
Kako ste došli tako blizu Margaret Thatcher?
To je bio taj odnos. Ja sam stalno bio uz njih, jednostavno ih nisam obadao, kao da sam tu normalno. Ako sam još imao onaj bedž da sam novinar, onda pogotovo – nisam se ja skanjivao da s bedžom šetam. Kad je došao Gorbačov, bila su strašna osiguranja, ima slika gdje njegovo osiguranje ispred mene drži ruku, ali ja sam tu, držim bedž. Kad je došla danska kraljica Margareta imao sam bedž, ponašao sam se kao da je to moje mjesto. Sve bih čuo, sve vidio, sve zabilježio...
Zašto Vas je 'namučio' Ranko Marinković?
To je bio moj najteži intervju. Redakcija je s njim dogovorila razgovor u 20 sati u Gradskoj kavani koja je u to doba bila strašno popularna. Marinković je inzistirao da sjednemo tu gdje je najveća buka, a rekli su mi da ga 'iscijedim' koliko god mogu. Zamolio sam ga možemo li otići na neko mirnije mjesto da bi mi uzvratio: ”Ne, ovdje nam je ugodno!” Da ne 'razbijem' tu situaciju, pristao sam. Nisam imao kazetofon, nisam čak ponio ni fotoaparat pa su oni iskoristili neku drugu sliku. Pokušao sam s njim pričati, počeli smo o Kiklopu, htio sam ga nečim zakučati, na neki neobičan način: kako, što… Dok je on govorio, ja sam napeo uši, a buka mi je smetala pa sam stenografijom bilježio brzo, brzo što sam mogao... Majko moja, strašno sam se namučio! Kad je to sve završilo od muke sam pogledao svoje bilješke pitajući se hoću li to moći napisati kad dođem kući. Mučio sam se i mučio, dešifrirao sam sve, napisao sam tekst i otišao kod njega, a on je bio tamo iza Grada kod jedne obitelji. Zamolio sam ga za autorizaciju, on je to čitao, čitao, čitao i rekao: ”Sve u redu!” Tek onda sam ja to izdiktirao redakciji.
Jeste li i snimali ili ste zapisivali?
Bio sam jedan od onih koji je skoro počeo 'od Gutenberga', u dubrovačkoj su se tiskari slova ručno slagala! A onda sam naišao na blagodati tehnologije - kad se pojavio kazetofon preporodio sam se, a onda je došao teleprinter, nisam više morao diktirati tekstove stenodaktilografima. Potom je došao telefoto gdje sam mogao fotografije slati redakciji, ali sam uvijek ovdje u Dubrovniku bio hendikepiran u toliko što sam filmove, koje sam želio razviti u fotografije, morao nositi kod privatnih fotografa koji su često bili po betulama pa bih morao platiti po dvije-tri ture da se umilostive da mi odu razviti film i fotografiju... Ali, kad je nešto bilo presudno brzo onda sam bez dvoumljenja išao na aerodrom. Zamolio bih stjuardesu ili cargo službu da mi to prenesu.
Što je bilo s druženjem?
Bila je starija generacija u kojoj sam se i ja priključio i onda sam i ja postao starija generacija. Jako puno smo se trudili: od 1964. u kontinuitetu do danas, na što sam jako ponosan, član sam HND-a. Kad sam svojedobno bio predsjednik aktiva Društva novinara Hrvatske onda smo se jako puno družili, svi smo bili jedan na drugoga upućeni. Tada sam organizirao s kolegama novinarski bal i to je bilo nešto novo u Dubrovniku, to su samo Zagrepčani pravili. Organizirali smo ga u hotelu "Libertas", bile su tri žive glazbe, bila je lutriju kakvu ne pamti Dubrovnik! Kako smo mi novinari imali neki ugled, onda su nam svi slikari u Dubrovniku davali svoje slike tako da je bilo možda 30-tak ili četrdesetak originalnih slika, a sva trgovačka poduzeća - od "Minčete" do "Dubrovkinje" davali su nam kućanske aparate... Zaradili smo toliko da smo za humanitarne ustanove davali najveći dio novca ostvarenog od lutrije. Išli bismo da se družimo u Konavoske dvore pa smo tamo imali ručkove!
Uz vas je vezan i prvi dnevni list u Dubrovniku?
U pripremama za održavanje 29. Svjetskog kongresa Međunarodne astronautičke federacije, od 1. do 8. listopada 1978. u hotelu „Libertas“, bio sam zamoljen da uspostavim press-centar tog skupa. Kad sam pročitao da će u programu pored nekoliko stotinu stručnjaka sudjelovati šest sovjetskih kozmonauta i predstavnici američke svemirske agencije NASA, predložio sam i tiskanje kongresnog dnevnog lista „Reporter“ na engleskom i hrvatskom jeziku. Organizatori kongresa su to sa zadovoljstvom prihvatili pa sam angažirao kolegu s Radio Dubrovnika Balda Čupića da zajedno budemo voditelji press-centra i urednici „Reportera“. Osim nas dvojice, tekstove za „Reporter“ pisali su dubrovački novinari Vedran Benić i Luko Brailo, prateći rad pojedinih kongresnih sekcija, a glavni prevoditelj je bio Petar Mišo Mihočević. Kad sam u tiskari „Ivo Čubelić“ objasnio da želim u njoj tiskati dnevni list, s nevjericom su mi rekli: „To je nemoguće, jer jedva uspijevamo tiskati lokalni tjednik“. Ipak su se dali nagovoriti na moj izazov, pa je svaki dan tisuću primjeraka „Reportera“ stizalo ispred kongresne dvorane. Da bi se to ostvarilo u takvoj tiskari ostajao sam u pogonu do tri sata poslije ponoći.
Pratili ste i obnovu Dubrovnika nakon potresa?
Tada je došlo do epohalnog arheološkog otkrića, otkrića temelja bizantske katedrale za čije postojanje do tada se nije znalo. Znalo se da je ispod današnje barokne, bila romanička katedrala. Ali, da je romanička takoreći 'nalegla' na bizantsku to se nije znalo. Arheološka iskapanja donijeli su senzacionalno otkriće koje je pomaklo osnutak Dubrovnika za čitavih 6 stoljeća unatrag. Pošto sam ja bio angažiran od Zavoda za obnovu Dubrovnika kao vanjski suradnik za informiranje o obnovi Dubrovnika i pisao biltene o svemu što se događalo, imao sam priliku da se najneposrednije od profesora Josipa Stošića, koji je bio arheolog i koji je vodio iskapanja, upoznam sa svim detaljima. On je imao toliko povjerenja u mene da ću ja napraviti nešto kako valja, da je meni sve ispričao prije nego što je službeni tekst napisao kako bi izvijestio ustanovu koja ga je poslala! Na duplerici je izašao kako je Dubrovnik mnogo stariji nego što se uči… Postoji ta pričica kako su Avari i Slaveni ušli u Epidaurus pa da su preživjeli stanovnici izbjegli na pusti otok, hrid Laus… Ja sam sve povjesničare, povjesničare umjetnosti i arheologe koji su bili važni u tadašnjoj državi pitao za intervjue. Vidjevši kako sam ozbiljno pristupio s intervjuom Josipa Stošića, svi su se jedni za drugima odazivali - od pokojnog povjesničara Vinka Foretića, povjesničarke umjetnosti Dubravke Bebe Beritić… Bilo ih je desetak! Imao sam ludu sreću to što je urednica Kulture bila Draga Ungarov, jedna izuzetno profesionalna i draga osoba koja je osjetila da je to fantastična i važna tema, davala mi je prostora koliko god želim u Kulturi i u prilozima o kulturi. Tako da su to bili linculi!
Ali, imali ste i jedan poseban razgovor?
Neizbježno je bilo napraviti razgovor s povjesničarom umjetnosti Milanom Prelogom, autoritetom što se tiče poznavanja povijesti Dubrovnika. Bio je u Zagrebu, dobio sam broj telefona od drugih i nazvao sam ga da se dogovorimo. Kad se javio rekao mi je: „Pa jesu li Vama rekli da ja nikad nisam dao nijedan intervju?“ Potvrdio sam da jesu, ali mu naglasio važnost i neophodnost intervjua s njim. Osjetio sam kod njega tu 'žicu kolebanja' pa sam mu ponovio da bi bez njega to bilo nepotpuno. Pristao je i pitao kad ću doći u Zagreb. Odgovorio sam mu da ne mogu doputovati u Zagreb. Nastala je tišina. Nije mu bilo jasno kako ja to mislim napraviti razgovor s njim?! Predložio sam mu telefonski intervju. Potom je nastala još veća tišina! Komentirao je kako je to 'nečuveno'. Objasnio sam mu da ću na kazetofon snimiti pitanja i njegove odgovore, a onda ćemo napraviti 'telefonsku autorizaciju'. Odvratio je kako za to još nije čuo! (smijeh) Napravio sam intervju, napisao tekst, pročitao Milanu Prelogu, nije imao nikakvih primjedaba… Odmah sam ga „Vjesniku“ izdiktirao. A kad je došao u Dubrovniku rekao mi je: „Prvo izdanje „Vjesnika“ izlazi uvečer i kako je moj sin bio na Trgu Republike po inerciji je kupio „Vjesnik“ i kako je malo prelistao, vidio je naslov. Doletio je doma i rekao mi je: 'Jao, evo nešto su strašno napisali, nešto netočno u 'Vjesniku' kao da je tvoja izjava!“ Pogledao sam i rekao da je sve u redu, ali me pitao kako može biti sve u redu kad ovdje piše: 'Milan Prelog - naslov - Moramo revidirati sve svoje dosadašnje spoznaje o najstarijem razdoblju osnutka Dubrovnika' . Ja sam upravo citirao tu misao. Ako takav autoritet kaže da znanstvenici moraju revidirati svoja stajališta, onda je to bila težina. Svaki mi je vrag padao na pamet! (smijeh)
Koji su bili najdraži tekstovi?
Kad je razgovor s Aleksejem Leonovim objavljen u „Vjesniku“, a preplaćeni su bili oni u ambasadi u Zagrebu, pročitali su tekst i ostali su zabezeknuti jer je to sve bila najstroža tajna u hladnoratovskom natjecanju Sovjeta i Amerikanaca u osvajanju svemira. On je tada ispričao da je četiri puta tijekom tog povijesnog leta trebao izgubiti život. Odmah su javili predstavnicima NASE u hotelu "Libertas" što se dogodilo, a u međuvremenu sam u listu „Reporter“ donio skraćenu verziju sa suštinom da je to izjavio Leonov. Kasnije, kad smo se sreli, rekao mi je da su predstavnici NASE tražili službeni razgovor s njim kao vođom delegacije.
Sve im je potvrdio i tek nakon 25 godina je on tu ponovio u jednoj televizijskoj emisiji. Ali, tada to objaviti, to je bio početak jednoga opuštanja u osvajanju svemira, bar sam ja to tako doživio. Rekao mi je i zanimljivost, puno je vježbao, a kad izađe u slobodni svemirski prostor njegov 'skafander' je vezan sa svemirskom letjelicom. Snimao je tako Zemlju, svemir, sve što je mogao s kamerom i htio je ubaciti kameru unutra u letjelicu. Međutim, kako bi se on uhvatio za ručke da se vrati unutra, kamera bi se odbila i vraćala natrag u svemir. On je to nekoliko puta ponovio, a kako je bio izravni prijenos, Leonid Brežnjev gledao je što se događa i čuo je u slušalicama kako mu govori: „Završi taj cirkus, ostavi tu kameru i vraćaj se u letjelicu!“ Međutim, Leonov je u zadnji čas uspio ubaciti kameru i uvukao se unutra. No, morao je korigirati putanju: sletio je u tundru, negdje daleko gdje nije bilo predviđeno, jedva su ga našli…
Kakav je bio Eugène Ionesco?
Ionesco je nevjerojatno bio privržen Dubrovačkim ljetnim igrama. Dolazio je mnogo puta i bilo je to zlatno doba Dubrovačkih ljetnih igara kada sam bio voditelj press centra desetak godina i tijekom cijele festivalske sezone, dakle 47 festivalskih dana. Sa mnom je bio voditelj Baldo Čupić, jako smo se puno družili i bili prijatelji. Kada sam s Ionescom htio napraviti razgovor, on je to, cijeneći Dubrovačke ljetne igre, odmah prihvatio. Bio je neposredan i drag čovjek i tako sam napravio tri intervjua u raznim razdobljima Ljetnih igara jer je on tri puta dolazio. Ionesco mi je na blok napisao posvetu iako ga nisam pitao, a posebnu je posvetu napisao za čitatelje Vjesnika. Imao sam čast i zadovoljstvo da sam s domaćim i stranim glumcima, redateljima, glazbenicima pravio intervjue. To je sve objavljivano u „Vjesniku“, to je gomila ekskluzivnih razgovora.
A Gabriel García Márquez?
A Márquez, to je bila jedna anegdota: došao sam u hotel "Libertas" i vidio tamo nekolicinu novinara koje sam odmah prepoznao jer su oni bili specijalizirani za izvještavanje o Dubrovačkim ljetnim igrama, bili su to ljudi iz kulture. Pitao sam ih što su došli jer mi nije bilo poznato da se nešto događa u "Libertasu" zbog čega bi se okupili novinari. Meškoljili su se i rekli mi da 'tu ima neki simpozij'. Zapitao sam se koji simpozij i pošao na oglasnu ploču o događanjima u hotelu, nije bilo ništa. Pošao sam na recepciju, a tamo je bio recepcionar Ivo Kolić, još je živ, jako dragi prijatelj. Pitao sam ga što su se novinari okupili, a kaže on meni: „Ma traže Suade nekoga čovjeka, ja ne znam kojega!“ Zanimalo me ime, a veli mi on: „Ma Marka nešto, Mark…“ Zatražio sam da pogleda u knjigu da vidim tko je taj „Marka“, a kaže on meni: „Markvez, kako se ovo čita?“ Pitao sam ga da to nije Márquez, okrenuo mi je knjigu i pročitao sam: „Márquez“! Pitao sam ga đe je, a on mi je rekao: „U apartmanu je, rekla je direktorica da ga nipošto nitko ne ometa jer je to isključivo tražio“. Rekao sam mu: „Ivo, znaš ti mene, neću ja njega ometati, daj mi tu tvoju slušalicu, nitko neće saznati da ga ja sad zovem preko tvoje recepcije. Ivo, zbunjen, okrene broj, a javi se Márquez, a ja se predstavim i kažem: „Gospodine Márquez, ovdje pred recepcijom ima mnoštvo novinara koji svi žele intervju, ali ja Vam predlažem da date intervju samo meni zato što sam ja iz vrhunskog lista, poslala me rubrika Kultura da to napravim s Vama, ekskluzivni intervju…“ Nakon kratke stanke, rekao mi je da upravo odlazi na recepciju pa sam mu predložio da se nađemo na recepciji. Pristao je. Odmah sam nazvao svoju suprugu rekavši joj: ”Brzo otiđi na regal. Uzimaj knjigu 'Pukovniku nema tko da piše', otvori zadnju stranicu, čitaj mi biografiju!” Rekao sam joj da fotoaparat dadne sinu i da mi ga donese u hotel "Libertas" jer nisam uopće dolazio s nekom namjerom, nisam očekivao ništa! Sin mi je donio fotoaparat, napomenuo sam da ponese aparat s blicom, a žena mi je čitala, kazao sam joj da je to što je čitala kratko upitavši je ima li nešto šire... Ali, to je bilo to.
Dok sam ja pričao na telefon, novinari su krenuli prema liftu, izašao je neki manji, crnomanjasti čovjek, digao je ruku i uzvikivao: ”Mister Ahmetović! Mister Ahmetović!” Javio sam se, prekinuo vezu sa suprugom i pošao prema njima. Novinari su se razmicali, rekao sam: ”Oprostite, vi idete na taj simpozij, a ja imam razgovor s ovim čovjekom!” Stali su i gledali. Izdvojili smo se nas dvojica, sjeli na fotelje i sad je trebalo krenuti – pitao sam se kako početi, kako pričati mila majko! Naslov i sad pamtim: ”U samoći robujem stvarnosti”. U jednom momentu me pitao razumijem li ja sve što on govori, a ja sam potvrdio. Sin mi je donio fotoaparat, ja sam ga slikao i zamolio sam nekoga od barmena da i mene slika s njim i tako je to izišlo. Oni su pustili tu zajedničku sliku. Kad sam vidio u što se upuštam, to je bio fantastičan razgovor. Taj mi je razgovor ostao u divnom sjećanju, ali uvijek je neka anegdota iza toga. Márquez je bio novinar, a o novinarstvu mi je rekao sljedeće: „Znam kako je novinarima u njihovom poslu, jer sam i ja cijeli svoj život upropastio time što sam postao novinar. Dugo sam vremena morao jesti novinarski kruh da bih se mogao baviti literaturom. Sada jedem kruh od književnosti da bih se mogao baviti novinarstvom! Ja, zapravo, više volim novinarstvo, jer je njegov odnos prema stvarnosti - koliko stvarnosti izvora, toliko i stvarnosti čitatelja - mnogo izravniji nego u literaturi:“
Koga je bilo najteže slikati?
Na Tjentištu bila je obljetnica Bitke na Sutjesci i tamo je bio predsjednik Republike - Josip Broz Tito. Došao da izvještavam kao novinar, a poslan je fotoreporter iz Sarajeva koji je bio u sarajevskom dopisništvu ”Vjesnika” da on fotografira kako bi ja mogao u miru zabilježiti, napisati tekst. Bila je užasna gužva i tamo je bio špalir i s jedne i s druge strane kuda je išla staza, kuda je Tito prolazio. Svi ovi sudionici bitke bili su nakićeni tim ordenima… Naš se fotoreporter jednostavno nije uspio progurati kroz taj špalir da slika, a ja sam uvijek nosio fotoaparat sa sobom i kad se Tito odmaknuo, malo su se prorijedili redovi ispred mene. Shvatio sam da će se Tito morati okrenuti i ići prema nama, izgurao sam se u prvi red, pored svih tih odlikovanih ljudi i kako je Tito prolazio, tako sam ja diskretno škljocao. To je bila odlična slika: ide maršal, uz njega pratnja, a s druge strane prvoborci s odlikovanjima – 'slika Božja'! Slikao sam to nekoliko puta, nisam to htio slikati bezbroj puta, znao da sam postigao svoje, pustio sam da maršal prođe i kad se to malo raščistilo sretnem fotoreportera koji je bio ojađen. Kaže da ga je poslala redakcija i da ništa nije uspio napraviti! Odgovorio sam mu da se ne brine, da sam sve slikao, film mi je u aparatu, došao sam autom na Tjentište, idem autom na Zračnu luku Dubrovnik i on neka se vrati u Sarajevo,a ja ću staviti film u neku kuvertu i zamoliti redakciju da dođe uzeti taj film i reći da je on to snimio. On se odrvenio! Tako sam i učinio! Redakciji sam javio da je meni fotoreporter predao film i tako su izašle 'slike Božje', tekst sam napisao i poslao.
Je li bilo sugovornika koji su bili neugodni prema Vama?
Ne, nikad nitko! I još nešto, nikad mi nitko nije dao nikakvu ispravku niti odgovor na moje tekstove. Jako sam pazio kako ću opremiti tekst, oprema je uvijek tu bila besprijekorna. Neugodnosti zaista nikada nisam imao. „Vjesnik“ me slao u Madrid, tako sam se susreo s tajnikom Svjetske turističke organizacije u Madridu s kojim sam 1978. pravio ekskluzivni intervju, dao sam jednu monografiju Dubrovnika, bio sam 11 dana u Madridu. Bio sam i s Renéom Claireom, čuvenim francuskim sineastom svjetskog glasa, s njim sam isto tako pravio intervju. Taj je isto bio u Dubrovniku! Tako sam u Kuvajtu bio poslan od „Vjesnika“, mislim da je to bilo 14 dana i napravio intervju s ministrom kulture i informiranja Kuvajta. Dakle, išao sam i u Nizozemsku poslan od "Dubrovačkog vjesnika". Naime, Gradski orkestar Dubrovnik imao je gostovanje, išao sam tamo i napisao divne stvari tako da je maestro Nikola Debelić, dirigent, bio oduševljen s tim. Kuvajt je bio najdalje, ali išao sam dosta po Europi. Bio sam s Hughom Griffithom, on je britanski glumac koji je bio dobitnik Oskara i igrao je u mnoštvo filmova. Saznao sam da je u hotelu Excelsior, došao sam tamo. To je bilo sedamdesete i neke.
Niste prestali pisati ni tijekom Domovinskog rata.
U ratu bih napravio nekoliko stotina dnevnih tekstova – iz dana u dana. Prvi primjerci novina „Vjesnika“ bi po običaju ustanove, još za vrijeme socijalizma, prvi odneseni predsjedniku Republike dr. Franju Tuđmanu, premijeru Franju Greguriću, ministrima obrane. Bio je tim od 15 vrhunskih ljudi koji su prve primjerke dobivali, to nije bila cenzura, ali je bio uvid, tako smo to zvali. Tada „Vjesnik“ nije dolazio u Dubrovnik, nisu ljudi uopće upućeni što se sve pisalo. Ali, od dana do dana su to bili veliki tekstovi zato što su stradanje Dubrovnika i Vukovara bili zalog međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Državni vrh je uvijek znao što se događa u „Vjesniku“, Dubrovnik im je bio tema, bio je na najistaknutijim stranicama, a mnogi ljudi ne znaju – to je ogroman opus. Imam sliku gdje sam bio na britanskoj fregati ”Avenger”. Došli smo zajedno u skupini, dubrovački novinari, otišli smo zajedno na topovnjaču Petar Krešimir IV., ukrcali su nas u gruškoj luci, doplovili smo do međunarodnih voda, južno od Crne Gore i tamo smo se prebacili na britansku fregatu „Avenger“ gdje su održani pregovori generala Janka Bobetka s ovim generalima JNA i tada je potpisan dogovor da se JNA mora povući.
Što je bilo s tipfelerima?
U ”Vjesniku” se nije događalo jer su tamo bili lektori, korektori, ali dok sam bio u ”Dubrovačkom vjesniku” događalo se da su klišeji kao za inat bili istih dimenzija, imali smo korektora ili smo sami radili korekturu, sve bi bilo u redu, čak i potpisi, ali kako se taj klišej morao zalijepiti posebnim ljepilom na podlogu, nekad je netko uzeo dva klišeja iste veličine i nepažnjom bi ih zamiješao pa bi potpis otišao tamo umjesto ovamo. Onda je potpis bio ”Robert Hossein i Giovanna Ralli”, to su glumci koji su snimali koprodukcijski film u Dubrovniku, ali na slici je Giovanna Ralli koja drži za uzde konja! Drugi put je pisalo: ”Izletnici na Žarkovici”, a na slici su bile krave, a druga: ”Krave na poljoprivrednom dobru Rudine” pisalo je ispod slike izletnika! Bio je onaj čuveni tipfeler ”Kraljica se isprcala u gradskoj luci” umjesto ”Kraljica se iskrcala u gradskoj luci”. Šetao sam jednom Stradunom navečer s prijateljima, znao sam da se tiska 'Dubrovački' pa sam pošao uzeti jedan broj, kad sam ga uzeo, a imao sam nevjerojatan dar zapažanja da primijetim grešku, otvorio sam jednu od stranica i ugledao tekst u kojemu se spominje Josip Broz Tito, ali tamo je pisalo ”Josip Broj Tito”. Malo sam prelistao i shvatio da na tri mjesta stoji ”Josip Broj Tito”. Ne znam na što je mislio ovaj na linotipu, zaustavio sam tiskanje, nazvao sam glavnog urednika Miša Milića. Nikome nisam rekao zašto sam zaustavio tiskanje, samo njemu, došao je kao bez duše, ustanovili smo da su greške na tako nezgodnim mjestima da nije bilo moguće 'spasiti' stranice. Izvukli smo tri retka, pred našim očima su presložene, vratili smo ih unutra i nastavilo se tiskanje, a sve prije se uništilo. I tako, tipfeleri su mogli biti i opasni! (smijeh)
Jeste li imali problema, jeste li ikada bili cenzurirani?
Ja sam bio u jednom strahovito stresnom zanimanju. Biti novinar, novinski je najteže. Koliko god uvažam kolege s radija i televizije, oni imaju kraće priloge i dok oni govore nešto, posebno na radiju, žena klepeće suđem, dijete viče, tko čuo da čuo, ali novina ima izreku, prokletstvo ”pisane riječi”. Kada sutradan možete otvoriti novinu, nakon 10, 15 ili nakon stotinu godina istraživati, možete vidjeti i sve tipfelere i kako ste pisali, ne možete pobjeći od toga. Vaš je potpis dole! Kako je najgore biti dopisnik dnevne novine, ako ste u dopisništvu sam, a to je po meni bilo najveći radnog staža u ”Vjesniku” i kasnije u ”Novom listu”, sve rubrike vas u isto vrijeme traže! Dakle, stresovi su bili strašni i to naravno, utječe na zdravlje. Jedino što izuzetno sada cijenim ljude koje rade na portalima. To je jedna prava utrka, iz minute u minutu događaj stalno mijenjati to je jedno od stresnijih zanimanja!
Jesu li betule zaista bile 'druge redakcije'?
To su bile 'zamke'! Ja bih recimo radio do 14 sati da pošaljem sve podatke koje sam trebao iskrcati iz sebe, izdiktirati ili poslati teleprinterom. Onda bih nazvao ženu i pitao kako stoje stvari, a ona bi rekla da priprema ribu i pita me kad ću doći. Rekao bih da ću biti oko dva i po doma. Naravno, krenuo bih, ali onda su postojale 'zamke': starije generacije novinara, mi smo se redovno družili, a naša okupljališta bila su u kafani „Karaka“, druga je 'zamka' bila „Manon“ na Stradunu, treća je 'zamka' bila pod murvom tamo gdje je „Dubravka“, a četvrta se zvala se ”Kod taksista” uz palaču gdje je Atlas imao stajalište na Pilama. I sad prođete, ali ne možete nezapaženo proći i onda odmah, čim kako koji novinar naiđe, kažu: ”Uredniče, dođi na jednu malo!” I onda vas zakučaju, a tu su dolazili mnogi dragi ljudi, čak i neki liječnici tako da je to bilo šire društvo... Tada naravno nisam imao mobitel da kažem ženi da sam se 'zadržao na nepredviđenom sastanku' (smijeh), ali ona bi me svejedno odmah pročitala. Ako postoji ona izreka: ”Iza uspješnog muškaraca stoji dobra žena” onda vam mogu reći da mi je moja supruga Višnja jako puno davala podršku. Recimo, ja sam tijekom pisanja za novine veliki interes pokazivao za povijest Dubrovnika i pisao sam feljtone. Desetak, petnaestak feljtona u ”Vjesniku” se tiskalo, stalno o novoj tematici i kad sam pošao u mirovinu pomislio sam da to moram pretočiti u neku knjigu, monografiju.
Počeo sam raditi na tome, ali sam onda bio skeptičan jer sam znao da su Dubrovčani preosjetljivi na svoju povijest, kulturu i sve skupa. Ne smijem nigdje faliti! Istraživao sam po arhivu, Znanstvenoj knjižnici, išao sam u Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i kad god bih došao do toga da malo 'zapnem' moja Višnja bi rekla: „Sigurna sam ja u tebe, to će biti dobra knjiga, vidjet ćeš, svi će te hvaliti!“ Molio bih je da mi to ne radi jer me još više prepada, ali kad sam to sve napravio na toliko stranica, a kako sam pratio sve što se zbiva po pitanju arheoloških istraživanja, sve ekskluzivno slikavao, napravio sam prijelom, bojao sam se da mi netko ne kaže; "Fali ti zarez!" Jako sam puno radio, napravljena je knjiga ”Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća“. Za nju sam dobio Nagradu Grada Dubrovnika, ali sam četiri izdanja 'izgurao' u vlastitoj nakladi. Ovo je četvrto izdanje i jedno je bilo na engleskom! Pošto sada i dalje pišem, napravio sam još dvije druge monografije koje su imale veliku težinu i svaki put bih dobio ohrabrenje svoje supruge: ”Vidjet ćeš ti, ja znam kako ti radiš, to će biti dobro!” A ja studiozno, sporo radim, istražujem, a u monografiji „Dubrovački kurioziteti“ imate 550 fusnota, htio sam da to ne bude beletristika, „pričam ti pričicu“, nego da je sve točno navedeno od izvora do bibliografije. To je knjiga pisana po znanstvenoj metodologiji. U uvodu knjige akademik Vladimir Stipetić na dvije gusto kucane stranice napisao je naslov: ”Sjajan prikaz identiteta i tradicija Dubrovnika”. Nahvalio je toliko to sve što sam napisao da ja to ne bi mogao sastaviti! I tako je to krenulo! Stavio sam četiri recenzenta, a inače su uvijek dva.
No, i u mirovini ste nastavili pisati?
Uvijek sam mislio da neću dočekati mirovinu jer sam intenzivno radio pod stresom. U Hvaru imamo kuću pa sam otišao tamo, jedva sam čekao tu mirovinu i tad su se pojavili mobiteli i zvali su me tada iz redakcije "Novog lista", predstavili su se: ”Čuli smo da ste vi pošli u mirovinu!” Potvrdio sam, a onda sam pitao zašto me zovu da bi mi rekli: ”Vi ste danas stalni honorarni dopisnik "Novog lista" iz Dubrovnika” Broj je dala moja supruga, ali naglasio sam im da sam tek 'okusio' miris mirovine i da ribam, na što su mu rekli da nema veze i da, kad se vratim, počnem pisati za njih. Šest godina sam opet radio intenzivno - sve rubrike! Bio sam jako dobro plaćen, ali sam bio i jako produktivan. Sada sam publicist i ne bih bio ništa drugo!
I kako sada provodite vrijeme?
Pišući! Sad sam u intenzivnom pisanju jedne od monografija. Vrlo je izazovno, ova se zove „Dubrovački kurioziteti iz dva minula tisućljeća“, a čujte, kad pogledam taj naslov odmah mislim u sebi: ”u što si se upuštao, majko mila!” To su dva tisućljeća od osnutka Dubrovnika do kruzera. Trebate opravdati što ste tu pisali, a sad sam odmaknuo nekih 270 stranica bez ilustracija koje sam također napravio i koje su ekskluzivne. Naslov je ”Dubrovački mozaik”, ali ne mogu reći podnaslov jer je podnaslov ekskluzivan. Ako to budem završio, majko moja! Još su me zakučali da pišem još jednu monografiju pored ove, a pišem i memoarske zapise od dogodovština koje sam i Vama pričao jer mislim da to može biti zanimljivo radi toga da – ono što se kaže – biti ili ne biti – novinar. Jer, bilo je dramatičnih stvari u ratu. Kad sam otišao u mirovinu počeo sam pisati tekstove za novine, nisam prestao biti novinar, pisao sam za časopise, za razne druge novine. Dok sam bio u "Dubrovačkom vjesniku" pokrenuo sam List mladih, zvao se ”Laus”, dao sam mu ime, bio prvi glavni urednik uz podršku tadašnjih omladinskih rukovodilaca: Luka Obradovića, Marinka Vlašića i Dubravka Cote. Njih trojica su odmah 'zagrizli' za tu ideju. Izlazio je taj list kao mjesečnik na punih 20 stranica, a ja sam bio u "Dubrovačkom vjesniku" paralelno gdje sam pisao za osam stranica i tu sam morao jako dobro uskladiti da taj moj podvig, mjesečnik, da ne bude u suprotnosti s mojim radnim odnosom u "Dubrovačkom vjesniku" i to sam postigao. Bilo je puno rubrika, ali na 20 stranica! Paralelno sam pisao i za druge novine – one jake. Onda je „Laus“ izlazio na 20 stranica, a 1972. sam prestao biti glavni urednik „Lausa“ i onda je početkom 1973. Milan Milišić postao glavni urednik s onom vrlo interesantnom ekipom koja je na sasvim drugim osnovama i drukčije pravila list, s drukčijom tiskarskom tehnikom.
Što je Dubrovnik danas kada se gleda kroz prizmu novinarstva?
Ovako, Dubrovačke ljetne igre nisu ono što su bile. Naime, tada je u moje doba bilo 52 scenska prostora, to je bilo nevjerojatno. Onda su dolazili teatrolozi, održavani su seminari, najbolji glumci, glazbenici, simfonijski orkestri iz cijeloga svijeta dolazili su i Dubrovačke ljetne igre dosegle su svoj vrhunac. Danas mi je žao što Igre nemaju scenske prostore. Muče se gdje će ih naći, a one se moraju održati, moraju biti, to je nešto prestižno za Dubrovnik. Danas imaju kongresi i međunarodne konferencije, ali koliko ja vidim, novinari su okrenuti dnevnim zbivanjima, a portali, koje jako čitam, ne funkcioniraju kao 'from day to day' nego 'from minute to minute', portali su jako izazovni. Portal 'Dubrovačkog' je napredovao, konkurentan je, ali novinari ne zalaze da pogledaju program konferencija, da naprave izbor ljudi koji tu dolaze iz svijeta, da nešto kažu, recimo da ste imali o koronavirusu najpoznatije autoritete koji su održali svjetski kongres u Dubrovniku. Ja bih 'crkao' da ne odem i da ne vidim koje su im teme, što kažu i da poslušam i pribilježim pitanja te da spoznam o čemu govore da bih mogao zamoliti za razgovor i napraviti intervju... Toga ne vidim! Veliki tekstovi više nisu moderni, sad su moderne u tisku velike fotografije. Znam da treba napuniti list, teško je to s tekstovima, koliko god imate dobre novinare i snage, ali fotografije su nekad predimenzionirane u odnosu na tekst.
Što kažete na kvalitetu novinarstva danas?
Revolucionarni tehnološki napredak je jako puno olakšao novinarski posao. Dok smo imali svoju stenografiju, danas je sve digitalizirano, kliknete tipku na laptopu i imate vezu s urednikom one rubrike s kojom radite, ali i ja sam blagodati takve tehnologije osjetio kad sam bio još uvijek stalni honorarni dopisnik „Novog lista“. Sve se, dakle, promijenilo u novinarstvu, a ostala je samo jedna jedina stvar ista, a to je: treba znati pisati. Kodeks časti hrvatskih novinara je i dalje na snazi, sve je jasno, ali kad vidim u novinama formulaciju: ”Prema izvoru koji je želio ostati anoniman, to je to, to i to, to su lupeži, razbojnici i ako treba bilo što za ocrniti čovjeka…“ Ta formulacija mi se nikako ne uklapa u Kodeks časti niti u moje poimanje novinarstva jer tamo uvijek kažu da trebamo čuti dvije strane – u istom broju, a ako možete i u istom tekstu, da se ne vraćate više. I onda se autoritativni kod čitatelja! Ne volim isto tako formulaciju ”do zaključenja ovoga broja našeg lista nismo dobili odgovor od te ustanove, institucije”, a vidim kad je to moglo biti poslano, to je recimo dan prije ili tog istog dana do podne, oni rade petak, a oni u petak misle kako će doma, naravno, ne stigne odgovor, pogotovo ako odgovor treba dati s nekim podacima koji se ne mogu 'isisati' iz prsta. To mi se nekako ne uklapa u današnje poglede novinarstva zato bih ja u šali mladim novinarima znao reći: ”Ne bih bio novinar ni za kakve pare, a onda bi se oni okrenuli tko to govori! ” I kad bi shvatili da sam to ja, rekli bi: ”A lako je Vama, sad Vi više niste onaj, da vidite kako je nama teško”. Znam da oni koji daju oglase ne diktiraju, ali ipak utječu na to bude jedan domet, prošlo je vrijeme onih novina koji su bile opozicija vlasti u pravom smislu riječi. Nema više ni "Ferala" ni ovih drugih! To su nova vremena, ali pravi novinar uvijek može stvoriti imidž, ako hoće.
Što kažete na "Dubrovački vjesnik" danas?
Redovno ga čitam. Mislim da je tematski dobro raspoređen i kad vidim tko sve unutra radi ne iznenađuje me što se, pored konkurencije dnevnih novina, ' Dubrovački' ima jednu razinu koja pokazuje da se tu afirmirani novinari i da biraju teme koje nisu ”zastarjele” jer kažu da novina 'živi jedan dan', ali novina može 'živjeti sto godina' ako je tražite u arhivu! A praviti tjednik da vam on traje tjedan dana – znam najbolje jer sam radio u tjedniku! (smijeh) Vidim da "Dubrovački vjesnik" to uspijeva održati, da ljudi ne prelistaju i gotovo, nego da to bude malo obiteljski list, da sin može uzeti pogledati Sport, žena Kulturu, ovaj drugi neke druge stvari tako da se novina 'raširi' i da to traje – do radio programa! (smijeh) Kad se radi o „Dubrovačkom vjesniku“, htio bih ovo nadodati: ”Dubrovački vjesnik” je nekada bio rasadnik kadrova. Godine 1972. došao je glavni urednik Drago Auguštin da mene doslovno 'otme' iz ”Dubrovačkog vjesnika” da dođem u ”Vjesnik”. Nakon što sam otišao u mirovinu, kao dopisnik „Vjesnika“ afirmirao se Anton Hauswitschka. Kad sam otišao iz 'Dubrovačkog', iza mene su se afirmirali i išli svojim putovima drugi novinari: Antun Masle, Luko Brailo, Đorđe Obradović, Božo Vodopija... Oni su svi postali afirmirani novinari, to je bio jedan put rasadništva. Sad je situacija zanimljiva: „Dubrovački vjesnik“ ima ogroman potencijal izvrsnih kadrova koji su nekada bili u "Slobodnoj Dalmaciji", "Vjesniku", "Večernjem listu", na televiziji, oni su već bili afirmirani novinari koji su sada u „Dubrovačkom vjesniku“. To je jedan nevjerojatno važan kadrovski potencijal. Sada kad takva ekipa napravi list od 64 stranice, to je nešto deseto nego što smo se mi radili kad smo se mučili u 'Gutenbergovoj tisci'.
Koja bi bila vaša rođendanska poruka povodom 70 godina postojanja Dubrovačkog?
Čestitam na jednoj zaista impresivnoj obljetnici. Kroz „Dubrovački vjesnik“ su prošle generacije novinara, svaka je ostavila svoj neizbrisiv trag i svaka je progurala i teška i zahtjevna vremena i sretan sam što u današnjoj generaciji novinara koji su svi afirmirani, postoji jedan zalog, jedna sigurnost da taj list ima sigurnost, da taj list ima budućnost i da je on po tome i prepoznatljiv kod čitatelja jer često puta čitatelji pogledaju tko je potpisan pa onda pogledaju koji je naslov, često puta to ime čini nakladnički poticaj. To je jedna velika obljetnica, sretan sam zbog toga, čestitam još jedanput. Želio bih da „Dubrovački vjesnik“ ostane obiteljski tjednik kao što je i bio!