Zidine su im zahvalan dom, a nađe ih se po zidovima širom grada, na Konalu pa i Radeljeviću, u pukotinama stijena, gdje god ima dovoljno sunca, a dobro podnosi salinitet. Kapare su ukusna i, kažu, ljekovita biljka koja se bere od svibnja do kraja ljeta, ali je najkvalitetnija upravo u proljeće dok su još sitne i tvrde. Nije ih dobro brati po žezi, bolje je to činiti rano ujutro ili navečer i to prije nego se raspuknu i izbace sjeme.
Kapare nisu jestive tek ubrane. Najčešće se konzerviraju u octu, netko u razrijeđenom s malo cukara, većina ih ipak posoli. Neki savjetuju kapare dan, dva kišati u morskoj ili posoljenoj vodi, isprati, jedan dan sušiti u hladu i potom staviti u staklenku pa preliti kvasinom.
Iako je to samonikla biljka, teško, ali se može saditi u ožujku. Još uvijek nije kasno ako imate suhu sjemenku. Na dubrovačkom se području najčešće sadi tako što se sjemenka stavi u suhu smokvu i utisne u pukotinu zida. Za biljku koja je navodno spasila Zid plača, u Dubrovniku se smatra da ju nije mudro tiskati u vlastiti zid. Praznovjerni bi rekli da nosi smrt u kuću, a ostali imaju na umu da je kapara vrlo otporna i da ju je teško iskorijeniti jednom kad negdje nikne.
Nije ju lako ni uzgojiti, stoga vjerojatno neće biti dovoljna jedna suha smokva sa sjemenkom za uspješnu sadnju. Treba biti uporan. Zanimljivo je da postoje dvije autohtone hrvatske sorte kapara, palagruška i dubrovačka.
Ova biljka tipična za Sredozemlje odličan je dodatak raznim umacima i začin salatama, sjajno je sljubljuje s ribom i pomadorama, a kažu i da je izvrstan dijuretik te da pomaže kod tegoba s hemoroidima.