Kao profesorica Međunarodnih odnosa svakodnevno pratite događanja oko ukrajinske krize. Mislite li da dva tjedna od početka rata, prema sadašnjoj situaciji na terenu, može doći do kompromisa između sukobljenih strana? Kakve su posljedica ukoliko kompromis izostane?
Rat u Ukrajini razvija se u pravcu koji mnogi analitičari nisu očekivali, a situacija je postala prilično ozbiljna i vrlo je teško predvidjeti njezin ishod.
Dobra vijest je da se i u neprekidnom razaranju ipak odvijaju pregovori sukobljenih strana. Do nekog kompromisa će u konačnici doći, svaki rat ima svoj kraj, ali bojim se kako će ratne operacije potrajati još neko vrijeme, što nažalost znači i veći broj ljudskih žrtava s jedne i druge strane. U ovom trenutku najvažnije je uložiti maksimalne napore da dođe do deeskalacije sukoba.
Ono što me intrigira u praćenju situacije jesu mediji, medijsko izvještavanje i društvene mreže, odnosno autentičnost snimki koji dolaze iz Ukrajine. Razvidno je kako i Rusija, ali i Ukrajina, pažljivo kontroliraju informacije koje dospijevaju u javnost, tako da se u otvorenim izvorima praktično ne vidi ništa od ukrajinske tehnike, a niti većih pokreta postrojbi.
U eri Facebooka i Twittera, kad svatko jednim klikom može objaviti situaciju s terena, s druge strane događa se kako narativ i diskurs mainstream medija zapravo dominira i u online okruženju. Kolega prof. dr.sc. Mato Brautović radio je istraživanje u kojem je analizom 13 tisuća objava na Facebooku koje sadrže ključnu riječ 'Ukrajina' na hrvatskom, srpskom, makedonskom, bosanskom i slovenskom jeziku, objavljenjih zadnjih mjesec dana, uvidio da su 11 tisuća ili skoro 82 posto linkovi na medije, dok je na YouTubeu svega 97 objava. Što se tiče fotografija, tu imamo 1500 objava, dok je drugih videozapisa na Facebooku 560. Od svih 13 tisuća objava, samo se njih oko 400 referira na neku FB stranicu ili grupu. Iz toga zaključuje kako je zapravo medijski narativ koji predstavlja refleksiju politika države iz koje novinari dolaze, dominantan na Facebooku, a ne autentične snimke iz ratom pogođene Ukrajine.
Svijet se našao u najtežoj krizi od one kubanske iz 1962. godine, kad je za dlaku izbjegnut nuklearni sukob izmedju SAD i tadašnjeg SSSR-a. Kako to da je došlo do 'reprize' 2022. godine?
Ovo danas je prije svega sukob između SAD-a (NATO) i Rusije, a ne (samo) sukob Ukrajine i Rusije. Da je (samo) riječ o sukobu između ove dvije države vjerujem kako bi se kompromis već pronašao, a nisam sigurna bi li se dogodila ovakva eskalacija nasilja.
Međunarodne odnose obilježava rastuća globalna nestabilnost koja je očita kroz pojavu sve većih globalnih sigurnosnih izazova, a istovremeno se događa i tranzicija iz unipolarnog u višepolarni međunarodni poredak. Rusija inzistira na promjeni, odnosno reviziji europskog sigurnosnog poretka uspostavljenog nakon Hladnog rata, a širi ciljevi Rusije uključuju uspostavu ruske interesne zone u postsovjetskom prostoru bez SAD-a.
Što se Europske unije tiče, ona je još 2009. godine pokrenula vrlo ambicioznu politiku tzv. Istočnog partnerstva u koju je uključila Ukrajinu, Moldovu, Gruziju, Azerbajdžan i Armeniju. Poziv je dobila i Bjelorusija. Upad Rusije na teritorij Gruzije 2008. ukazao je na stratešku važnost Južnog Kavkaza za EU i ranjivost položaja istočnoeuropskih država koje se nalaze između EU i Ruske Federacije. Pokazalo se kako su bivše sovjetske republike vrlo važne za temeljni cilj europske vanjske politike o stabilnosti i prosperitetu u svojem susjedstvu. Međutim, već nakon nekoliko godina rezultati te politike ukazivali su na potrebu za revizijom. Onda se EU, zaokupljena svojim unutarnjim problemima, na tom polju uspavala.
Rusija je šokirala euroatlantske zemlje otvorenom agresijom na susjednu Ukrajinu. Može li se to tumačiti racionalnim razlozima ili je Putin naprosto izgubio pamet?
Zapad se ''šokirao'' i 1991. godine kada je prema sličnoj metodologiji Milošević otvorenom agresijom napao susjede, iako su postojale jasne naznake kako će se to dogoditi. U medijskom prostoru sad se često poteže paralela s ratom u Hrvatskoj, međutim, ja bih ostala na ovim spomenutim primjerima i višestoljetnoj težnji za neovisnošću koja je na mukotrpnom putu slična hrvatskoj. Međutim, Hrvatska je bila u puno lošijoj situaciji, bez potpore Zapada i pod embargom. Ukrajina je uspješno organizirala obranu (i vojnu i medijsku) te je ujedinila demokratski svijet u potpori za državnu suverenost.
Ne bih se upuštala u političku patologiju, ali sukob je nažalost bio očekivan. Putin dulje vrijeme traži sigurnosna jamstva i kritizira NATO-ovu politiku otvorenih vrata, odnosno širenje američkog utjecaja dalje na Istok. To nije nikakva novost. Napad na Ukrajinu bio je osmišljen i pripremljen, a Putin je na njega upozoravao. Kada je shvatio da diplomacijom neće postići ciljeve koje je postavio u zahtjevu za sigurnosnim jamstvima, Putin se upustio u krajnje riskantnu vojnu intervenciju koja je sad, nažalost, eskalirala.
Na snazi su drastične sankcije zemalja EU i NATO-a prema Rusiji, ali značajan dio svijeta Rusiju ne sankcionira. Kina, Indija, Turska, Brazil, sve velike i moćne zemlje drže se po strani. Koja je pozicija prvih, a koja drugih? Mogu li sankcije uopće zaustaviti rat?
Zapadne države u početku invazije nisu djelovale pravovremeno i odlučno. Početne sankcije bile su relativno blage, što je Putinu dalo određeni zamah. Međutim, nakon što su se probudili i ujedinili, Zapad je uveo sankcije koje su zahvatile većinu ruskog financijskog i korporativnog sektora i na taj način suočio rusko gospodarstvo s najvećom krizom od pada Sovjetskog Saveza 1991. Međutim, posljedice tih sankcija osjetit će se puno šire i to u vidu rasta cijene energenata, inflacije i nestašice hrane. S druge strane, Rusija je najavila protumjere, posebno u energetskom sektoru. Ako se odluči na prekid isporuke plina Europi, to bi izazvalo veliku energetsku krizu u državama koje se oslanjanju na ruski plin. U oba slučaja Europa neće proći neokrznuto.
Od Kine se u početku očekivalo svojevrsno posredništvo, međutim od početne suzdržanosti, Kina sad upozorava kako će sankcije nametnute Rusiji usporiti gospodarstvo na globalnoj razini i na taj način se svrstava, što potvrđuje i ministar vanjskih poslova Kine Wang Yi kad kaže kako je „Prijateljstvo između dvaju naroda čvrsto.“ i kako je njihov odnos s Rusima „jedan od najvažnijih bilateralnih odnosa na svijetu".
Što kaže logika, tko u ovoj situaciji dobiva, tko će zaraditi na sukobu?
Držim kako će jedini pravi financijski dobitnik rata biti SAD. Visoke cijene energenata koje se spominju idu u korist SAD-a, bez obzira na političke poruke američkih dužnosnika u javnom prostoru.
Može li doći do promjene vlasti u Ruskoj Federaciji, bez obzira što zbog medijske blokade malo ljudi tamo zna što se događa u Ukrajini? Spominje se i državni udar...
Rusima nakon uvedenih sankcija, osobito ako one potraju, neće biti presudno imaju li prave informacije o tome što s događa u Ukrajini. Vjerujem kako će sve više njih otrijezniti pitanje kako će preživjeti. Ako rat potraje i efekti sankcija počnu snažno utjecati na svakodnevni život ruskih građana, te uz očekivanu reakciju ruskih oligarha, možemo razmišljati u smjeru kako će Putinov legitimitet biti doveden u pitanje.
Kako se po Vašem mišljenju postavila Hrvatska?
Kao članica EU i NATO-a jedino kako je mogla.
Može li doći do proširenja sukoba izvan Ukrajine, u tom kontekstu najviše se spominje Bosna i Hercegovina. Francuski borbeni zrakoplovi na vježbama su iznad BiH, a mirovne snage EUFOR-a su raspoređene u toj zemlji. Može li se ovaj rat proširiti na Bosnu i Hercegovinu?
Kako sam rekla na početku, u eri smo izgradnje novog svjetskog poretka. Sve je izgledno.Sukob između Rusije i SAD-a za sfere utjecaja u Europi, na samom je početku. Možemo se nadati kako će se rat zaustaviti u Ukrajini, odnosno kako se u različitim oblicima neće prenijeti na krizna područja u kojima se sučeljavaju interesi Rusije i NATO-a. Takvih sigurnosnih 'mina' ima jako puno na rubnim granicama EU. Uz spomenutu Bosnu i Hercegovinu, tu je i Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Moldova, Gruzija. Vjerujem kako će razum ipak prevladati.