Davne 1881. godine Josef Holeček (1853.–1929.), jedan od tada značajnijih čeških književnika, prevoditelj i novinar, a usto i velik slavenofil koji je izvjesno vrijeme proveo u Zagrebu, uputio se na putovanje u Boku kotorsku. O svome je putovanju uskoro ostavio pisano svjedočanstvo – putopis od sedamdesetak stranica naslovljen jednostavno "Boka Kotorska", koji je izlazio u nastavcima u češkom časopisu "Osvěta" 1882. godine. Holeček upućeno informira čitatelje o crnogorskoj povijesti, političkoj situaciji i važnim ličnostima, sakralnim građevinama i vjerskoj slici stanovništva, narodnim običajima i vjerovanjima, odijevanju i svakodnevnom životu, uzgoju poljoprivrednih kultura... No među najzanimljivije – a mogu slobodno reći i najnapetije – stranice putopisa nedvojbeno spada sam njegov početak. Iako je za pretpostaviti da je polazišna točka Holečekova putovanja bio Prag, putopis počinje isplovljavanjem parobroda iz dubrovačke luke Gruž jednog – kako se navodi – "ljetnog dana u podne". O samom Dubrovniku ne možemo pročitati ništa osim škrte konstatacije da uz Boku kotorsku predstavlja biser ovog dijela Jadrana, ali je zato autor bio kudikamo rječitiji opisujući ono što je uslijedilo čim se otisnuo od dubrovačkog kopna. Jer tog davnog "ljetnog dana u podne" počela je prava drama na moru u kojoj će Josef Holeček, zajedno s brojnim drugim putnicima koje je parobrod trebao prevesti u Kotor, umalo izgubiti glavu!
Tog je dana, navodi se, od jutra bjesnila strašna bura ("bora") koja se nešto prije podneva ipak donekle primirila. No kad je parobrod krenuo s isplovljavanjem, bura je opet stala divljati i dignuli su se veliki valovi. Napori cijele posade bili su upregnuti u zajednički cilj – da se izbjegne najgori scenarij. Iako su se tek neznatno odmakli od obale (putopisac otkriva da je mogao do nje dobaciti kamenom), među posadom je zavladala strka "kao da su negdje usred širokog oceana". Putnike su pak zajedničkim snagama svladale panika i morska bolest, i morali su se svojski potruditi da, držeći se za ogradu, uslijed ljuljanja broda ne padnu u more, tako da su se radije svi povukli u kabine. Zapravo, ne baš svi: izuzetak su predstavljale tri odvažne mlade Dalmatinke koje odlučuju ostati na palubi i pred koje, kako se pomalo ironično opisuje, iskusno osoblje broda donosi posude koje se obično koriste u situacijama kada putnici podlegnu morskoj bolesti. Djevojke nisu dugo izdržale, pa ih mornari uskoro uz jaukanje odnose s palube, što nimalo ne čudi: u očima putopisca podivljali valovi veliki su poput planina, bura huči i urliče, a na brodu sve štropota.
Gotovo četiri sata trebalo je parobrodu da se nekako iskobelja iz gruške luke, ali drami time nije bio kraj – naprotiv. "Oko ne raspoznaje razliku između neba i mora. Sivi oblaci spustili su se toliko nisko da dodiruju valove i stapaju se s njihovom vodenom maglicom. Iako je do kraja dana preostalo još oko četiri sata, nastupilo je posvemašnje sumračje", opisuje se. Uto na scenu stupa "sjedobradi pop" iz Kotora, koji dobro zna da se s burama na ovom dijelu Jadrana nije za šaliti. Stoga zajedno s jednom starijom damom, koja je u strahu za vlastiti život, ode zatražiti od kapetana da okrene brod i vrati se u grušku luku. Starom, bezubom i mršavom ("kost i koža") kapetanu, čini se, nije manjkalo smisla za pomalo uvrnut humor. Ispijajući rum, on popu i dami, za koje autor putopisa kaže da mogu biti sretni što ih kapetan nije ispljuskao, rezolutno odgovara da nema baš nikakvu namjeru okrenuti brod i da se, ako im nije po volji, izvole vratiti u grušku luku – pješke!
Oko ponoći, kad je parobrod odavno već trebao biti u Kotoru, a oluja je i dalje bjesnila, putnike su iz ionako krhkog sna prenuli panični povici ("Umrijet ćemo!" – "Upomoć!" – "Bože, smiluj se!" – "Smjesta spustite sidra!") i uskoro se svi "grle kao da se opraštaju pred smrt". Vjetar nezaustavljivo nosi brod na hrid, a putnici koji poznaju ovaj kraj (u putopisu se ne navodi gdje se točno nalaze) uvjeravaju kapetana da je jedini izlaz usidravanje u maloj obližnjoj luci, za što ovaj ne želi ni čuti. Tada stvar u svoje ruke ponovo uzima sjedobradi pop: zaprijetio je tvrdoglavom kapetanu da će se putnici, izvuku li živu glavu, žaliti na njega kompaniji Lloyd, u čijem je parobrod očito vlasništvu. Stjeran u kut, kapetan naloži da se usidre, na što među putnicima zavlada opće veselje. Ovako Holeček opisuje novonastalu atmosferu: "Žene se grle i ljube, muškarci uviđaju da odavno već nisu pušili. Cameriere (brodski konobar) brže-bolje kuha kavu, čaj, grog, donosi desert. Cijelo društvo odjednom se osjeća kao jedna obitelj. Ljudi koji se nikada do tada nisu vidjeli i koji se po svoj prilici nikada poslije neće vidjeti povjerljivi su jedni prema drugima, pa čak i prisni. Kuca se čašama, svi su kao iznova rođeni." Pop je, dakako, "junak dana" i putnici ga slave jer im je spasio živote. Kapetan je, pak, mrzovoljan zbog promjene plana, ali "pogled na žareći grog jači je od njegove volje" pa se naposljetku pridruži putnicima i razveže jezik. Okupljeno društvo sluša kapetanov monolog o mornarskom životu i o uzbuđenju koje mu donosi svaka nova oluja. "Stari mornar", otkriva nam putopisac, "oluje voli strastveno kao krotitelj svoje zvijeri koje mu svakodnevno ugrožavaju život, a s kojima je borba tako privlačna i zabavna." Kapetanovo pripovijedanje prekida novi nalet oluje. Udaran visokim valovima i nošen divljim vjetrom, brod i uz spušteno sidro srlja pravo na hrid.
Na opće čuđenje putnikâ, "ludi" kapetan posve je smiren, pa čak i likuje što se popova ideja da se usidre pokazala promašenom. Na popovu kritiku na račun njegova nonšalantnog odnosa prema ovoj po život opasnoj situaciji, kapetan spremno odgovara kroz smijeh: "Pa što ako u moru pronađem svoju smrt? Ionako me ništa bolje ne čeka." "Okanite se brbljanja", odvraća mu pop, "i radije se pobrinite da izbjegnemo katastrofu." Katastrofa je, gle čuda, zaista izbjegnuta jer je sidro ponovo zaustavilo brod na put prema katastrofi. Nakon noći koju su sve duše na brodu probdjele, plovidba je ujutro nastavljena. Bura je doduše divljala kao i dan prije, no Boka je već bila nadomak. U njoj je, naposljetku, putopisac pronašao svoj spas, ne krijući uzbuđenje što je sačuvao živu glavu. Kako je tekao njegov povratak kući, o tome ne pripovijeda – ali sigurno je da se i s tog putovanja vratio živ i zdrav.
