Dubrovačka Republika kroz mnoga stoljeća uspjela je opstati pred raznim vanjskim pritiscima velikih i moćnih država i vladara koji su je htjeli eliminirati ili prisvojiti. Sve do na današnji dan, 31. siječnja 1808. godine. Svoju samostalnost prvenstveno je uspjela održati jakom diplomacijom, a veliku ulogu igrao je i geografski položaj koji joj je omogućavao trgovinu te je na taj način konkurirala jakim europskim silama poput Francuske, Engleske i Mletačke Republike.*
Nakon dostizanja svog „zlatnog doba“ odnosno vrhunca, Republiku je pogodio veliki potres u travnju 1667. godine te naglo zaustavio rast i napredak. Oporavak je bio dugotrajan jer je prouzročena velika materijalna šteta te su se velika sredstva i ljudstvo trebali preusmjeriti iz trgovine i proizvodnje u obnovu. Postepeno je došlo do oporavka pa je Dubrovnik u 18. stoljeću ponovo došao na stare staze svoje slave, međutim nikad onoliko jake i moćne kao za najsjajnijih doba.
Početkom 19. stoljeća Republika je ušla u svoje najteže razdoblje od postojanja. Industrijalizacijom, razvojem naoružanja i vojska, europske velesile su pokazivale sve veći i veći interes za Jadranskom obalom. Engleska, Rusija, Francuska i Austrija nemilosrdno su grabile europski teritorij te se teritorijalno mali Dubrovnik našao u nemilosti moćnih vladara te mu nije mogla pomoći ni do tada jaka diplomacija i neutralna politika. Zauzevši francuski tron 1804. godine, Napoleon je krenuo u osvajanje teritorija te je pod njegovom rukom 1797. godine prva skončala Mletačka Republika.*
Požunskim mirom 1805. godine Austrija je bila prisiljena prepustiti kompletnu Veneciju, Istru, Dalmaciju i bivšu Mletačku Albaniju, odnosno Boku Kotorsku Francuskoj, odnosno Kraljevini Italiji gdje je potkralj bio Eugene de Beauharnais, Napoleonov nećak.
27. svibnja 1806. godine francuska vojska došla je pred zidine grada. Ulaskom unutar utvrda vojska je zatvorila gradsku luku i zauzela sve važne položaje te na taj način u potpunosti blokirala funkcioniranje grada. Sami ulazak vojske nije značio pad Republike jer je ona formalno postojala još dvije godine s obzirom da su na njezinom teritoriju bitke vodili Francuzi i Rusi koji su također željeli svoj dio kolača.*
Nakon iscrpnih bitaka, uništavanja teritorija i svih diplomatskih napora koje je Republika uložila, 31. siječnja 1808. godine dogodilo se ono čega su se svi dubrovački patriciji užasavali, a običan, siromašni puk u velikom broju željno iščekivao. U Dubrovnik je stigla zapovijed o ukidanju Republike te je ista pročitana na gradskom trgu te, kao takva, odmah stupila na snagu. Senatori su teško, ali mirno prihvatili odluku potpuno svjesni kako bilo kakav otpor može samo prouzročiti još veću štetu ionako razorenom i izmučenom području.*
Zanimljivo je da je Republika svetoga Vlaha pokleknula cijelo jedno desetljeće poslije svog omraženog jadranskog konkurenta, mletačke Serenissime. Mletačka republika je ukinuta 1797. Kampoformijskim mirom. A kako se Republika 1358. godine odvojila od Venecije, koja je bila tadašnja velesila, to odvajanje bi se u današnjim razmjerima moglo izjednačiti utjecajem kojeg bi na svjetski poredak moglo imati odvajanje Kalifornije od SAD. Naime, Kalifornija bi takvim odvajanjem postala približno šesta svjetska sila, baš kao što je Dubrovnik to postao odvajanjem do Mletaka.
Korištena literatura: 1. Dominik Škarica i Marko Vujeva; Suton slobode – propast Dubrovačke Republike, broj 10, 2020.