Teško bi bilo imenovati brdo ili planinu u našem okruženju koju nije istražio. Ta strast, koju je otkrio prije 25 godina i jednako je snažna i danas, razotkrila mu je mnoge skrivene ljepote, dovela ga u nepredviđene situacije i suočila s nestvarnim prizorima koje jedino planinari mogu doživjeti. Dubrovčanin Orsat Žitković, po struci fizioterapeut, počeo je istraživati brda još 1999. godine, kad je redovito počeo obilaziti ona blizu Grada, od Srđa, Golubovog kamena, Sniježnice do Stražišta.
Zalutao na Biokovu
- Na fakultetu u Rijeci upisao sam planinarsku školu, a potom i alpinistički tečaj. Sve je ostalo povijest - s osmijehom kazuje Orsat. - Jednostavno sam se ‘navukao’. Pitanje zašto sam počeo planinariti zvuči jednostavno, ali odgovor nije. Zašto ljudi općenito idu u brda? To bi možda uspjeli objasniti psiholozi. U svakom slučaju, razlozi su osobne prirode - dodaje.
A što je najčudnije što mu se dogodilo?
- U 25 godina aktivnog hodanja po brdima bilo je svega, od smiješnih, bizarnih do opasnih situacija. Pada mi na pamet jedna priča s početka moje planinarske karijere. Bili su Uskršnji praznici, davne 2000. godine. Došao sam doma s faksa i silna želja mi je bila poći na Biokovo. Nisam imao s kime i na kraju sam odlučio solirati.
- Pošao sam na Svetog Juru, najviši vrh Biokova do kojeg vodi asfaltirana cesta. Gore sam prespavao i ujutro se zaputio na njegov zapadniji vrh, Svetog Iliju, do kojeg vodi planinarska staza. Kad sam se probudio, prvo što sam vidio ispred sebe bila je mrcina od poskoka. Tu su počeli moji susreti s njima. Taj dan sam ih na stazi vidio desetak... - prisjeća se Orsat.
- Treba uzeti u obzir da tada planinarenje nije bilo razvijeno kao danas, a planinarska staza i markacije bile su jako loše održavane. Ono što mi se dogodilo pri povratku sa Svetog Ilije prema Svetom Juri jest da sam se uspio izgubiti i još sam ostao bez vode - sjeća se te avanture.
- Biokovo ima taj karakterističan reljef izbrazdan poput mjesečeve površine dubokim vrtačama, a repetitor na Svetom Juri bio mi je orjentacijska točka. Tako sam, iz vrtače u vrtaču, kompletno dehidriran, ipak došao do civilizacije. Bilo je to upečatljivo iskustvo i škola za ostatak planinarske karijere - govori Orsat, koji se posljednjih godina amaterski bavi ‘arheologijom modernog konflikta’ usmjerenom u prvom redu na razdoblje Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, od samih bitki do fortifikacijskih objekata.
- Upravo završavam knjigu koja se bavi tom tematikom - najavljuje.
Ono što mu je bila dugogodišnja želja, a koju je nedavno ostvario, jest uspeti se na Monte Gargano, dio Italije koji se vidi s juga Dalmacije kad vremenske prilike to dopuste.
Monte Gargano i najviši vrh Apenina Corno Grande
- Nekoliko dana u godini s prostora juga Dalmacije možemo vidjeti drugu obalu Jadrana, odnosno Italiju. Ono što vidimo s naše strane jest masiv Gargana, ujedno i poluotok u talijanskoj regiiji Apulija poznat i kao ‘mamuza’ na ‘talijanskoj čizmi’. Najviši vrh masiva Gargano jest 1065 metara visoki Monte Calvo koji se nalazi u neposrednoj blizini dva mala poznata talijanska hodočasnička gradića, San Giovanni Rotondo i Monte Sant’Angelo - kazuje Orsat.
- Unatrag nekoliko godina žena me zezala da sam više dosadio sa slikama Monte Gargana i da ćemo na kraju morati poći na njega. U listopadu prošle godine našli smo se na zadnjem trajektu koji je iz Dubrovnika išao u Bari... I tako je započela ‘ekspedicija’ na Monte Gargano - prisjeća se.
- Sljedeće jutro uspeli smo se na vrh. Drugu obalu Jadrana, naravno, nismo vidjeli jer za to moraju biti savršeni vremenski preduvjeti, a taj dan bio je prevrući listopadski dan s velikom izmaglicom. Monte Gargano je u suštini dio Apeninskog planinskog lanca dugog 1200 kilometara koji svoju najvišu visinu dostiže u masivu Gran Sasso u centralnom dijelu Apeninskog poluotoka u regiji Abruzzo.
- S obzirom da smo se s juga Italije uputili prema sjeveru, odlučili smo se zaustaviti u L’Aquili, glavnom gradu regije Abruzzo i na neki način ishodišnu točku za uspon na Corno Grande, 2912 metara i najviši vrh Apenina. Prognoza je bila nikakva, jaki vjetar s mogućnošću kiše, tako da sam već bio i odustao od uspona na krov Apenina, ali smo se ipak uputili na Campo Imperatore, travnatu visoravan poznatu još i kao ‘mali Tibet’ na kojem se nalazi istoimeni hotel poznat iz one epizode Drugog svjetskog rata kada je Hitler poslao komandose da iz tog hotela oslobode Mussolinija 12. rujna 1943. godine. Kraj samog hotela polazi i staza za vrh - opisuje.
- Bila je magla, jak vjetar, vidljivost nikakva, prognoza je najavila kišu poslijepodne, ali planinarska strast u meni je prelomila jer kad ću opet biti na ovom mjestu? Htio sam probati popeti se na vrh, pa dokle stignem. Već na samom početku falio sam stazu jer je vidljivost bila možda dva metra, u lice mi je šibao jaki vjetar, a aplikacija na mobitelu na kojoj sam pratio stazu je otkazala. Počeo sam improvizirati i uspio se prebaciti na glavnu stazu. U planinama sam sreo druge planinare koji su se vraćali govoreći mi da su uvjeti nemogući za popeti se na vrh. Na tom dijelu planine penje se četveronoške, ali nisam odustao i taj dan popeo sam se na najviši vrh Apeninskog poluotoka - prisjeća se Orsat jedne od freškijih avantura.
Zavijanje vukova oko šatora
Tijekom svojih planinarenja kroz ova dva i pol desetljeća često je susretao razne životinje koje je inače gotovo nemoguće vidjeti uživo:
- Jedna od radosti u stvarima kojima se bavim jest promatranje prirode. To mi je veliko zadovoljstvo. Najfascinantnije mi je bilo kad smo jedne zime spavali u šatoru u dubokom snijegu na planini Prenj u BiH, a oko nas su zavijali vukovi. Jedna od ljepših stvari bila je i kad sam uspio kamerom snimiti bebu jazavca na Pelješcu. Imao sam i susret s medvjedom na Velebitu, a tu su i neizbježne divlje svinje - nabraja ovaj prirodnjak i zaljubljenik u planinarenje. - U planine ne idem uvijek sam, ali često idem solo. Sad, je li to pametno, vjerojatno nije...
Zatekne li te noć u brdu?
- Skoro redovito. Nije sad da idem za tim, ali često se dogodi, zimi pogotovo. Čovjek se navikne na to - kaže. - Ono što je važno spomenuti jest da životinje gotovo uvijek izbjegavaju čovjeka, samo im treba dati dovoljno prostora da uzmaknu. Kao realniju opasnost spomenuo bih ljudsku aktivnost. Sjećam se k’o da je danas bilo - u veljači 2005. kolega i ja išli smo posjetiti jedan speleološki objekt u uvali Samograd na Korčuli. Lovac nas je zamalo upucao... A opet, usprkos svemu, smatram da je daleko opasnije biti sudionik u prometu po ovim našim cestama nego odlazak u brda - uvjeren je.
Što bi preporučio početnicima?
- Da postepeno razvijaju svoju planinarsku priču i da je nekad mali, nepoznati vrh puno ljepši i izazovniji od nekih izvikanih i visokih vrhova. Da ne podcjenjuju brda i da uvijek ostave dovoljno vremena i energije za spust i za neplanirane situacije - kaže na kraju.