Katarina Crnjac, Maro i Mihaela Marić, Dinko Mandić, prije 20 godina na veličanstvenom događaju za Dubrovčane bili su redari, u službi služenja drugima.
- Došlo smo navečer u 23 sata i bili dežurni cijelu noć i sutradan do 18 sati poslijepodne. Zaspao sam na Stradunu kad je Papa došao, više nisam mogao izdržati - iskreno će kroz osmijeh Maro Marić pa dodaje kako ništa od proživljenog ne bi mijenjao.
Prepuno simbolike
- Bilo je fizički naporno, bilo je jako sunce ali duhovno bilo je nešto posebno. Cijelu noć smo pomagali ljudima, bili su označeni prolazi pa smo ih usmjeravali. Opet sve je teklo nekako mirno. Kao član molitvene zajednice ‘Dva Srca’ sudjelovao je u večernjem glazbenom programu zborova, gdje se pjesmom slavilo Gospodina.
Najupečatljiviji trenutak bio je sami dolazak Pape u Gruž ‘to mi je bilo baš posebno duhovno iskustvo, Sveti Otac nam dolazi.’
- Prelijepo! Uvijek sam imao osjećaj da taj čovjek moli za sve nas, doživljavao sam ga kao Oca svih nas. A kad je proglašen svetim, sve je postalo još jasnije. Taj je svetac bio među nama, onako onemoćao i slab, nosio je križ za mnoge. Ostavi to poseban dojam jer mi skrivamo svoj križ, sramimo ga se, a njemu je bio vidljiv. On je bio kao malo dijete a bio je ustvari velik – kaže Maro pa dodaje kako je znakovito što je Papa došao baš ispred crkve sv. Križa u Gružu u kojoj je bila molitvena zajednica ‘Dva Srca’, gdje se i postilo i molilo.
- Puno je simbolike. Bio sam skroz u blizini Pape, ustvari ispred, u prvom redu. Poseban osjećaj, koji te kasnije još dublje prožima i nosiš ga cijeli život. Čak sam ga znao sanjati, meni je on baš poseban papa. Mislim da dan danas moli za sve nas – kaže Maro a supruga Mihaela Marić nastavlja:
- Mi smo u srcu svi čekali sveca, Božjeg poslanika. Nekako se to duboko u nama ukorijenilo, prije nego je proglašen svetim mi smo znali da je on Sveti Papa. To bdjenje je bilo posebno, pjevali smo i slavili Boga cijelu noć i iščekivali dolazak Ivana Pavla II u naš grad. Biti redar na ovom događaju je bilo prelijepo, to me na poseban način ganulo, bilo što da je nekome trebalo, bilo kakva pomoć mi smo tu bili na usluzi. Osjećao se tjelesni umor ali duh je bio poletan, jak i radostan – kaže Mihaela pa se prisjeća kako su nakon Gruža išli u Grad a ulazak Pape na Stradun opisuje posebnim događajem.
Kao u filmu
- Nama je Ivan Pavao II uvijek bio posebna osoba, uvijek se imalo osjećaj i prije nego je umro i proglašen blaženim i svetim da je on stvarno svetac naših dana. On je apsolutno bio Marijin svećenik. ‘Totus tuus’ je bilo njegovo geslo i na njemu se to osjetilo – kaže sugrađanka Katarina Crnjac koja je prisustvovala i dolasku Pape u Zagreb na hipodromu i u Split na Žnjanu, imala je priliku dva puta biti u Rimu na audijenciji kod Svetog Oca.
- Da on dolazi u grad meni je izgledalo nestvarno, još ta cijela organizacija u Gružu, baš je bilo veliko uzbuđenje. Bio si mlad, niti ti se spavalo niti si razmišljao o tome, toliko je bilo uzbuđenje. Bio si sudionik svega toga, bio si tu blizu Pape, sve je bilo predivno. Nakon Gruža kad smo došli u Grad bila sam točno ispred Luže taj njegov ulazak je meni osobno bio nestvaran, kao da si u nekom filmu. Ne možeš vjerovati da je u Grad u kojem živiš došao Papa i to baš na Stradun, tu ispred sv. Vlaha. U Gružu je bilo predivno tu smo pjevali, slavili, pomagali ljudima, bili redari ali dolazak Pape u Grad, to je bilo uistinu posebno, pogotovo nama koji unutar zidina živimo. Veličanstveno! - zaključuje Katarina Crnjac.
Dinko Mandić kao redar imao je poseban zadatak tog 6. lipnja kada nas je, prije dva desetljeća, pohodio veliki Papa.
- Prije nego kažem nekoliko riječi o posjetu Pape Ivana Pavla II Dubrovniku i mojoj ulozi, rekao bih nešto o odnosu prema tome velikom čovjeku. Osjećao sam prema njemu veliko poštovanje zbog načina na koji upravlja Crkvom kojoj pripadam i zahvalnost za njegova stalna nastojanja da se zaustavi rat i prizna neovisnost Republike Hrvatske. Ozračje koje je vladalo tijekom prva dva posjeta našoj zemlji je samo učvrstilo te osjećaje. I danas se rado sjetim posebnog ozračja s prvog posjeta 1994., kad je veliki dio Hrvatske bio okupiran, i što nam je taj posjet značio te beatifikacije kardinala Stepinca tijekom drugog posjeta - kaže nam Dinko kojeg je posebno obradovala vijest da papa planira posjet Dubrovniku.
Čast i zadovoljstvo
- Rado sam se odazvao da budem redar za vrijeme misnog slavlja u Gružu. Bilo nas je oko 50. Na pripremnim sastancima smo se upoznavali s dužnostima kako bi sve prošlo u najboljem redu. Jedan kolega i ja dobili smo posebno zaduženje, da iznosimo i unosimo iz kombija posebnu platformu na kojoj se papa kretao među vjernicima. Bilo je planirano da je iznesemo iz kombija kad dođe u Gruž, da je nakon mise ukrcamo i s njom dođemo u Biskupov dvor, tu je iskrcamo i izađemo prije Papinog dolaska u Dvor. Večer prije Papina posjeta nije bilo spavanja, a ustati je trebalo oko 3 sata kako bi se na vrijeme došlo u Gruž. Prije početka mise, iznijeli smo platformu i vratili se na svoja redarska mjesta. Nakon završetka mise unijeli smo je u kombi i krenuli do Biskupovog dvora u Gospinom polju. Zbog zastoja u prometu kombi je došao malo prije papamobila. Kad smo iskrcali platformu i pošli izvan dvorišta, papamobil je ušao i vrata su se zatvorila. Zbog sigurnosnog protokola nismo mogli izaći nego tek kad Papa pođe iz Dvora. Kad je bilo vrijeme polaska, tad svećenik danas biskup Petar Palić pozvao je mene i kolegu i rekao da će nam Papa darovati krunice. Ušli smo u kuću i iz Papinih ruku dobili krunice. Teško je opisati kako sam se osjećao nakon toga. Biti redar na misnom slavlju s velikim Papom je posebna čast i zadovoljstvo, skromnim angažmanom pridonijeti da sve protekne u najboljem redu, a iz Papinih ruku primiti dar je neusporedivo, osobito što je bilo potpuno neočekivano - zaključuje Mandić.
