Nelegalni azil za životinje na Žarkovici službeno je otišao u ropotarnicu povijesti, a nedavno je Grad Dubrovnik dobio novu javnu ustanovu – Sklonište za nezbrinute životinje Dubrovnik koje se nalazi na Grabovici. Tako je koncem studenog Ministarstvo poljoprivrede Rješenjem ‘amenovalo‘ novoosnovani azil jer je utvrđeno da udovoljava svim propisanim uvjetima za rad.
Privremena voditeljica privremenog skloništa je Ana Ivelja, inače voditeljica projekta Adopt Žarkovica čiji je cilj riješiti gorući problem nezbrinutih pasa i drugih životinja na području grada. Prije desetak dana azil je službeno počeo s radom, sve je, što bi se reklo, ‘ganc novo‘, a Ivelja otkriva prve dojmove.
- Zaista smo uzbuđeni. Svi mi koji smo bili involvirani u projekt Adopt Žarkovica smo ovo jedva dočekali. Kad je projekt krenuo, ideja je bila da u nekom momentu on postane sklonište. U početku, kad je bilo skoro 300 pasa, nitko nije ni razmišljao da će sklonište biti tako brzo realizirano. Bili smo svjesni da dio pasa neće biti udomljen, uglavnom su to stariji, bolesni i nesocijalizirani psi i zapravo bilo nas je strah za njihovu sudbinu jer smo imali rokove. Predviđala sam da će nam ostati 60-ak pasa, a došli smo do brojke od 35. Udomljavanja su išla polako, stali smo i u tom momentu se krenulo pričati o privremenom rješenju do realizacije trajnog skloništa. Putem Sanitata i ovlaštenog skloništa Animalus centar smo zbrinjavali pse u Dubrovniku, imali smo privremeni smještaj u Knežici koje je sad zatvoreno. Kad bi se pronašao pas bez mikročipa, išao bi u Knežicu, a potom u sklonište u susjednoj Županiji. U godinu i pol dana smo tako zbrinuli 19 pasa, navodi Ivelja.
U novom skloništu ima mjesta za 74 psa, a 34 su došla sa Žarkovice. Naravno, u interesu je da se i psi ‘Žarkovčani‘ udome, ali dok se to dogodi, najvažnije je da imaju adekvatan smještaj i dostojanstven život. Preko projekta Adopt Žarkovica ostvareni su kontakti s brojnim udrugama u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i cijeloj Europi koji su spremni pomoći u pronalasku smještaja za starije i bolesne pse jer nijednom psu mjesto nije u skloništu, nego u obitelji. Uvjerena je Ivelja da za svakog psa postoji obitelj, samo je treba pronaći, a interes iz Europe postoji. Osim ‘Žarkovčana‘ u međuvremenu su primili 12 pasa, reklo bi se u šali - ‘Grabovčana‘.
- Riječ je o psima koje smo zatekli na području Grabovice i Osojnika. Pretpostavljam da su već neko vrijeme živjeli tu i mi smo ih, naravno, zbrinuli u sklonište, čipirani su, cijepljeni i kad prođe određeno vrijeme, bit će spremni za udomljavanje. Tako smo primili 10 štenaca i dva odrasla psa, objavili smo to i na našoj Facebook-stranici i lijepa je vijest da su od 10 štenaca, tri već udomljena. Nadam se da ćemo i ostale štence uskoro udomiti jer nam je najvažnije da odrastaju i da se socijaliziraju u obiteljima. Paralelno uz to radimo i na tome da što prije udomimo pse sa Žarkovice, govori Ivelja.
Sklonište je ograđeno, ograđeni su i prostori za pse, postavljeni su kontejneri, boksovi, rasvjeta, videonadzor, a uskoro će na platou Skloništa doći i drvored kako bi se stvorio prirodni hlad za ljetne mjesece.
- Imamo dvije vrste nastambi za pse – jedan je kontejnerskog tipa, drugi su boksevi koji imaju nadstrešnice i kućice od termopanela. Trudili smo se da sve životinje smjestimo u bolji smještaj, a neki se psi sa Žarkovice još navikavaju na pruženi komfor! (smijeh) U jednoj nastambi kontejnerskog tipa idu po četiri psa, oni su podijeljeni, a u bokseve idu po tri. Imamo i prostor za karantenu jer nam je cijelo sklonište uređeno po pravilniku. Tu je i veterinarski prostor, prostor za osoblje, prostor za prijem stranaka, skladište, skladište hrane, prostor za njegu pasa... Najvažnije nam je bilo da udovoljimo sve tražene uvjete i da se sklonište što brže otvori kako se psi ne bi morali hitno razmještati. Jer, mnogi su rođeni na Žarkovici, cijeli život su proveli gore tako da se ne bi snašli u drugim skloništima, napominje sugovornica.
U skloništu, koje je, usput rečeno, jedino registrirano sklonište za nezbrinute životinje na jugu Hrvatske, sad su smješteni psi s područja Grada Dubrovnika, a plan je početkom 2024. ostvariti ugovornu suradnju s drugim općinama i gradovima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
- Svaka jedinica lokalne samouprave dužna je, ako nema svoje sklonište, imati ugovor sa skloništem. Krenuli smo ostvarivati kontakt sa svim jedinicama lokalne samouprave u našoj Županiji i nadam se da ćemo u dogledno vrijeme potpisati ugovor s njima. Interes s njihove strane postoji, konkretno, neke općine već imaju ugovore koje trebaju isteći pa će nakon toga pokrenuti javnu nabavu. Mi jesmo sklonište manjeg kapaciteta, ali smo u kontaktu s načelnicima općina, pogotovo udaljenijih koje u pravilu nemaju problem s nezbrinutim životinjama. Vjerujem da sklonište nećemo brzo napuniti jer je zamišljeno da pas dođe u sklonište, primi cjepiva, dobije svu veterinarsku skrb i da ga se čim prije udomi. Uspješnost rada skloništa mjeri se kvalitetnim udomljenjima, podsjeća Ivelja.
Zanimljivo, Splitsko-dalmatinska županija koja je daleko veća od Dubrovačko-neretvanske, ima samo jedno i to privatno sklonište Animalus centar koje se nalazi u Kaštelima tako da je, do registracije novoosnovanog dubrovačkog Skloništa, u dvije županije postojalo samo jedno sklonište i to za 100 pasa. Ivelja se nada kako će se i drugi gradovi, potaknuti primjerom Dubrovnika, također otvoriti i registrirati svoje azile.
Prokomentirala je i kakav je odnos Dubrovčana prema životinjama i koliko su otvoreni za udomljavanje.
- Uvijek negativni primjeri isplivaju u prvi plan, ali moram priznati da su Dubrovčani dobri ljudi. Mi to prvenstveno znamo po našim akcijama, kad nešto treba, ljudi se odazovu i tu su. Općenito, Dubrovčani dobro skrbe o životinjama, a uvijek ima iznimki na koje nailazite u nekim rubnim dijelovima grada. Zaprimamo dojave o psima koji žive u neadekvatnim uvjetima, a sve takve slučajeve prosljeđujemo komunalnom redarstvu, a potom i veterinarskoj inspekciji. Radimo i na tome da se takvi izolirani slučajevi sankcioniraju. Upravo sad imamo jedno postupanje, a podsjećam da je pas vlasništvo i da se ne može tek tako oduzeti, postoje procedure i jako nam je važno da sve ide po zakonu i da se uključe sve institucije. Imali smo slučajeve i da je policija išla s nama na intervencije. U Dubrovniku je taj problem bio dugo zanemaren, ali u zadnjih godinu i pol dana se i na tome intenzivnije radi. Stvarno sam zadovoljna suradnjom sa svim drugim akterima u ovom procesu, kazuje Ivelja te dodaje:
- Naši ljudi uglavnom žele udomiti štene, mlađeg psa. Na nama je da zainteresiranim udomiteljima objasnimo koje ih obaveze očekuju i da ih na neki način educiramo što znači imati štene i psa koji je udomljen iz skloništa i koliko to vremena traži. Jer, svi mi koji se ovdje brinemo o psima imamo iskustva s udomljavanjem - samo kroz moju kuću je prošlo na desetke pasa! Naši sugrađani se javljaju za štence, a uvijek ih potičemo da razmisle o udomljavanju, a ne o kupovini psa. Najviše me žalosti kad zaprimimo pozive ili mailove od sugrađana koji bi htjeli predati svog psa u sklonište jer se neki prilično ishitreno odluče nabaviti psa. U zadnjih godinu i pol dana imali smo desetak takvih poziva, a uglavnom se radi o psima koji su radne pasmine, o njemačkim i belgijskim ovčarima, o border kolijima i slično. Ljudima su takvi psi simpatični i dragi, ali to je radni pas koji traži jako puno vremena pa se vlasnici odluče životinju predati u skloništa. Sklonište može, ali nije dužno preuzeti psa kojeg se netko želi ‘riješiti‘ pa vlasnike uputimo da nađu nekog u svojoj okolini, obitelj i prijatelje, nekog tko bi primio pse tako da zasad nismo primili nijednog vlasničkog psa. Jer, jedna je stvar kad nađete psa koji luta pa mu je ovdje super, ali vlasnički pas je navikao na svog vlasnika, na okruženje doma. Kad takav pas dođe u sklonište, to mu je šok, upozorava Ivelja koja najavljuje druženje u Volonterskom centru Dubrovnik 15. prosinca kojemu će biti cilj podići razinu svijesti o udomljavanju.
Bliže se zimski praznici pa će mnogi na skijanje, ali ostaje pitanje – što s kućnim ljubimcem? Svakako, Sklonište ne pruža uslugu ‘čuvanja‘ ili ‘hotela‘ za pse jer bi to životinji bio enorman stres i to, kako kaže Ivelja, vlasnici uglavnom razumiju. Iako je azil otvorio svoja vrata, još se radi na ekipiranju pa je sklonište u studenom objavilo natječaj za radno mjesto timaritelja/hvatača, tražili su se tri djelatnika.
- Interes nažalost nije velik, prijavilo nam se petero zainteresiranih. Nadam se da ćemo među prijavljenim kandidatima uspjeti naći kvalitetne djelatnike. Nije neočekivan tako slab odaziv, najprije treba vremena da nas javnost upozna, da vide što i kako radimo, a i u Dubrovniku je u posljednje vrijeme jako teško naći djelatnike za bilo koji posao. No, vjerujem da ćemo vremenom oformiti kvalitetan tim, optimistična je privremena ravnateljica.
Trenutno je u azilu troje zaposlenih, a tu su svakodnevno i volonteri jer sklonište mora biti otvoreno sedam dana u tjednu u dvije smjene, doslovno - od jutra do mraka. Uz potragu za radnom snagom, do 1. ožujka Sklonište je dužno raspisati natječaj za ravnateljicu, a ne krije Ivelja da je zainteresirana preuzeti tu vrstu odgovornosti. Svakako, prvenstvena želja joj je raditi sa životinjama, a kao privremena ravnateljica ima jako puno posla oko administracije, što smanjuje vrijeme provedeno s psima.
Dok se psi i djelatnici navikavaju na novo novcati prostor, u pozadini se neprestano čuju kamioni jer je u tijeku sanacija obližnjeg odlagališta. Na mirise koji pristižu su već svi oguglali, ali i oni će, poput Žarkovice, uskoro biti stvar prošlosti. Uz to, psima se promijenila rutina te su u novom azilu dobili novi sadržaj.
- Imamo veliki ispust, ograđeni prostor od 800 kvadrata tako da psi koji ne šetaju na povodcu imaju priliku izaći. Na Žarkovici su životinje zaista živjele u neadekvatnim uvjetima, a zbog neposredne blizine prometnice nije bilo mogućnosti pustiti ih vanka. Psi su bića navike pa su navikli da dva puta dnevno idu u ispust po 20 minuta, potom se vraćaju i jedu, govori Ivelja.
Iako se temperature iz dana u dan spuštaju, zime se u novom azilu ne boje, šape i šapice neće ozepsti. Azil ne samo da nezbrinutom životinjama pruža siguran krov nad glavom, nego ima posve ekološki izvor energije.
- Nismo priključeni na mrežu jer imamo našu solarnu elektranu pa imamo mogućnosti da psima bez velikog troška omogućimo grijanje i hlađenje. Odličan je osjećaj kad pođete navečer i životinjama upalite klime jer, kad odete, znate da su u toplome, da su s mirom i sigurni, dodaje sugovornica.
No, sve u svemu, novi azil je privremeno rješenje, a konačno bi se dobilo izgradnjom velikog azila, preduvjet za to je potpuna sanacija odlagališta.
S obzirom da nemaju veterinarsku službu u skloništu, imaju potpisan ugovor s veterinarskom ambulantom, a uskoro će objaviti javni natječaj za novi ugovor. Veterinar za lakše zahvate dolazi u sklonište, a za teže, životinje vode kod veterinara. Dugoročno je cilj u tim uključiti i zaposliti veterinara. Također, imaju i ugovor s veterinarskom ambulantom na Grudi koja se brine o uginulim životinjama. Iako su malo dalje od grada, svakodnevno im dolaze posjetitelji, zainteresirani, volonteri, ljubitelji životinja...
- Neki dan nam je bio mladi par koji je htio pogledati kako sklonište izgleda. Dolazili su prije na Žarkovicu i sad su oduševljeni novim skloništem, a odlučili su udomiti jedno štene. Jako nam je bitno da ljudi dolaze, otvoreni smo za javnost, svaki posjetitelj i volonter je dobro došao i nadam se da će se još mnogi uključiti u naš rad. A, onima kojima je predaleko, planiramo organizirati razna događanja u gradu. Plan nam je da barem jednom mjesečno imamo događanje gdje bismo poveli pse i upoznali javnost s mnogim temama, recimo o sterilizaciji, bolestima..., najavljuje Ivelja.
Kao netko tko je sedam, osam godina povremeno dolazio kao volonter na Žarkovicu te u zadnje vrijeme bio i u radnom odnosu, nevjerojatno joj je da to sklonište više ne postoji.
- Žao mi je zbog svih tih turbulentnih događanja oko skloništa na Žarkovici, ali gledajući iz perspektive dobrobiti životinja, drago mi je da je sklonište na Žarkovici zatvoreno jer psima tamo nije bilo dobro. Drago mi je da su svi psi zbrinuti na adekvatan način i zbog toga sam se priključila projektu Adopt Žarkovica, da mogu utjecati na to da životinje ne završe na nekim ‘sumnjivim‘ lokacijama i šinterajima ili da, ne daj Bože, budu eutanizirane, komentira Ivelja.
Brojni planovi, ideje i uistinu velik posao je pred djelatnicima novog azila za pse, ali dobre volje i ljubavi prema životinjama ne nedostaje. Pas je čovjeku najbolji prijatelj, ali i čovjek psu može biti najbolji prijatelj. Tko ne vjeruje, neka obiđe Anu i njezinu ekipu u novom dubrovačkom Skloništu za nezbrinute životinje.