Njegovo ime krasi gotovo svaki katalog izložbe, tisuće riječi jedne slike uhvati jednim 'klikom', decentno i nenapadno ovjekovječi umjetnike i njihove umjetnine, 'lovi' reakcije publike, dokumentira, objektivom dočekuje i isprati svaku izložbu. Najkraći je to opis posla muzejskog fotografa Umjetničke galerije Dubrovnik Miha Skvrce. Od 2017. radi u Galeriji, a s kamerom se intenzivno druži već od studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji.
- Kad je povjesničar umjetnosti Marin Ivanović počeo raditi na monografiji umjetnika Viktora Šerbua, tražio je fotografa koji bi mu pomogao, pitao je Željka Tutnjevića, a Željko mu je preporučio mene rekavši: "Zovi ti Miha, on ti je za te stvari!" Tako smo počeli raditi na tom projektu.
Svaka slika je zahtjevna
- Volim obaviti dosta stvari rano ujutro u miru dok sam 'frešak' jer posla u Galeriji stvarno ima dosta. Uglavnom radim s kustosima na katalozima izložbi, što je jako zahtjevno. Kad slikaš neko djelo, često moraš više puta ponoviti cijeli proces fotografiranja radi boja koje moraju biti identične bojama na originalu. Svaka slika je zahtjevna, ovisno u kojoj je tehnici rađena, ali i o opremi, prostoru i njegovoj svjetlosti prilikom fotografiranja. Dosta vremena uzme i obrada fotografije, a potom fotografije provjerava kustos i umjetnik, ako je živući, pa tek onda se sve pušta u tisak, priča sugovornik.
Svaka slika priča svoju 'fotografsku' priču.
- Primjerice, posebno izazovno je snimiti akvarel pod staklom koje ne smiješ dignuti. Staklo stvara refleksiju tijekom fotografiranja, a to su posebni uvjeti. Moraš napraviti tamnu komoru, staviti unutra sliku i snimiti sliku bez refleksije, uz svjetlo sa strane koje treba posebno namjestiti. Treba znati odabrati leću, a neke slike fotografiram uz blic, neke ne. Dok uskladiš sve elemente, prođe dosta vremena - za jednu sliku treba barem uru. Ako treba fotografirati dosta slika i nije veliki vremenski pritisak jer dogovorimo raspored snimanja nakon čega slijedi obrada fotografija poštujući vremenske rokove - ističe muzejski fotograf.
Slikao je dosad brojna djela, što s postava izložbi, što iz fundusa Galerije, ispred objektiva znale su se naći slike neprocjenjive vrijednosti.
- Radimo s našim muzejskim tehničarima koji znaju postupati sa slikama tako da su mi oni od velike pomoći, a i kustos je stalno s nama. Na vrlo vrijedne slike treba posebno paziti i pristupiti s poštovanjem. Kad takvo djelo fotografiraš, baš se moraš usredotočiti na ono što radiš. Na primjer, ako snimaš neko djelo od Bukovca, ne smije ti tu 'pobjeći' boja, ona mora biti vjerodostojna na fotografiji kao na umjetničkom djelu i zato je namještanje odgovarajućeg svjetla pravo umijeće. Ključan je odnos svjetla i sjena, bez obzira je li riječ o skulpturi ili slici, fotografirano djelo ne smije biti ni previše osvjetljeno ni pretamno, mora postojati ravnoteža. Kad snimimo fotografiju provjerimo na kompjuteru kako izgleda na ekranu pa se opet vratimo slici, no dobro je da je sve na jednom mjestu, napominje Miho koji je i položio stručni ispit za muzejskog fotografa pri Muzejskom dokumentacijskom centru u Zagrebu.
Ponosan na monografije
Nakon fotografiranja slijedi obrada koja potraje ovisno koliko je fotografiranih djela.
- Sve treba biti usklađeno, s tiskarom i grafičkim dizajnerom. Ne smije biti odstupanja u bojama. U monografiji Antuna Masle je, recimo, sve ispalo kako je trebalo što me je posebno razveselilo kad sam primio u ruku monografiju i shvatio da je ispala 'jedan kroz jedan', bez odstupanja u bojama. Radili smo tako monografiju Antuna Masle, Toma Gusića, a trenutno radimo na pripremi izložbe Đura Pulitike povodom 100. obljetnice njegova rođenja. Kad dobiješ gotovu monografiju, ukoričeno djelo, znaš da je trajno, da će to ostati budućim generacijama i zato to izaziva veliku radost. Napeto mi je kad se radi monografija ili malo opsežnija knjiga, posebno o velikim slikarima. Na sve naše monografije sam ponosan, počevši od one o Šerbuu koja mi je bila 'vatreno krštenje' pa svih ostalih. Volim posao i kolege s kojima radim. U prekrasnoj smo zgradi, na divnom mjestu, a s kolegama mi je zadovoljstvo raditi i baš sam ispunjen, ističe Miho koji je znao naići na svakakve izazovne situacije:
- Prilikom snimanja jednog projekta kod jednog smo kolekcionara snimali sliku koju je on držao na crnom zidu koji je problematičan za snimanje rada. Trebalo se prilagoditi i smisliti kako sve odraditi da ispadne kako treba, ali snašli smo se na najbolji mogući način, opet uz pomoć muzejskih tehničara koji imaju prakse, prepričava Miho.
Priznaje kako ga veseli raditi sa slikarima, posebno onima starije generacije. Mnogima nije fotografirao samo djela, nego su se i sami našli pred njegovim objektivom, što je rezultiralo krasnim portretima. Slike se fotografiraju i kad idu na posudbu u druge ustanove, prije i poslije, dokumentiraju se i prije i nakon restauracije, a i kad se obnavlja sama zgrada Galerije i tu Miho objektivom zabilježi svaki zahvat jer je i sama vila Banac remek-djelo arhitekture.
Zabilježi Miho i trenutke postavljanja slika za izložbu, a umjetnici uvijek surađuju, drago im se slikati. Pred samo otvorenje se poveća napetost, tijekom otvorenja objektivom uhvati važne trenutke i ljude. Sve fotografije arhiviraju se po datumima, a Mihov arhiv je zapravo jedan digitalni fundus Umjetničke galerije jer sadrži toliko djela i toliko umjetnika.
Slobodno vrijeme koristi za plivanje, tu je i barka, a uvijek nosi polaroid kameru u bursi jer mu je polaroid velika strast. Uskoro će prirediti i izložbu polaroid fotografija, a na poslu će Miho i dalje s velikom ljubavi i posvećenosti svojim svjetlopisima umjetnike i njihova djela trajno zaštiti od zaborava i predati vječnosti na čuvanje.