Selidba iz jednog ovako opuštenog, malog okruženja poput Dubrovnika teško joj je pala. Njezina se obitelj odselila u Miami 2016., a Nikoleta Gustin našla se u teškom procesu prilagodbe. Danas je ova Dubrovkinja sretna i zadovoljna djevojka koja je pronašla svoj poziv na drugom kontinentu, a za Moskar je ispričala svoje iskustvo naglog odrastanja u drugoj zemlji.
-Preseljenje ne samo u drugu državu, već i na drugi kontinent daleko od okoline u kojoj sam odrasla, bilo je izuzetno teško za mene. Kao mala sam bila vrlo sramežljiva i imala sam problema sa stvaranjem prijatelja, a situacija je postala još teža nakon što sam se preselila ovdje jer sam bila jedina osoba koja je govorila hrvatski jezik u školi punoj učenika koji su govorili engleski. Osjećala sam se kao da jednostavno ne pripadam tamo. Nakon godina života ovdje, kad se osvrnem na svoj stari život u malom gradu Dubrovniku, shvatila sam da me sve godine koje sam provela u učenju engleskog jezika nisu pripremile za ono što me čeka. Nisam se osjećala spremnom ni na koji način i samo sam se nadala najboljem rezultatu. Prošla sam kroz vrlo teška vremena sama, ali to me dovelo do trenutne situacije gdje studiram da postanem medicinska sestra s 21 godinom, dok radim na psihijatrijskom odjelu u bolnici da dobijem dodatno iskustvo.”
Što vam je bilo najteže od svega?
-Prvi posao u bolnici sam radila u “Mercy Hospital” koja je Katolička bolnica koja je imala 14 katova, a u podzemlju je bila Crkva u kojoj bi se često pomolila za dane u kojima trenutno napokon živim. Bolnica u kojoj sada radim je puno manja sa samo 4 kata što je jedan od razloga zašto sam napokon zavoljela svoj posao. Sklopila sam prijateljstva koje mi jako znače i svaki dan kada radim provodim dan sa svojom drugom obitelji. Blagdane kao Božić i Dan Zahvalnosti sam provela na poslu gdje smo svi proslavili skupa.”
Rad u korona jedinici sigurno je bio strašno zahtjevan, što vam je najviše ostalo u sjećanju? Je li vas sve to promijenilo?
-Rad na odjelu za Koronu bio je fizički iscrpljujuć. Moj zadatak je podrazumijevao omjer 1:10 pacijenata, međutim, bilo je trenutaka kada sam imala pola cijelog odjela samo za sebe, jer su mnogi zaposlenici odlazili zbog nesigurnih radnih uvjeta. Morala sam se testirati svaki tjedan kako bih se uvjerila da sebe ili svoju obitelj ne izlažem riziku od zaraze. Svakog sam tjedna svjedočila smrti ljudi i pristupala sljedećem pacijentu kao da je sve u redu. To je definitivno nešto za što nitko emocionalno nije spreman.”
Zvanje medicinske sestre je, barem kod nas, nedovoljno plaćen i cijenjen posao, kakvo je stanje u Americi?
-U usporedbi s hrvatskim sustavom, sestrinstvo u SAD-u je drugačije. Umjesto pohađanja medicine u srednjoj školi, ovdje su potrebne 4 godine srednje škole plus još 4 godine medicinskog fakulteta. Radim 3 dana u tjednu s mogućnošću odabira vlastitog rasporeda. Ovdje je popularan “travel nursing” što daje slobodu da medicinske sestre putuju u različite države za višu plaću s obzirom da napuštaju rodni grad.”
Koji su vam planovi za budućnost, imate li ih?
-Moj plan za budućnost je raditi u ordinaciji plastične kirurgije. Nadahnuta sam idejom pomaganja ljudima da poboljšaju svoj fizički izgled i samopouzdanje.”
Namjeravate li ostati tamo ili se vraćati u Hrvatsku? Dođete li u Dubrovnik barem na mali odmor?
-Iako dođem u posjet svako ljeto, za sada sumnjam da ću se ikad vratiti živjeti u Hrvatsku i predlažem svima koji imaju priliku da odu istraživati druga mjesta dok su mladi. Čak i kada fizički nisam u Hrvatskoj, i dalje nosim dio nje u sebi i s ponosom pričam o svojoj lijepoj zemlji svakome koga sretnem. Nakon 8 godina života u Miamiu, još uvijek sam ostala u kontaktu s tri najbolje prijateljice iz djetinjstva koje su jedan od glavnih razloga zbog kojih se svake godine uzbuđujem posjeti Dubrovnika. Svi znamo da je Florida poznata po svojim plažama, ali nijedno mjesto na ovom svijetu ne može se usporediti s ljepotom Dubrovnika.”
Što je ono što vam se najviše sviđa u Miamiju, a što vam je najdraže u Gradu?
-Jedna stvar koju volim kod života u velikom gradu, a što nedostaje u Dubrovniku, je privatnost. Osjećam se ugodno izlazeći vanka bez da ikoga vidim koga poznajem, što je izuzetno teško u malom gradu. Dubrovnik će uvijek biti tu za mene kao mjesto gdje mogu poći kada mi treba pauza od posla i škole i jako sam blagoslovljena što ga mogu nazvati svojim prvim domom.”
