Dosta pozornosti izazvalo je ovog ljeta Vaše otvoreno pismo u kojem ste negodovali zbog cijena ulaznica za Lokrum Dubrovčanima koji nemaju boravište u Gradu. U prošlom Dubrovačkom gradonačelnik Franković Vam je odgovorio da se nemate čemu nadati jer da pravo na povlastice imaju samo građani koji ovdje plaćaju porez i prirez?
Zahvaljujem gosparu Matu Frankoviću na odgovoru. Potpuno je u pravu kad kaže da mi koji imamo kuću u gradu, a živimo negdje drugdje ne plaćamo ni porez ni prirez, osim poreza na kuću. Sasvim je jasno da ne možemo tražiti jednake povlastice kao oni koji su tu prijavljeni. Ali to nije niti bilo moje pitanje gradonačelniku. Mene je jednostavno zanimalo zašto je cijena od 400 kuna koja je vrijedila do 1. srpnja porasla na 800 kuna i zbog čega je netko donio takvu odluku. Mislim da bi bilo u redu reći 'odluka je faljena, vratit ćemo staru cijenu ili gospodo, to košta toliko zbog toga i toga'. To se nije dogodilo. Nisam tražila ništa besplatno, niti mislim da mi to pripada. Nikakvu povlasticu ne očekujem, već samo odgovor od mjerodavne osobe. Odgovor ravnateljice Rezervata Lokruma Nikoline Grković na moje pismo je još uvredljiviji jer kad vas netko uputi na turističku karticu za tri dana, to je ipak previše!
Dubrovnik slovi kao najskuplji grad u Hrvatskoj, jeste li i Vi to primijetili i na čemu?
Mislim da je Dubrovnik i zaslužio biti najskuplji grad u Hrvatskoj, centar je turizma i takve vrijednosti treba naplatiti. Košta li kava ovoliko ili onoliko u Dubrovniku, treba prestati biti predmetom velikih čuđenja. Ni u Veneciji ne morate sjedati na pjaci San Marko ili u centru Rima, nego tamo gdje uslugu možete platiti. Veći problem je kako i zašto građani Dubrovnika u vrijeme turističke sezone moraju neke stvari u butigama plaćati i 30 posto skuplje. A plaća jednog profesora je jednaka i u Dubrovniku i primjerice u Bjelovaru ili Zagrebu. Ali ovdje je situacija što se tiče stana i ostalog puno drugačija nego u ta dva grada. Netko Vam može reći da ne morate živjeti baš u Dubrovniku. Ali kad si tu rođen, stvari su ipak malo drugačije.
Teško je nabrojiti projekte koje ste pokrenuli na Hrvatskoj televiziji, a bili ste i dugi godina na niz čelnih funkcija nacionalne televizije. Što sada radite?
Ja se volim našaliti da sam ja na Hrvatskoj televiziji osoba koja je najviše napredovala i najviše puta bila smijenjena. Prvi put sam bila ravnateljica programa s 28 godina. Trenutačno sam rukovoditelj međunarodnih odnosa, radim ono što uvijek volim, no ipak mi vrag ne da mira pa povremeno radim i druge projekte, jer kad se zaljubite u televiziju, od toga ne možete pobjeći. Jedna sam od četiri urednice glazbene emisije 'A strana', koja je bila dosta popularna. Sad je to zbog covida malo stalo, ali se razmišlja o nastavku snimanja. Riječ je o velikom projektu koji uključuju mnoštvo ljudi u studiju, ta emisija je nešto što publika stvarno voli i obožava doći u studio. Raditi 'A stranu' pred praznim studijem nije isto.Sad kad smo gledali reprize emisije, prvo smo pomislili hoćemo li ikada ovako raditi sa 400 ljudi u studiju. To vam sve ima veze s tim novim normalnim, nitko ne zna što će biti dalje. No, ti mladi talentirani ljudi na hrvatskoj estradi su najvećim dijelom prošli kroz HRT-ove emisije i riječ je o prekrasnim darovitim pjevačima, dobroj i dragoj djeci. Oni su dio obitelji, što The Voice, što A strane, a mi ih pratimo ne samo na sceni, nego i oko toga tko je završio fakultet, tko se udao ili oženio... Ostanu nam kao familija, pristojni su to i dragi ljudi, neka nova generacija koja dolazi na hrvatsku glazbenu scenu.Htjeli smo napraviti kombinaciju, starog i novog, što se pokazalo vrlo uspješnim.
Iz Grada ste, provodite ljeta doma. Što Vas najviše ljuti u Dubrovniku, što bi trebalo mijenjati?
Ljuti me inercija i odnos ljudi prema gradu. Ljuti me što onaj tko je na vlasti u gradu i tko donosi odluke ne prošeta svaki dan barem jednom ulicom da bi riješio tako puno malih problema, koji nisu neki veliki infrastrukturni zahvati, a olakšali bi i uljepšali život u gradu. Ljuti me što na Stradunu imate ovakve izloge i što nitko ne vodi brigu o tome da u ovom gradu, gdje god se okrenete, vidite nešto lijepo. Uvijek kažem da smo povlašteni gledati ljepote ovoga grada. Ljuti me što je Grad postao turističko mjesto popularnije po 'Igri prijestolja' nego po povijesti. Ako ćete raditi elitni turizam, onda ga takvim i napravite. A svakodnevno možete vidjeti turiste kako na skalinima Crkve sv. Vlaha jedu iz plastičnih zdjela. Ljuti me što sad, u devet manje kvarat, dok razgovaramo u Gradskoj, po povijesnoj jezgri prolaze kamioni koji skupljaju papir, smeće i slično. Sve su to stvari koje se mogu jednostavno riješiti i zato me još više jede. S druge strane, previše volim ovaj grad, a i prekratko sam tu da bih se previše time opterećivala. Ovdje uživam, živim svoj život, obožavam navike i male obične stvari: placa utorkom i petkom jer su tad tu Pero i Ruse, prvi brod za Lokrum, navečer đardin i taraca s pogledom na Grad. To su neki detalji do kojih vam je stalo i čekate godinu dana da biste ih doživjeli. Nenadoknadivo je to iskustvo, taj mjesec dana vam napuni baterije za cijelu godinu. To ne bih mijenjala ni za što na svijetu.
Iza vas je tridesetak godina respektabilne novinarske karijere, možete li usporediti televizijsko novinarstvo u vrijeme vaših novinarskih početaka i danas? Mislite li da će novi mediji ugroziti televiziju?
Neće oni ugroziti televiziju, ali novi mediji su postavili potpuno drugačija pravila. Mislim da u osnovi svakog medija treba biti struka. Digitalne platforme napravile su to da je struka postala nebitna. Danas doista svatko može biti i snimatelj i novinar, pisati i imati veći broj objava i 'likeova' od broja gledatelja na televiziji ili slušatelja na radiju. Ali isto tako mislim da je to poprilično uništilo kvalitetu novinarstva. Teško danas itko može financijski izdržati i izdavati novine s ozbiljnim tekstovima koji se ne bave show businessom. Kad gledate portale, među prvim vijestima mora biti fotografija neke zvijezde s kupanja, vjenčanja ili s djetetom, inače se portal ne čita. Mislim da je to poprilično srozalo kvalitetu općenito. S druge strane raste problem 'fake newsa' i svega što se objavljuje. Koliko mi je poznato, povjerenje u Hrvatskoj u nove medije je vrlo visoko u odnosu na druge zemlje. Govori to dosta i o stupnju našeg obrazovanja. Problem nastaje kad vam Facebook i Instragram postanu jedini izvor informiranja koji ne uspoređujete ni s kojim drugim. Nijedan medij ne možete promatrati kao zatvorenu cjelinu. Drugi problem je, mislim, to što imate beskrajne mogućnosti informiranja, samo je pitanje kakva im je kvaliteta. Navikli smo da se naše vrijeme konzumiranja sadržaja skraćuje i informaciju tražimo sada i odmah.
Mislite li da su komercijalne televizije ozbiljna konkurencija javnoj?
Svaka mogućnost većeg izbora je dobrodošla, dobro je kad gledatelju dajete mogućnost izbora. Naravno, ono što nije dobro jest što komercijalna televizija radi samo ono što je financijski potpuno opravdano i što ima svoj komercijalni smisao. U protivnom, neće nešto ni raditi. Takvi sadržaji su obaveza javnih servisa, ono po čemu se razlikujemo od konkurenata. Kad netko kaže da nam ne treba javna televizija, to je totalni nonsens. Onda biste trebali ukinuti i kazalište i muzej jer vam ne trebaju. Ono što je dobro jest da u vrijeme kriza uvijek raste gledanost i slušanost javnih servisa. Dogodilo se to u cijeloj Europi u vrijeme korone. U situacijama kao što je potres, rat, krize, okrećete se onome kome vjerujete.Pogledajte samo Školu na Trećem, morao se u par dana podići cijeli taj sustav. Premda ljudi misle da je to jednostavno, nije baš tako. Na primjer, šaljete novinarsku ekipu na teren u Sisak ili Petrinju u vrijeme potresa i epidemije, morate biti sigurni da će taj netko biti zaštićen i siguran. Sva istraživanja pokazuju da u kriznim situacijama ljudi traže pravi izvor informiranja, a to je u ovom slučaju bila naša javna televizija.
Vaša nova funkcija udaljila vas je od primarne novinarske profesije, mislite li joj se ponovo vratiti i što biste voljeli raditi?
Voljela bih raditi nekakvu dobru emisiju, nešto kreativno, jer je naš novinarski posao najljepši upravo zato što je kreativan i drugačiji. Tko misli da je to samo nekakvo ponavljanje, ima krivo, svaki sugovornik kojemu pristupate, osoba je za sebe. Radila sam velike projekte pa mi je to najzanimljivije, volim sustav u kojem sudjeluje puno ljudi, kada osjetite energiju u studiju na početku emisije. Odmah na početku možete znati hoće li nešto uspjeti ili neće. To su već neke finese koje znate i osjetite. To je sustav koji nagrađuje kad napravite nešto dobro. Ne trebaju vam drugi reći ako nešto valja ili ne valja. To odmah sami prepoznate. Ako ste iskreni prema sebi, naravno.Voljela bih raditi emisije koje omogućuju da provjerim koliko mogu napraviti i znam li to.
Kako se nosite s kritikom?
U redu je čuti kritiku, ali i razmisliti o tome što vam netko kaže. Uvijek imam dvoje, troje ljudi do čijeg mišljenja držim i poslušam ih. Uvijek je bolje čuti utemeljenu dobru kritiku, nego da vas netko tapše po ramenu i kaže da je sve bilo sjajno i kaže 'ti si najbolji'. To nikako. Istina je da nitko ne voli primjedbe, svi vole da im govorite sve je dobro i sjajno. Svi volimo živjeti u nekim lažnim životima, ali ipak kad nešto radimo osjetimo je li to vrijedi ili ne.