Povjesničarka umjetnosti, konzervatorica i radijska urednica Maja Nodari dobitnica je Nagrade Grada Dubrovnika za izniman doprinos očuvanju i promicanju kulturne baštine Dubrovnika, što je bio pravi povod za razgovor za Dubrovački.
Što Vam znači biti među dobitnicima Nagrade Grada Dubrovnika?
Primiti priznanje ugodan je događaj i osjećaj, osobito kada priznanje dodjeljuje moj rodni grad koji me se sjetio. Stoga sam i radosna i počašćena, nadasve zahvalna, na gesti Radio Dubrovnika, moje matične radijske kuće kao predlagaču, posebno urednici Nili Miličić-Vukosavić, potom vodstvu HRT, glavnom ravnatelju Kazimiru Bačiću, urednici Hrvatskoga radija Eliani Čandrlić-Glibota i svim uglednim pojedincima i organizacijama koji su moju kandidaturu podržali, prepoznavši me kao "izvrsnu promicateljicu dubrovačke baštine i kulture u okviru doprinosa hrvatskoj kulturnoj baštini", kao autoricu brojnih ciklusa radijskih emisija, posebno projekta Radio Dubrovnika HR "Baština" o 30. obljetnici neprekidnog trajanja.
Osim potvrde za postignute rezultate, nagrade su i prilika za osvrt na dosadašnji rad. Jeste li zadovoljni učinjenim? I, jedno posve ljudsko pitanje: jeste li se i umorili?
Zadovoljna sam i zahvalna što sam tri desetljeća bila zdrava, te sam kontinuirano mogla kreirati tjedne emisije, koje sam u potpunosti autorski pripremala, uz, naravno, dragocjenu podršku tehničke ekipe Radio Dubrovnika, moje prve publike, posebno vjernog tonskog snimatelja Pera Baule. Emisije su u javnosti bile dobro prihvaćene, ljudi su ih rado slušali, to je bila i ostala moja najdraža nagrada. Radila sam ih s puno volje i entuzijazma, nastojeći povezati prošlost i sadašnjost, priliku za komentar, u čemu mi je neizmjerno pomogla moja konzervatorska praksa i karijera, uvijek nastojeći balansirati znanstveno i popularno, ne zapasti u rutinu, održavati kvalitetu. Nisam se umorila, no ciklus se zaokružio, vrijeme ispunilo, možda tražim priliku u tiskanom mediju ostaviti traga o temama koje sam autorski obrađivala sve ove godine.
Zbog nedavnog potresa na Banovini mnogi su se prisjetili potresa u Dubrovniku 1979., obnove i upisa na listu UNESCO-a. Mogu li dubrovačka iskustva s potresom i obnovom pomoći Banovini?
Dubrovnik kao izrazito seizmološko područje pamti nažalost mnoge trešnje, pa tako i slojevita iskustva. Svako novo iskustvo potresa, poput ovog strašnog na Banovini, izaziva usporedbe sa željom da se ljudima pomogne. Dubrovačka iskustva tek djelomično mogu biti od pomoći, jer se radi o drugačijoj vrsti oštećenja i gradnje, ali nas to ne sprječava da unesrećenim ljudima Banovine iskažemo ljudsku blizinu i pomoć, koju će dugo, dugo trebati.
Više od deset godina prošlo je od upisa Feste sv. Vlaha na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a upravo ste Vi imali jednu od ključnih uloga u tome. Kako komentirate održavanje 1049. Feste u pandemijskim uvjetima? Dubrovčani su pozvani da ostanu doma, nisu izabrani novi, nego su ostali prošlogodišnji festanjuli...?
Festa svetoga Vlaha vrlo je snažno dubrovačko identifikacijsko uporište, pobuđuje moje trajno zanimanje, znatiželju, beskrajno poštovanje i ponos. U aktualnim pandemijskim okolnostima, ostaje nam prilagoditi se zadanom okviru, bez puno komentara, jer se ovogodišnja Festa događala sukladno mogućnostima. Dubrovnik je više puta kroz povijest iskusio potrese, ratne sukobe i epidemije, ali u svakoj je nedaći bilo prisutno potpuno pouzdanje u našega Parca, jer, povjerujmo, da je njegov zagovor učinio da Dubrovnik ima relativno nisku korona incidenciju. Jest da je vanjska manifestacija važna okosnica Feste, ali je ona ipak slavlje u duši.
Neprestano upozoravate na devastaciju baštine, prostora. Koliko su u Dubrovniku nepovratno uništene duhovne vrijednosti i kultura življenja po mjeri?
Za nasljeđe se vrijedi boriti i nikada se od toga ne umoriti. Posljednjih godina uočava se silna i beskrupulozna potrošnja prostora oko nas, već u tolikoj mjeri - da sam se kao stručna i građanska manjina počela osjećati jadno i nezaštićeno, jer je teško podnositi diranje u simbole urbaniteta i identiteta. Umjesto da se baština tretira s poštovanjem i uvažavanjem, kao temelj, uporište, modul mjere i bogatstvo – iz čega bi trebali proizaći svi strateški i razvojni programi zemlje koja do sebe drži – kod nas se svi konflikti u prostoru prelamaju baš na štetu baštine! Kultivirani se dubrovački prostor, koji je također baština tretira kao gola sirovina, a dragocjena je vrijednost! A što je najgore – potrošnja prostora je nepovratna! Znajući da se svijet ubrzano mijenja, a strada krajolik – shvatit ćemo to kao interakcijski proces što teče usporedno s mijenjanjem mentaliteta i socijalne strukture, čije su posljedice itekako vidljive, pa je tako i kultura života temeljena na mjeri i razumu gotovo iščezla.
Nedavno su se dubrovački gradski vijećnici politički ujedinili protiv uništenja pješačke staze koju su na posljednjoj sjednici jednoglasno proglasili javnim dobrom. Vjerujete li u iskrenost političke volje i jedinstvo u suzbijanju 'nasilja' u prostoru?
Premda se Dubrovnik nalazi u prostorno-planskom i urbanističko-arhitektonskom kolapsu, nada ipak umire posljednja. Bila sam je lagano počela gubiti, no recentni događaji su ipak nagovijestili nove tračke nade, ili osvještenja. Ne bi se bilo dobro ponovno razočarati. Na političkoj je volji da učini svoje. Ako sam svojim komentarima i stavom doprinijela i zrnce, zadovoljna sam. Dubrovniku smo to ponizno dužni, jer itekako zaslužuje.
Što Vas u profesionalnom smislu trenutačno okupira?
Angažirana sam na velikom projektu Centra za interpretaciju baštine "Grad svetoga Vlaha", koji ima za cilj promovirati dubrovačkoga zaštitnika kao jako baštinsko i civilizacijsko uporište i ishodište dubrovačkog i nacionalnog prostora, na suvremeni način. Kad sazriju prilike, nakon ove pandemijske pohare, mogla bi to biti gesta zahvale dobrih baštinika svome Parcu.