Svatko ima neki svoj Camino. Nije važno koji si odabrao, sve dok ga odradiš onako kako si zamislio. Znao sam da ću završiti sve, ali nisam imao ideju hoću li odraditi sve na vrijeme pa nisam uzeo povratnu kartu. Mislim da mi je to bio najbolji potez jer sam put hodao onako kako sam htio, kako mi je bilo potrebno, bez pritiska - priča nam Josip Pepo Čebulc svoj s ponosom odrađeni Camino de Santiago ili put Svetog Jakova, među hodočasnicima zvan Camino.
-Nedavno sam čuo za to i promislio da bih mogao. Raspitao se, pripremao se koliko sam mogao obzirom na zdravlje, napunio organizam vitaminima i mineralima i krenuo. I suprotno onome što sam očekivao, doživio magiju svakog dana, i ovo nije neki self help klišej, nego mi se zaista svakog dana dođalao toliko nevjerojatnih stvari da bih teško to sve mogao prepričati.” - priča Pepo koji se doma vratio s teškom ozljedom noge nastalom od jednog malog žulja, da bi mu na kraju kidali nekrotičnu kožu, bojao se i amputacije prsta i dijela stopala, ali srećom, sve je prošlo dobro, pa je danas opet stabilan, na nogama i ono najvažnije, na motoru. Zato se javno zahvaljuje, kaže, dr. Ivici Stojanoviću za drugi život i dr. Gordanu Gulanu iz Klinike Lovran što mu je omogućio da korača kroz život.
A sam Camino neodoljiv je izazov svima koji su ikad čuli za njega. Hodaš, koliko te kolimetara na dan volja i koliko imaš snage, najčešće ljudi idu u društvu, no Pepo je išao sam, svako toliko postoje smještaji za hodočasnike takozvani alberge, gdje se ostaje jednu noć, možeš se otuširati, prespavati, pojesti i sutra u 8 ujutro krenuti dalje jer se smještaj dezinficira i priprema za nove hodočasnike.
-U svaki taj smještaj dnevno dolaze nebrojeni hodočasnici, a vode ih, na cijelom putu, hospitalerosi, volonteri iz cijelog svijeta koji svoje godišnje odmore provode pomažući drugima. Bez naknade, naknada je osjećaj da si napravio nešto dobro za nekoga tko je odlučio othodati Camino. A za to svatko ima svoje razloge. Ja sam išao sam, s namjerom. Zapravo s puno njih. I mada je put vezan za katoličkog sveca, zapravo nije religijski, to je više psihološka stvar, svatko odrađuje nešto svoje u glavi, ja sam na primjer kroz cijeli moj put odradio, vjeruj mi, sve od djetinjstva do danas. Naravno da su tu i neke namjere za neke ljude, za zdravlje, posebno svih osoba koje su dobile dijagnozu karcinoma jer sam ga i ja preživio, ali i za obitelj, za moju djecu, Vilima i Mariju, za prijatelje, za ljude koji su puno toga napravili za mene, za neke kojih nažalost više nema. Na kraju bih se želio oprostiti od svog prijatelja Nina kojeg je onkološka bolest odvela na bolje mjesto, a toliko sam imao želju vidjeti ga nakon povratka...Neka to bude moj epitaf čovjeku kojeg sam poštovao, cijenio i volio...a bio mi je poseban..”
Negdje pri početku Camina, a on je odradio onaj iz Francuske iz St. Jean Pied de Porta koji završava u Santiago de Composteli, ima mjesto s kojeg promisliš o namjerama svog puta. Uzmeš jedan kamen, i staviš ga negdje u sebe. Na jednom dijelu puta postoji jedno brdo s križem na kojemu hodočasnici onda ostavljaju taj svoj kamen, netko se moli, netko šuti, netko samo misli, netko ništa od navedenoga, i stavi svoj kamen na to mjesto pa kreće dalje.
-Tu sam doživio čudesan momenat. Ni prvi ni zadnji, ali ispunjavajući, u 42 dana hoda i sveukupno 48 dana. Usred najžešćeg ljeta, kad su temperature bile između 50 i 60 stupnjeva celzijevih. U podnožju tog Cruz del Ferro brda i špilje s križem legao sam na pod i htio taj svoj kamen ugurati među druge. Tu je na tisuće ljudi, ne obadaš tko su, mada neke često srećeš na putu, tu svatko u glavi postavlja s kamenom neku svoju namjeru, želju, molitvu. Legao sam tu i malo se molio kad netko iz te gomile više Pepo! Okrenem se prema zvuku, kad jedan Talijan, Daniel kojeg sam sreo nekoliko puta kroz Camino. Trči prema meni, zagrlimo se, isplačemo se i krenemo dalje uz hodočasnički pozdrav ‘buon camino’, jer ne znaš hoćeš li ikoga više vidjeti do kraja puta. Nisam Daniela vidio više od 20 dana iza toga. Na ulazu u Santiago, među milijun ljudi ispred vidim katedralu. prolazim kroz ljude, gužva, galama, ja s nogom koja je izgledala da je najbolje otkinuti, u bolovima kad opet ovaj Daniel! Dok smo se pozdravljali prilazi nam žena, hodočasnica, i kaže da mi ima nešto za reći. Da nas je vidjela na Cruzu i slikala nas, da joj je bio divan taj naš zagrljaj, i pokaže nam sliku, opet nas slika i idemo dalje. Tako putem skupiš neke svoje anđele” - priča Pepo koji kaže da je puno toga naučio u samotnom putu Camina, najviše o sebi.
Naučio je i da tamo nikad nikoga ne pitaš za objašnjenja, zašto ovo, zašto ono, svatko hoda nešto svoje, nema potrebe za tim. Naučio je i da ljudi mogu biti sjajna bića, jer nigdje mu nisu bila zatvorena vrata iako je išao bez ikakvih rezervacija za smještaj, što hodočasnici najčešće obave, jer puno ih je a smještaja jedva dovoljno. Gdje god je tražio pomoć dobio je.
-U Burgosu sam naletio također na neke nevjerojatne stvari. Našao sam jednu crkvicu svetog Vlaha. Nisam neki vjernik, ali sveti Vlaho mi je oduvijek značio jako puno, kao svima iz Dubrovnika. Susreo sam se s nekim čovjekom, kaže da je svećenik i kad smo se upoznali reče mi da se zove Vlahio, a ja izvadim bandijeru svetog Vlaha koju sam nosio sa sobom. Zamisli, usred ničega, u kamenjaru Španjolske, svećenik Vlaho!”
Put je bio težak, naporan, nisu to samo ravnice, ili kao u Galiciji prekrasna obrađena polja, s kukuruzima, sa suncokretima, s maslinama... Tu su i gudure, i litice, i skliski tereni, i kamenjari, i mjesta gdje na desetke kilometara nemaš travku, kamo li hlada, a vani oko 60... Jednom sam naletio na neko malo imanje usred ničega, sjeo u hlad, a kraj te kućice je bio ogromni termometar. I u tom hladu je pisalo 48. Eto, s ruksakom s najnužnijim stvarima od 14 kila na sebi. pio sam 7 litara vode dnevno jer sam se jako trošio, i koliko sam imao snage, pisao dnevnik. Par stvari da ne zaboravim, uz sate i kilometre hodanja, a njih sam odrađivao u prosjeku 20-ak, nekad više nekad manje.”
Na pitanje je li ga ponekad znalo biti strah, hodao je sam, je li promislio možda neće imati snage za dalje, Pepo odlučno govori:
-Ni u jednoj sekundi nisam osjetio strah, možda sam i morao, ali nisam. Ni u jednom trenu nisam rekao budalo, vrati se doma, koje su ti godine, zdravlje, što je tebi, sjedi na bus, ajde na avion i gotovo. Nikad. Taj dio mene je potpuno nestao. Nekako sam znao da ću ovako ili onako završiti što sam počeo.”
Gledam popunjene dvije hodočasničke knjižice, s pečatima sa svih punktova, dvije takozvane ‘priznanice’, da je počeo i završio Camino, na španjolskom i latinskom jeziku, malo fotografija i puno priča koje se isprepliću. Hrvata je sreo malo, Dubrovčana nijednog, ali priča mi nekoliko priča o ljudima s kojima se sreo baš kad je trebao.
-Došao sam u tu Finisteru na koju hodočasnici odu kad završe u Santiagu put, jer ona je na oceanu. Dolazim, svaki korak mi idu suze od bolova, noga mi je u raspadu, otiđem u smještaj, spremam se oprati robu i smjestiti se, otuširati se i kako stojim bos, vidi me neka Njemica, kaže da je doktorica i kaže da hitno moram u bolnicu i da mi je noga u ozbiljno lošem stanju. Priđe mi vlasnica smještaja pita odakle sam, ja rečem, a ona kreće pričati hrvatski!? Kaže da je Mađarica, ali joj je otac iz Karlovca i oduvijek je učio hrvatski, i da ni s kim 20 godina nije progovorila jednu riječ hrvatskog, a sa mnom krene pričati kao da ga nikad nije prestala govoriti. Zvala se Zlata na naški, a ustvari na mađarski Aranka. Kažem joj da sam bio u Mađarskoj i izbjegavao Budimpeštu, nego sam pošao u malo mjesto, kao četvrtina Dubrovnika, Herkan, a ona govori - pa ja sam se tamo rodila i odrasla! Ma takav mi je čudesan svaki dan bio. Ljudi su mi potom pomogli u bolnici, drugi su mi pomogli kupiti kartu, pa do Barcelone na avion i doma, a onda su mi nogu s mukom spasili u dubrovačkoj bolnici. “ - priča Pepo dodajući kako je hodao neobičnim ritmom, drugačijim od svih drugih.
-Svi su kretali oko 3-4 ujutro i već u podne, kad je nepodnošljivo, bili u smještaju odmarajući do sutra. Ja sam kretao oko 8 i hodao cijeli dan po najgoroj vrućini, pa sam rijetko sretao druge. Dan pred Leonom sam osjetio kao da mi se nešto kotrlja po stopalu u cipeli. Našao sam smještaj i tamo po drugi put sreo četvoro ljudi, od kojih su dvoje doktora. Pogledali mi nogu, pošli u apoteku, kupili mi sve, sanirali koliko su mogli. Kad su oni otišli, pomogao mi je jedan mladić, po govoru Amerikanac, kad sam ga pitao odakle je, kaže Ive iz Splita, 29 godina, navegava na kruzeru. Sutradan sam tako naletio na Jelenu iz Rijeke koja mi je pomogla zamotati nogu, jer imam oba operirana kuka pa je ne mogu saviti kao drugi. Par dana kasnije sretnem četiri dečka iz Čapljine s kojima sam tri dana prije bio. Skupa su, kažu mi, od djetinjstva, i zajedno hodaju Camino. Prvi put smo se sreli isto nevjerojatno. Ja sjedim, hladim nogu, skinuo bječvu i blejim u daljinu, vidim neku grupicu i ne znam što mi bi pa sam viknuo - ima li netko iz Hrvatske? A oni se okrenu. Dođu do mene, pričaju odakle su, što, kako. I eto, s njima ću sigurno ostati u kontaktu, divni ljudi.”, nabraja nam sve jednu nevjerojatniju situaciju do druge.
A ono najnevjerojatnije dogodilo se baš u njemu. Prvo, završio je Camino, pretumbao je u glavi ama baš sve iz života, neke stvari odlučio, neke ostavio iza sebe, a neke je već namjerio odraditi ponovno. Poput Camina. Kad - još ne zna. Možda dogodine, možda za pet godina, kad osjeti da mora.
-Ne znam kad ali znam da ću sigurno opet ići. Sreo sam jednog Francuza koji mi je rekao da mu je ovo petnaesti po redu Camino, a 14 ih je odradio s dobrim namjerama za druge ljude, za potrebite, za slabe, za one koji se bore, za nekoga tko bi išao, a ne može. Da, komplicirano je doći do tamo, nije jeftino, a i malo ljudi sebi može priuštiti mjesec i pol dana bez obaveza. Zato svi koji idu obično imaju povratnu kartu, pa često ne uspiju svaki dio prehodati, nekad moraju sjesti na bus, preskočiti neke stvari da bi stigli na avion za doma. Ja sam išao bez tog pritiska. Samo sa željom da čineći nešto za sebe, učinim puno za druge.”
