Za proizvodnju drvene stolarije treba i znanja i iskustva, a dubrovački marangun Antun Kraljić stekao je oboje kroz 54 godine rada s drvom. Zaputili smo se do stolarske radionice na Donjem Brgatu kako bismo, iako umirovljenog još uvijek radno aktivnog stolara, pitali o drvenim otvorima u povijesnoj jezgri.
- Najidealnije drvo je ariš, pokaz’o se dobar sibirski, fina obrada, dugotrajan, ali zbog ratne situacije sve je stalo. Moramo se okretat na iroko i mahagonij. Iroko je strašno drvo, tropsko, odlično se ponaša i to na moru gdje sol na njega pada. Mahagonij je ekstra kvalitetan, čak bolji od ariša, ali je skuplji. Razlika je 200, 300 eura po kubiku. Doduše, sad više nećeš gledat cijenu nego s čime možeš napravit – kaže Kraljić ukazujući na nedostatak drvne građe za izradu otvora. Konzervatore je obavijestio da nema ariša ali ‘još nije dogovoreno zamjensko drvo jer europski ariš se nije pokazao kvalitetan, krivi se, krut, puca, sibirski je puno mirniji’.
Fali materijala, fali li maranguna?
- Nema naučnika zadnjih 15 godina, zanatlija ni za lijeka. Na zanat sam pošao 1968., na Prijekome u povijesnoj jezgri sam učio od braće Čičevački. U zidinama je tada bilo sedam obrtnika stolara, sad u cijelom Dubrovniku ni jednoga. Na ovom širem području nas je sedam. Dubrovnik je i u 19. stoljeću bio osto bez zanatlija i onda su došli talijanski meštri Di Ceglie, Dileo, Pasquallicchi..., nisu došli ni pravnici ni doktori, nego meštri. Sad više ne znam ko će doć, Nepalac? Nama treba struka – kaže ovaj marangun koji je održavao predavanja po školama kako bi animirao mlade za zanat ‘ali ne ide, turizam je donio obijest’.
Dubrovačke ‘kundurice’
U zidinama je radio na brojnim palačama i kućama, stolariju na Kneževom dvoru, Saloči od zrcala, mostove od Pila i od Ploča, na Biskupskoj palači, lafete za stare dubrovačke topove, mnoštvo kvalitetnih projekata.
Za dubrovačko područje je specifično što su persijane i prozori na odvojenom telaru odnosno okviru, a ta priznata stara dubrovačka gradnja posebno se uči u stolarskom zanatu. Imaju Dubrovčani na prozorima i ‘kundurice’ odnosno izbacivače ili ‘krilca u krilu’.
- Dođu ljudi izvanka i rade persijane u Gradu pa stave na nju spojnicu od vrata, običnu što se zavija, a prave spojnice su kako ih mi ođe zovemo škvadre. Treba se držat struke – savjetuje iskusni marangun.
Prozor, persijana, odvojeni telar, škureta, s kunduricom ili bez, veličina otvora, sve to utječe na cijenu, kaže nam na pitanje koliko stoji izrada jednog otvora.
- Na Stradunu one donje persijane nemaju niti kvadrat, a gornjih ima od dva i po do tri kvadrata. Ako su s ‘kunduricama’ onda je još 30 posto skuplje.
Iznosi okvirnu cijenu jer za točan izračun treba uzeti točnu mjeru otvora.
- Persijana i prozor sa izo-staklom do maksimalno kvadrat i po, to je 150x100, što je neki standard, mogla bi se naći u cijeni od dvije i pol tisuće eura. Ali u povijesnoj jezgri sam primjerice radio prozor od 2,20x1,40, kao da je balkonski otvor.
Potporu koju će zainteresirani stanovnici Grada dobiti za očuvanje tradicionalne stolarije komentira riječima: ‘odlično je što pomažu ljudima, ali što će starac koji ima mirovinu 400, 500 eura, kako će on popravljat persijanu kad ne može sebe prehranit?’
Drvo ‘skočilo’ 120 posto
Cijena drvne građe pošla je gore za 120 posto, ‘jelovina je prije dvije godine bila 2600 sad je 5600 kuna kubik, ariš je bio sedam sad je 15 tisuća kuna po kubiku. A cijena našeg rada pada, pa ne isplati se radit više!’
Obrt za proizvodnju i ugradnju stolarije, otvoren prije skoro tri desetljeća, preuzeo je Antunov sin. Iako Antun da ruke, problem je što nema naučnika pa je i opstanak obrta upitan.
Kraljić koji je osim ‘u drvu’ više od 50 godina aktivan u proslavi sv. Vlaha kao festanjul i dugo vremena barjaktar, ukazuje na četiri faktora potrebna da bi drvo trajalo. Primjerice na Stradunu imaju persijane stare tri stoljeća.
- Drvo se treba brati u siječnju, a bere ga se u najgore vrijeme kad završe snjegovi. Treba ga prirodno sušiti, a sad se prisilno suši u sušarama što mu smanji vijek za 20 do 30 posto. Tu je još kvalitetna izrada i na kraju održavanje da bi drvo duralo. Persijana se treba svako tri godine bojat, ali mi smo svi lijeni, aluminij opereš šmrkom i gotovo!