Od lijepih starih običaja za trpezom, do naših su se dana sačuvala neka tradicionalna jela, ali sad puno bogatija, s mnogo više mesa i priloga. Danas se najprije servira predjelo – pršut i sir iz ulja, kiseli lučić ili škalonja, zatim se iznosi glavno jelo najčešće su to šporki makaruli, zelena menestra ili pašticada s njokima od patata uz zelenu salatu.
Šporki makaruli
Šporki makaruli ipak su se najčešće činili za tu prigodu, a tako je i danas. Toč se obavezno spravlja dan ranije, kako bi se moglo ići na misu i u procesiju (...) Domaćica bi zakuhala makarule koje bi prelila toćem toliko da se šporkaju, upravo po tome je jelo i dobilo ime šporki makaruli. Mesa nije bilo u izobilju, ali pasta bi posupala ukusni šug posut ovčjim sirom dovoljno za objedovati i biti sit.
To jelo je omiljeno u Dubrovniku i okolici, pa se tradicionalno i obvezno služi na velikim pučkim svečanostima, za svetačke blagdane, na Sv. Vlaha, na vjenčanjima, na ultimog od karnevala i u svakim drugim važnijim prigodama. Čini se od goveđe potkoljenice, tzv. guštera ili mesa od goveđeg buta. U starim recepturama nema pomadore ili konserve koju sada često dodaju tom jelu. Isto tako meso se činjelo na masti, a umjesto vina dodavao se varenik koji se često dodavao u toćeve, ali i u slatka jela. Dodavao se ovčji sir, a važno je napomenuti da se u Dubrovniku u 14.st. Prodavalo osam vrsta sireva obuhvaćenih općim pojmom domaći i strani.
Danas šporke makarule spravljamo s već gotovom industrijskom pastom. U prošlosti nije bilo tako, svaka domaćica činjela je sukane makarule ili makarule na vreteno. Makaruli na vreteno ili sukani makaruli čine se od brašna, mlake vode, jaja i ulja. Učinjeno tijesto treba razvaljati i izrezati na sitne kružiće pa ih omotati oko igle i trljajući među dlanovima dobiju se makaruli. Sredina makarula mora biti šuplja, kod nas su se uglavnom radili makaruli na oblu iglu.
Svečani objed poslije glavnog jela zasladili bi sušenim smokvama, mantalom, kotonjatom, arancinima, pandišpanjom, a imućniji bi spravljali razne torte poput torte od naranača ili skorupa. Najčešće se spravljala rozata koja je isto tako činjela dan ranije. Nakon objeda pila se crna kava i nazdravljalo domaćim likerima.
Kolačići za grlo
U doba Dubrovačke Republike Dan sv. Vlaha bio je državni blagdan. Osim voća na blagoslov su se nosili i kolačići sv. Vlaha koji su se kasnije tijekom godine uzimali ako bi koga zaboljelo grlo. To su suhi beškotini koji su mogli dugo durati. Ti kolačići jako su slični talijanskim Cantuccinima, ali za razliku od tih kolačića ne sadrže mjendule.
Prvo bi se tijesto razvaljalo u duge deblje štruce pa bi ih ispekli, ohladili, potom rezali na fete pa ponovno prepekli. Često se nazivaju: kolačići za grlo, blagoslovljeni kolačići i kolačići sv. Vlaha, ali uvijek istog sadržaja. Kad bi koga zaboljelo grlo, odlomio bi se komadić blagoslovljenog kolača, stavio bi se u usta, a preko njega se pio vrući čaj ili vruće mlijeko. U dodiru s vrućom tekućinom kolačić bi se postupno topio u ustima. Tako je sv. Vlaho zaštitnik od bolesti grla preko blagoslovljenih kolačića štitio svoj puk.
