Iz pijeska Libije izvukli smo 400 hrvatskih radnika

Postati pilot nije bio njegov dječački san. Dogodilo se inercijom, bez pretjerane strasti. Jednostavno je bio jedan od dvojice koji je izabran u strogo vojničkoj selekciji između 300 kandidata. I sam se tome začudio, kaže 39-godišnji Dubrovčanin Srđan Luetić s trenutnom adresom u Zagrebu. Velika mu je želja, i njemu i njegovoj supruzi, također Dubrovkinji Ani, vratiti se doma. Roditelji su osmogodišnje Lare i četverogodišnjeg Mara, za koje vjeruju da bi im djetinjstvo bilo slobodnije kad bi živjeli u Gradu u kojem su i oni učinili svoje djetinjstvo. Za sada su još vezani za Zagreb, oboje poslom. Srđan kao direktor letačke operative u Trade Airu, a liječnica i ginekologinja Ana kao docentica na Kliničkoj bolnici 'Sveti Duh'.

Zašto ste poželjeli biti pilot?

- Iskreno, ne znam. Ima tu neka emocija koju ne znam izraziti, a tu je i ekskluzivitet cijelog tog zanimanja. Možda i zato što sam znao da manje od 1 posto ljudi radi taj posao, pa sam rekao sebi 'daj da probam'. Nisam ja puno vjerovao da to mogu. Krenuo sam u tu nemilosrdnu selekciju i bio skoro siguran da je neću proći. Znao sam da će biti žestoko, ali nisam očekivao baš toliko. Selekcija počinje liječničkim pregledom koji traje tri dana. Imao sam provjeru 11 razina vida i 11 razina sluha. Stavljali su me u centrifugu, prošao sam psihologa i psihijatra. Ako vam otkriju karijes, morate čekati godinu dana da se ponovo prijavite. Bilo nas je 300-tinjak, dvoje nas je prošlo. Uz savršeno zdravlje, tražila se mentalna snaga koja se provjeravala jedan cijeli dan. Na tim mentalnim provjerama padao je jako veliki broj ljudi. Nije to bilo lako ni gledati. Svi smo došli s emocijama i željom da prođemo. Ja sam prolazio iz kruga u krug i bilo mi je teško gledati druge kako plaču. Svaki put sam mislio 'sad sam prošao, drugi krug vrlo vjerojatno neću'. Bio sam spreman na sve. Prošao sam i poslije toga bio u takvom stresu da sam, kao sada s vama, sjedio ispred bolnice, uzeo kroasan i nisam mogao pogoditi usta.
- Na žalost, današnja potražnja za pilotima jako je velika pa je cijela ta stroga selekcija ukinuta. Ljudi to jednostavno ne mogu proći, a velika je potreba za pilotima. Sve se danas ostavlja kompaniji koja vas zapošljava. Postoji minimum pregleda koje morate odraditi, ali ono što smo mi imali, to se više ne radi. Nikome danas nije u interesu da prođe samo dvoje od tristo ljudi. Puno se toga promijenilo.

Kad ste prvi put sjeli u kokpit i poletjeli?

- Profesionalnu dozvolu dobio sam prije 18 godina, a prvi put sam sjeo u kokpit mlaznog aviona prije 15 godina. Taj osjećaj je mješavina svega – stresa, uzbuđenja, ponosa, razočarenja... Uđete u taj kokpit s mišlju da ste se toliko godina školovali i sad bi sve trebali znati, a ustvari shvatite da se trebate opet školovati jer tehnologija stalno ide naprijed. Učenje nikad ne smije stati. Jako volim svoje zanimanje i ne smatram ga poslom. Letenje me opušta. Prvi sam pilot u obitelji. Otac mi se boji letenja. Morate voljeti svoje zanimanje da biste bili dobri. Odgojen sam da budem skroman. Uvijek sam za sebe smatrao da treba raditi i učiti, pa što Bog da. Samo se treba truditi.
- Ne mogu reći da nisam želio letjeti, ali gledate te ljude kojih je malo na svijetu i nisam mislio da ja to mogu. Ono što sam činio, jest da sam od jutra do mraka učio, učio i učio, pa i dan danas, sa svojih 39 godina, učim, i to minimum dva i pol sata dnevno. Odškolovao sam jako puno hrvatskih i europskih pilota i ne mogu si dozvoliti da nešto ne znam. To je, po meni, jedini način da idete naprijed jer ovo zanimanje ne trpi neznanje.

Što je najgore što se može dogoditi u zraku?

- Turbulencije su normalne u atmosferi. Bilo ih je jakih i slabijih, ali mogu reći da se ljudi ne trebaju bojati jer je avion najsigurnije prometno sredstvo. Avijacija je segment podložan ekstremnoj količini zakona, provjera i certifikata. U avionu su svi sistemi minimalno dupli, a esencijalni sistemi i trodupli. U avionu su i dva pilota koji su visoko istrenirani. I u najsavršenijem kompjuteru može doći do problema, ali zato su tu ljudi i sistem da to prebrode. Najkritičnija situacija je kad u polijetanju stane motor, ali posada koja je dobro utrenirana će to brzo riješiti.

Bili ste u Libiji 2011. kada je počeo rat i izvukli Hrvate koji su ondje 'zaglavili'.

- Mnogi su Hrvati radili za kompanije po Libiji i kad je nastao rat, morali su biti evakuirani, a to nisu mogli ničim nego avionom. Nazvao nas je tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković i pitao možemo li ih evakuirati. Bilo ih je 400-tinjak, neki su se uspjeli spasiti brodovima, ali dobar dio ostao je u samom srcu pustinje. Imali smo uvjete i znanje da to odradimo jer smo već prije radili operacije po Libiji. Pošli smo s našim avionom po njih, poletjeli s Malte prema Libiji i uspjeli doći do ta dva pustinjska kampa, te sletjeti na jako lošu stazu. Pokupili smo ih i vratili ljude u Hrvatsku u dva navrata.

Nedostaje li Vam Dubrovnik?

- Jako! Ako Bog da, vratili bismo se. Sletio sam na više od 400 aerodroma u svijetu, nema kontinenta na kojem nisam bio. To je veliko iskustvo, ali kada sletim u Dubrovnik, to je posebno iskustvo. Karijere su nam bitne, ali puno je normalnije i ljepše odgajati djecu u Dubrovniku.

Koji je aerodrom od tih 400 bio najfascinantniji?

- Morate razumjeti da aerodrom gledam malo drugačije nego putnici. Putnička zgrada mi je svejedna, meni su piste i prilazi puno važniji. Bilo je različitih aerodroma, ekstremno zahtjevnih do normalnih. Ali onaj koji zahtijeva veliku koncentraciju i komad pilotskog 'skilla' jest dubrovački aerodrom po dubrovačkoj buri. Sletio sam po buri jako puno puta. Nama je to normalno, ali bura je jedan specifičan vjetar koji puše na mahove, nepredvidiv je i stoga vrlo zahtjevan, posebno ova dubrovačka bura. Naš aerodrom je i tako postavljen – a tu se ništa više nije moglo ni učiniti – da ta bura puše u bočne komponente, što je najzahtjevnije za slijetanje i polijetanje.

Otkad radite za Trade Air?

- Kad sam završavao školovanje u Americi, nazvao me Zagrepčanin Marko Cvijin, vlasnik kompanije, kapetan i instruktor na dva tipa aviona. Danas smo i dobri prijatelji. Pitao me tada bih li letio za njega, ja sam rekao 'ne bih'. Imam jednu prednost ili manu, kako je tko gleda, a to je lojalnost. Ako sam nekome obećao da ću za njega raditi, onda tako i bude. A upravo tada obećao sam jednoj američkoj firmi da ću raditi za njih. Na žalost, dogodio se 11. rujna i morao sam otići iz Amerike jer kao strani pilot tu više nisam smio biti. Dva mjeseca sam bio u Hrvatskoj i vratio se u Ameriku na doškolovanje. Nakon ponovnog povratka u Zagreb, našao se s Markom i opet mi je ponudio posao. Počeo sam raditi za Trade Air krajem 2005.