Ivo Kusalo, Ivan Džakula i Tomislav Perić čine konobarski trio iz ‘Tramvaja‘: Ljeti smo ‘vatrogasci‘ jer bi svi čašu vode, a po kiši svatko od nas uz gvantijeru nosi svoju ombrelu

Okretni, brzi, pristojni, radišni, susretljivi i uvijek na usluzi, lijevala kiša ili upeklo sunce – malo tko tim pridjevima i drugim pohvalama ne bi obasuo konobarski trio u caffe baru Tramvaj: Iva Kusala, Tomislava Perića i Ivana Džakulu. Tko god je sjedio u ovom kafiću barem jedanput, morao je primijetiti da mu kava stiže ‘brzinom svjetlosti’. Svaki dan se u Tramvaj ‘ukrcavaju’ Dubrovčani koji u ovom kafiću najčešće provedu pauzu s posla.

Smjena brzo prođe

Ivo je u Tramvaja već jedno desetljeće, po stažu najstariji od kolega.

- Konobar sam već 30 godina, počeo sam raditi u hotelu Libertas kao naučnik i ostao do rata. Prešao sam onda u kafić u DOC-u gdje sam bio deset godina i potom u Tramvaj. Gosti bi u hotel dolazili po 10 do 15 dana, služio si ih svaki dan, pa bi na odlasku ostavili manču, najviše je bilo Amerikanaca i Engleza, bilo je to fenomenalno vrijeme, prisjeća se Ivo.

Kaže kako rad u kafiću ima svoje čari, a u Tramvaja nema noćnih smjena. Radni dan ne počinje kavom jer nije ljubitelj omiljenog kofeinskog napitka iako je kavom okružen cijeli dan, priča kako doma radije popije kakao.

- Smjena prođe brzo kad ima posla, pogledaš na sat i već je pola smjene prošlo! Gosti su normalni, skale i loše vrijeme nam otežavaju posao, ali sve drugo je super, kaže Ivo, sretan što ga noge još dobro služe pa može izdržati na nogama jer od posla nema kad sjesti. Jer, ako i sjedne, već netko dođe!

O kolegama ima samo riječi hvale.

- Stvarno smo prava ekipa, ako je jedan od nas nekog gosta nenamjerno ‘preskočio’, drugi to već ‘hvata’ i riješi tako da to ide bez problema, stvarno je odlično. Ne znam kako bi bilo da netko novi dođe, ali nas trojica se dobro slažemo. Sve je dobro posloženo: u šanku dvojica brzo pripremaju kave pa mnogi gosti misle da donosimo unaprijed pripremljene kave, čude se kako im naručeno tako brzo dođe. Ali, svaki put ih razuvjerimo, iskreno će Ivo.

Odavno su ‘snimili’ navike svojih gostiju.

- Već znamo tko što pije, ali problem je kad dođe deset novih gostiju, staneš, ne znaš što su ti rekli, razmisliš... Ali, kad su stalni gosti, samo dođeš do šanka i sjetiš se... Pretežito je sve isto, samo što je od kave napravljena ‘astronomija’, prije je bila bijela, kapućin i espresso, a sad je tu ‘veliki ovakvi’, ‘veliki onakvi’, bijela bez pjene, bijela s pjenom, ali što je tu je, ne možemo to promijeniti, ističe konobar.

- Najgore mi je kad mi gost dobro ne reče narudžbu i kad mu donesem kaže da je htio nešto drugo. Eh, da mogu čitati misli, igrao bih lotto! (smijeh) Primjerice, gost ti reče da je mislio veliki s toplim, a ti mu doneseš nešto drugo... Zato svakog posebno pitam da me ne vraća. Dobro, to se rijetko događa, ali dogodi se. Uglavnom, zahtjevnih gostiju nema, nema tu da netko nešto ‘izmišlja’. Neki naruče sok pa neće led ili kažu da stavim puno leda, ali to nije ništa. Stvarno je sve super, komentira Ivo koji je sasvim zadovoljan.

Tramvaj je u Vukovarskoj ulici, jednoj od najprometnijih, gdje su česte prometne nesreće.

- Nedavno su bili policajci koji su naplaćivali kazne pješacima koji su nepropisno prelazili cestu, ali od posla nisam to uopće skontao! Nemam kad gledat’ što se događa, priznaje Ivo koji u ‘udarne ure’ od 11 do 13 sati nema vremena ni za šalu ili razgovor s gostima.

Ujutro od 7 do 9 također bude posla jer je tad samo jedan konobar na smjeni, a treba ‘pratiti’ cijelu taracu. Gosti koji izlete s posla, često su u preši.

- Neki bi u pola ure marendali, kupili spenzu i popili kavu. Malo nam nabiju pressing, a neki nas požure da bi dobili kavu što prije pa na kraju sjede dvije ure, prepričava Ivo s osmijehom.

Naveo je i što voli u poslu.

- Volim što ima raznovrsnosti, svaki dan je drugačiji, dođe novi gost i začudi se kako je brzo dobio kavu i kaže: “Pa nisam još ni sjeo, a već ste došli...” Bude zabavno, razveselimo se, dodaje Ivo te ističe da su gosti zahvalni pa i danas bude manče. Neki domaći i stranci znaju se malo ‘obilatije’ zahvaliti.

Točni i efikasni

Ivo se najbolje uz obitelj opušta od posla i pripremi za novi dan.

Tomislav je u Tramvaja punih sedam godina.

- Konobarenjem sam se počeo baviti 1988., radio sam malo u Njemačkoj, malo u Mostaru gdje sam rođen, a stjecajem okolnosti sam u Dubrovniku već 17. godinu gdje sam radio u restoranima, konobama i sad sam u Tramvaja. Radni dan počinje ovako: ako sam prva, jutarnja smjena, dođem prije šest, postavi se terasa, napravi se po običaju kavica radi buđenja i onda krene lagani start od 6 i pol pa do 13 i pol sati. Nije da je stresno, ali posla ima, započinje Tomislav.

Jedan kolega dolazi na smjenu od 6 i pol do 13 i pol, drugi od 9 do 16 i pol, a treći od 11 do 19 sati tako da se u jednom trenutku sva trojica preklapaju. Tomislav pokušava smjenu odraditi bez stresa i nervoze, ali i toga zna biti.

- Druga smjena mi je najlakša jer nemaš postavljanja ni razduživanja. Međusobno raspodijelimo rajone, jedan konobar drži unutarnju, a drugi vanjsku terasu, treći konobar pokriva i vanjsku i unutarnju, ovaj natkriveni dio. Sa stresom se dobro nosimo, a 95 posto su nam stalni gosti s kojima si dobar i možeš se našaliti. Naravno, neki su uvijek ozbiljni, ali si sa stalnim gostima kao jedna obitelj. Stekli smo rutinu u poslu i kafiću, sve funkcionira dobro, veli Tomislav:

- Otprilike u minut znaš kad će tko doći, što će piti i koliko će ostati. Najdraži su mi jednostavni gosti. Dobili smo pohvale od gostiju da smo brzi, točni i efikasni, naravno, dogodi se da nekad fališ, nekoga zaboraviš, ali uvijek ima ‘popravni’. Imamo previše posla, nekad ne stigneš sve pohvatati, netko ti je u prolazu naručio nešto, a drugi traži da naplatiš, nosiš punu tacnu i već si zaboravio što je ovaj u prolazu naručio, kaže Tomislav koji najradije radi u proljeće i ujesen.

- Ljeti je prevruće, a tad bude i stresa, moraš ići gore-dolje, šank nam je predaleko, umoriš se, u nekim trenucima ti mozak prestane funkcionirati, priznaje Tomislav.

Svaki dan se on i kolege nasmiju da prebrode sve izazove radnog dana, a tako je i s gostima koji imaju smisla za humor. A, što se najviše pije?

- Od espressa do malog macchiata, ali bijele kave baš najviše idu, veliki macchiato je isto tako tražen, ali i sokovi, pive... Normativ je gostima uz kavu donijeti čašu vode. Nekad ne stigneš sve donijeti pa prvo izbaciš kave, a potom vodu. Neki gosti, ako vodu ne doneseš odmah, kažu: “A gdje mi je voda?” A kad je doneseš, uopće je ne takne, veli Tomislav koji napominje kako je najvažnije zadržati osmijeh, kulturan odnos i ne biti otresit.

- Bude svakakvih situacija, ali to prešutiš, odeš do šanka, popiješ čašu vode, smiriš se i ideš dalje, kazuje kroz smijeh Tomislav koji je još u srednjoj školi zavolio konobarenje.

- Volim kad se posao odradi onako kako treba, da gosti budu zadovoljni i dobiju piće navrijeme. Važna je brzina i točnost, naglašava.

Rijetko se dogodi da gost pođe, a ne plati.

- Nema tu loše namjere, ima ljudi koji se jednostavno zapričaju, ustanu i odu i vrate se sutra ili prekosutra i kažu: “Ajme, zaboravio sam ti platiti prije dva dana ili jučer...” Od svih okolnih kafića, cijeli kvart, od Fine, Porezne uprave, Pošte, Suda, Pema, Mercantea, banke, Deichmanna, dm-a, svi su kod nas na kavi i uvijek te lijepo pozdrave kad pođeš kod njih, svi te znaju, ističe Tomislav sretan što su se razvila neka poznanstva.

Najbolje se opušta tako što i sam pođe u kafić.

- Često prošetam pa sjednem i popijem nešto, malo razmišljam je li dan prošao kako treba, je li bilo stresa... Sve poravnaš na nulu i to je to. Znam u nekim kafićima sjediti dulje, po pola ure, a da konobar ne dođe do mene pa shvatim da smo po brzini mi u Tramvaja za pet, poručuje Tomislav.

Navike se ne mijenjaju često

Ivan je počeo raditi u Tramvaja prije oko pet godina, a već 11 godina konobari.

- Odlično mi je raditi u Tramvaja. Ujutro postavljamo terasu, dočekujemo prve goste koji dolaze prije posla, a takvih je dosta. Ne trebamo ni pitati tko što pije, sve znamo! Kad dođu naši stalni gosti, najčešće, već kad se pogledamo znamo što će tko piti, mahnemo si i idemo, a najviše se naručuje bijela kava, govori Ivan.

Ispočetka mu je bilo teško zapamtiti narudžbe, ali je s vremenom ‘pohvatao konce’.

- Rekao bi čovjek da ljudi češće mijenjaju svoje navike, ali rijetko se to događa. Na primjer, zimi neki piju veliki s toplim, a ljeti veliki s hladnim, to su sitne promjene. Barem 99 posto gostiju je odlično pa je lako raditi, a kad naleti netko zahtjevniji i to ‘pregrmimo’. Bezobrazluk je najbolje ignorirati jer s nekim ljudima nema smisla raspravljati i svađati se jer im ne možeš neke stvari dokazati, pa samo nastaviš raditi, savjetuje Ivan.

Godišnja doba utječu na količinu posla.

- Najviše posla ima u proljeće i jesen kad je još lijepo vrijeme, a ljudi nisu na godišnjim odmorima ili na plaži. Ljeti ima malo manje posla. Najgore je kad je kiša, imamo prostor između šanka i terase pa nekad pokisnemo, ali što ćeš. Nosimo ombrelu, naučili smo tako. A, ljeti smo ‘vatrogasci’ jer bi svi čašu vode, ali to je normalno! Pa i mi popijemo šest litara vode tijekom smjene ljeti! Gosti nisu toliko zahtjevni, doneseš im odmah što žele i to je to. Bude zanimljivih ljudi, atmosfera je opuštena, nema pressinga, uvijek je neka zezancija, posebno u šanku, kolege i gazda su odlični. A ako te netko i snerva, okreneš na zafrkanciju, kaže Ivan te nastavlja:

- Pokušavamo biti brzi, nasmijani i točni. Ljudi koji dolaze stvarno su pristojni, a i mi to cijenimo: ljepše je kad netko kaže ‘dobar dan’, a ne samo da naruči. Nedavno nas je neki gospodin pohvalio da su kava i usluga odlični, veli Ivan.

Zahvalnost se pokazuje i ostavljenom bajom, najboljim pokazateljem pružene ljubaznosti. A na pitanje koliko najviše kava može ponijeti, Ivan kaže da je, kad je puna gvantijera, to devet kava i devet čaša vode, a sve više zahtijeva dvije tacne. Od posla se najbolje opušta s obitelji, u šetnji i igri s djecom.

Ivo, Tomislav i Ivan su uigrani trio, trio koji bi svatko rado vidio. Posao rade punim srcem, s lakoćom i bez mrzovolje, a koliko god im gvantijere bile pune, uvijek nađu mjesta za osmijeh.