Član humanitarne udruge ‘Tata je tata’, naš sugrađanin Ivica Hajdić objavio je na svom facebooku status o djevojčici Luciji Tevšić koja je uspjela probuditi najbolje među ljudima u našem Gradu. Njegov Facebook status prenosimo u cijelosti:
Svaki razgovor o Luciji započinje s troškovima od nekoliko tisuća eura. Da se čovjeku zavrti u glavi od toliko nula. Deset tisuća eura godišnje samo za terapije. Strašno. Obitelji su uglavnom prepuštene same sebi da se bore za svoju djecu jer malo toga pokriva HZZO.
Hara mi je dao broj mame Ane koja se onako ponizno i zahvalno javila: „Istina, zaista nam je teško sve to poplaćati, ali eto nisam sigurna, vjerojatno postoji netko kome je potrebnija pomoć nego nama! Nama je neugodno da se baš nama pomaže! Zvati ću vas iza ljeta!“
Prošlo je ljeto, cvrči su utihnuli, apartmani se ispraznili, ali Ana se nije javila. Od neke skromnosti i obzirnosti, nije željela zvati. Ja bi tražio pomoć da sam u istoj situaciji. Zaista. Djeca su vam sve na svijetu, a ne možete u ovu borbu sami.
Onda sam je opet zvao i dogovorio susret u njihovom stanu. Došao je Ivan i Hara iz naše grupe. Odmah smo osjetili svu toplinu, dobrotu i brižnost ovih mladih supružnika koji se zaista lavovski bore za svoju Luciju, ali i za Antonia, starijeg brata, tipično muškodjetinje zaluđenog nogometom, Realom i Modrićem, koji je svojoj sestri i roditeljima velika podrška i pomoć.
Takva djeca kao Antonio su onako pozitivno skromna i životno zahvalnija. Već sada znam da će Antonio biti dobar čovjek kad odraste.
Od takve djece kao što je Antonio može čovjek puno toga naučiti. Na Antoniu prepoznajem tu crtu prerane odraslosti. Njegovo pričanje priča Luciji, koja često ne može zaspati usljed problema sa disanjem zaista dira u srce.
U biti cijela njihova priča doslovno kida od srca. Njihova skromnost, poniznost i brižnost ostavlja vas zatečene. I beskrajna iskrenost. To se ne može odglumiti. Zaista su prekrasni ljudi.
Dirnula nas je Lucija sa najljepšim očima svijeta, sa osmijehom koji skida gvožđe i sa najokovanijeg srca. Dirnule su nas sve poteškoće i problemi koje nosi ovaj sindrom. Osvojila nas je u trenu.
Osjetio sam da će ova priča biti velika, možda i najveća ikad ispričana u našoj grupi. A zaista je na stotine priča i raznih sudbina iza nas…
To je to. Idemo u akciju. Dižemo sve na noge. Cijeli Grad i šire. Obitelj je otvorila poseban račun za potrebe liječenja, pokrenuli su akciju, a mi ćemo im s našom širokom mrežom poznanstava i prepoznatljivosti biti njihova podrška.
Naši poduzetnici iz grupe zovu sve poslovne partnere, prijatelje, znance i neznance. Zovemo ljude, objašnjavamo situaciju, molimo da nas podrže. Andrija, Mirko, Damir, Ivan, Matko, Miho, Tonko, Hara, Nikša, i svi redom iz grupe da ih ne nabrajam, zovu svoje prijatelje, mole za pomoć, lobiraju na sto strana. Društvene mreže gore.
Reakcije ljudi su odlične. Svi su spremni pomoći. Svih nas hvata ona pozitivna euforija potrebe da napraviš što više i da pomogneš.
Objavljujemo na našim stranicama cijelu priču o Luciji. Dubrovački mediji bez kojih nikad nebi uspjeli, opet dižu cijelu priču dodatno, veliko im hvala na tome još jednom.
Kreće nezaustavljiva lavina dobrote i pozitivnosti. Mobiteli se užarili, svi nas zovu, inbox zatrpan, poruke stižu sa svih krajeva Hrvatske, dobivamo pozive čak i iz New Yorka, Berlina, svi žele biti dio ove priče. Svi žele nešto organizirati za Luciju.
Iskra ljubavi i onaj neki nevini sjaj iz Lucinih očiju probudio je ono najbolje u našim ljudima.
Probudio je potrebu da se pomogne nekome. Probudio je ono najljepše ljudsko u nama što još uvijek nije nestalo, iako mi se ponekad čini da smo se udaljili od samih sebe, od naših najbližih, od ljudi i zajednice, uslijed ove nametnute potrebe za prestižom i stalnim dokazivanjem.
Valjda nam je svima trebala neka mala Lucija da nas prizemlji i ujedini. Da nas učini boljim ljudima. Da nas očovječi.
Ujedinile su se sve dubrovačke mame, tate, none i noni, studenti, djeca, profesori, tete, obrtnici, zborovi, poduzetnici i pojedinci. Šišalo se, feniralo, ukrašavala lica, igrao pikado i bilijar, pravili su se kolači, peklo se i kuhalo na sve strane. Vonjale su kuće, okućnice i ulice kao nikad.
Organizirali su se koncerti, klape su pjevale, stvarala su se umjetnička djela, babe su heklale, vrtićarci prodavali, restorani spravljali, fotografiralo se po školama, hotelima, pjevalo u garažama, vozili se motori s bijelim bradama, poklanjalo, smijalo i veselilo za našu Lucu.
Naš Grad se ujedinio kao nikad. Užgalo se ono najbolje u ljudima. Ne usudim se zahvaliti pojedinačno, jer bi sigurno od tisuće ljudi nekoga izostavio.
Zato ću reći Veliko i iskreno hvala do neba svima. Hvala za sve što ste napravili i dali za našu Lucu.
Naš je Grad zasvijetlio najljepšim mogućim bojama ovih dana. Bojama ljubavi i svijetla kojeg je potaknula upravo ona. Svi smo se ujedinila oko toplog pogleda jedne djevojčice, iz Žagru, iz našeg Grada, iz mljetske ulice.
Luce je probudila najljepšu božićnu bajku u našem Gradu. Bajku koja je postala stvarnost, zahvaljujući svima vama, dobrim ljudima koji ste joj omogućili lakše i bezbrižnije djetinjstvo.
Božić je opet u Gradu. Možeš ga osjetiti na svakom kantunu, u svakoj betuli đe se skupljaju soldi za nju, i u noninim čupavcima koji se humanitarno prodaju za ovog našeg malog anđela.
Božić je zaista s nama. Luce ga je donijela na dječjem dlanu, u iskrenom dječjem osmijehu, u svojim toplim očima, i prosula ga ulicama moga Grada…