‘Melodičan, zanimljiv, podatan, pamtljiv, lijep...‘ opisuje dubrovački govor naša dramska umjetnica Izmira Brautović, predsjednica Udruge ‘Govorimo dubrovački’. Udruga djeluje već šestu godinu s ciljem promicanja govorne kulture Dubrovnika, poglavito očuvanja ‘urbanog govora nase sto godina, od Vojnovića na amo‘. S namjerom edukacije, a ne nametanja dubrovačkog, ova Udruga u djelo provodi korisne ideje. Još u koroni stasala je ideja o slikovnici dubrovačkog govora jer spasiti govor najučinkovitije je kroz razgovor s najmlađima. Nastala je ‘Dubrovčica‘, knjižica dubrovačkih riječi popraćenih fotografijama, a namijenjena djeci vrtićkog uzrasta.
Ombrela, škapin, šugaman...
- Čim je pandemija finula krenula sam i obišla dosta vrtića, održali smo brojne radionice dubrovačkog govora, podijeljeno je stotinjak knjižica jer cilj je educirati djecu. Zašto je bitno ići u obrazovne ustanove jer djeca ne znaju akcenat. Neke tete nisu s ovog govornog područja ali vole naučiti što je pohvalno. Kad dođem u vrtić pitam ‘tko od vas uči engleski‘ skoro svi dignu ruku. Onda im kažem ‘sad ćemo učit jedan drugi jezik – dubrovački!‘
Poznate su im riječi ombrela, škapini, šugaman, ‘interesantno, ni ožica ni pantaruo baš nisu‘.
- Zato je knjižica napravljena sa sličicama onoga što ih okružuje u svakodnevnom životu, od kamare, trpeze, komina, tinela, napice, kanavca, prosuje, utije... Nije stvar da oni ne znaju, imaju babu i djeda, nonu i nona, ali ne mogu se u momentu sjetit jer te riječi ne slušaju stalno – kaže zaljubljenica u sve dubrovačko i nastavlja:
- U vrtiću u Zatonu djeca su najbolje upoznata s našim govorom. Prošli put su mi odma deklamali riječi sve koje su zapamtili, tamo sam već tri puta bila. Zašto, Zaton gravitira domicilnom stanovništvu. Interesantno, bila sam u cavtatskom vrtiću, masu djece je bilo, tu i tamo će znat rijet na konavoski nešto, ali lijepo je i to jer i to je naš kraj.
Za Uskrs je mališanima predložila da svakom openganom jaju daju ime po nekoj dubrovačkoj riječi.
- Ispalo je fenomenalno, djeca su bila oduševljena, birali su riječi, nastalo je pravo dubrovačko stablo riječi. Imali su i kviz znanja svega onoga što su zapamtili – ističe ova dubrovačka kazališna glumica.
Kroz igru, a djeci je to najprihvatljiviji način, usvajaju riječi i uče naški. Na pitanje o nazivu knjižice odgovara kako je za ime ‘Dubrovčica‘ zaslužan njezin sin.
Imaju čertifikat
Nakon vrtića namjera je Udruge obići i održati radionice dubrovačkog govora i u osnovnim školama, za što je potrebno tiskati knjižicu za učenike od 1. do 5. razreda.
- Međutim, nemamo solada pa bi bilo dobro da nas netko podrži – poručuje Mima. Grad je financirao tiskanje ‘Dubrovčice‘, ali prošle godine iz gradske blagajne nisu dobili ništa.
- Sluha ima među Dubrovčanima koji poštuju dubrovačku riječ i govore ih. A kako se uopće govor čuva, govorenjem! Ne ide drugačije. Zato smo i pošli u spašavanje dubrovačkog govora koji je zaštićen kao nematerijalna baština.
Uputili su školama mail za suradnju jer ‘imamo čertifikat, možemo ulazit u sve odgojnoobrazovne ustanove‘. Do sada im se javila tek OŠ Ivana Gundulića.
- Mi smo tu za sva pitanja što se tiče dubrovačkog govora, akcenata... Profesorice, učiteljice koje će radit Držića, Vojnovića, čula sam od profesura da baš s akcentima ni oni nisu nešto, pogotovo osnovne škole još ne rade s akcentima a da ne govorim o vrtićima. Mi smo tu na pomoć, naše usluge su besplatne.