Pokrivaju skoro cijelu Županiju
- Svaki radni dan je drugačiji, započinje Gašpar koji je u OIV-u od listopada 1986. i ekipu izvan zora razveseli specifičnim humorom.
- Radimo svašta, od montaže baznih stanica do atestnih sustava, kompletnu energetiku i održavanje. Prije svega brinemo o OIV tehnologiji, ali i održavamo bazne stanice jednog telekom operatora. Kolega Gašpar je zadužen za televiziju, Ivo Kristović za radio, a Pero Rančić za operatore, ali se zadaci preklapaju jer svi trebamo znati sve. Na teren idu uvijek dvojica, kazuje Željko koji od srpnja 1985. radi u OIV-u.
- Barem dva puta tjedno idemo u nadzor uređaja, a ako je kvar - i češće. U zadnje vrijeme nemamo strujnih prekida jer je elektroenergetska mreža puno stabilnija nego prije te se katkad pokvari osigurač. Prije bismo stalno imali strujne prekide, prisjeća se Gašpar.
Sjećaju se bivših kolega Antuna Kljunka, Davora Jurina i Borisa Ivankovića, najstarijeg zaposlenika u OIV-u. Osim Neretve i Lastova, 'njihova' je cijela Dubrovačko-neretvanska županija te održavaju 30-ak objekata. Za dežurstva bude hitnih situacija, obično zovu kolege iz Zagreba, a dežurni su dobro opremljeni. Zadovoljni su nedavnim prijelazom na novi signal.
- Prelazak je vrlo uspješno odrađen jer je oprema za DVB-T2 odašiljanje montirana još u studenome 2019. godine te je bilo dovoljno vremena za prilagodbu. Bilo je iznenađujuće malo poziva, što ukazuje na to da su se gledatelji navrijeme pripremili. Pomogla nam je ekipa iz Zagreba, a mi smo odradili Pelješac, Konavle i Primorje, objašnjava Željko.
Ometanje signala s talijanske strane više se osjeti na radiju, nego na televiziji, najčešće ljeti za bonace. Neke pozicije kao Molunat i Vitaljina posebno su izložene, dok su oni izloženi - gromovima. S dva službena automobila ljeti se zbog gužvi i furesta sporo stiže do centrale, peli su se i po pola ure. Sjeća se Željko kad su jednom iza rata išli na Odisejev otok.
- Došli smo zimi na otok trajektom kao dva 'siročića', preuzeo nas je bivši mljetski načelnik Grgo Čumbelić, a smjestio nas je kod jedne gospođe gdje nije bilo grijanja. Posudili su nam fića od vatrogasaca kojemu nisu radile kočnice pa smo morali ručno kočiti. Ne znam je li uopće tada na Mljetu radila ijedna butiga. No, kako je Gašpar prije bio serviser, znao je sve ljude i tako smo preživjeli tih sedam dana na Mljetu u izolaciji, prepričava Željko.
- Ponekad smo se do objekata uspinjali te smo morali uzeti ruksak, ići stazom kuda su išle mazge, pa kroz šumu kilometar i pol, no tamo se više ne ide. Kako Odašiljači i veze vode stalnu brigu o svojim objektima, ove godine je napravljen stup od 38 metara na Ilijinom vrhu u Konavlima, obnovljen je stup na Petki prije 3-4 godine, Goveđarima, Babinom polju, na Mljetu, stup na Uljenju te stup u Kuparima isto, dodaje Željko.
Nema straha od visine
Ljudi koji ih poznaju, znaju ih pitati za pomoć na terenu.
- Naravno da pokušamo pomoći, zašto ne?! Pogledaš pa vidiš je li do kabela, da utičnica ne valja ili nije programirano kako treba. Uvijek ima nekih zavrzlama koje su tebi sitnice, a čovjeku puno znače. Najčešće pomoć pitaju ljudi na selima, a mi rado pomognemo, podcrtava Gašpar.
Na vjetroviti Srđ su već navikli, ali i na svjetleći repetitor kao jedan od zaštitnih znakova noćnog Dubrovnika. U rijetkim prilikama bude snijega jer studen na visini ipak malo više 'pokaže zube'.
- Kad je ono u Dubrovniku bio veliki snijeg, dva tjedna nismo mogli doći na objekt, čak ni ralicom. Pikamerom smo se probili jer tko bi čekao da se otopi?! Svaki dan smo ostavljali auto deset metara bliže, mic po mic. Inače nema snijega, osim na Pelješcu. Jednom smo ostali u snijegu. Stavili smo lance, ali smo se doslovce nasukali! Dok se motor nije ugrijao i otopio snijeg, nismo se mogli maknuti, napominje Željko.
Strah od visine nemaju, a najviši stup je na Srđu, repetitor je dug 70 metara.
- Kad dođeš gore, kao da si u avionu. Držiš u ruci žarulju, zapuše i odnese je vjetar, a ti onda ideš po drugu, opisuje Gašpar.
Nikad s ljudima nisu imali neugodnosti, a posao im zato donosi zadovoljstvo.
– Sretan si kad nešto napraviš i to proradi. To je dokaz da vrijediš, kaže Gašpar.
Željko je sretan što je puno naučio, posao je dinamičan, a puno ljudi iz njegovog Stona radilo je u OIV-u pa se i njemu već u srednjoj školi probudio interes. Gašpar doma ima radionicu, šali se kako ”izmišlja samome sebi problem”. Željku su u slobodno vrijeme strasti barka, more i ribanje, prije se bavio uzgojem školjaka, znao je nakon posla u ponoća poći na barku uz feral. Gašpar i Željko odlično surađuju i doslovno zrače pozitivnim signalima.