StoryEditorOCM
DubrovnikNA RADNOM MJESTU |

GAŠPAR MARLAIS I ŽELJKO PILATO Kad se popneš na repetitor, kao da si u avionu

Piše Bruno Lucić
18. prosinca 2020. - 07:29
Kad su specijalist elektroničar Željko Pilato i njegov kolega, viši specijalist elektroničar Gašpar Marlais počeli raditi, na posao su dolazili i odlazili žičarom. Rade u regionalnom centru Odašiljača i veza na Srđu, tik uz repetitor.

Pokrivaju skoro cijelu Županiju

- Svaki radni dan je drugačiji, započinje Gašpar koji je u OIV-u od listopada 1986. i ekipu izvan zora razveseli specifičnim humorom.

- Radimo svašta, od montaže baznih stanica do atestnih sustava, kompletnu energetiku i održavanje. Prije svega brinemo o OIV tehnologiji, ali i održavamo bazne stanice jednog telekom operatora. Kolega Gašpar je zadužen za televiziju, Ivo Kristović za radio, a Pero Rančić za operatore, ali se zadaci preklapaju jer svi trebamo znati sve. Na teren idu uvijek dvojica, kazuje Željko koji od srpnja 1985. radi u OIV-u.

image
Željko od 1985. radi u Odašiljačima i vezama
Božo Radić/Cropix


- Barem dva puta tjedno idemo u nadzor uređaja, a ako je kvar - i češće. U zadnje vrijeme nemamo strujnih prekida jer je elektroenergetska mreža puno stabilnija nego prije te se katkad pokvari osigurač. Prije bismo stalno imali strujne prekide, prisjeća se Gašpar.

Sjećaju se bivših kolega Antuna Kljunka, Davora Jurina i Borisa Ivankovića, najstarijeg zaposlenika u OIV-u. Osim Neretve i Lastova, 'njihova' je cijela Dubrovačko-neretvanska županija te održavaju 30-ak objekata. Za dežurstva bude hitnih situacija, obično zovu kolege iz Zagreba, a dežurni su dobro opremljeni. Zadovoljni su nedavnim prijelazom na novi signal.

- Prelazak je vrlo uspješno odrađen jer je oprema za DVB-T2 odašiljanje montirana još u studenome 2019. godine te je bilo dovoljno vremena za prilagodbu. Bilo je iznenađujuće malo poziva, što ukazuje na to da su se gledatelji navrijeme pripremili. Pomogla nam je ekipa iz Zagreba, a mi smo odradili Pelješac, Konavle i Primorje, objašnjava Željko.

Ometanje signala s talijanske strane više se osjeti na radiju, nego na televiziji, najčešće ljeti za bonace. Neke pozicije kao Molunat i Vitaljina posebno su izložene, dok su oni izloženi - gromovima. S dva službena automobila ljeti se zbog gužvi i furesta sporo stiže do centrale, peli su se i po pola ure. Sjeća se Željko kad su jednom iza rata išli na Odisejev otok.

- Došli smo zimi na otok trajektom kao dva 'siročića', preuzeo nas je bivši mljetski načelnik Grgo Čumbelić, a smjestio nas je kod jedne gospođe gdje nije bilo grijanja. Posudili su nam fića od vatrogasaca kojemu nisu radile kočnice pa smo morali ručno kočiti. Ne znam je li uopće tada na Mljetu radila ijedna butiga. No, kako je Gašpar prije bio serviser, znao je sve ljude i tako smo preživjeli tih sedam dana na Mljetu u izolaciji, prepričava Željko.

image
Željko i Gašpar više od tri desetljeća rade zajedno
Božo Radić/Cropix


- Ponekad smo se do objekata uspinjali te smo morali uzeti ruksak, ići stazom kuda su išle mazge, pa kroz šumu kilometar i pol, no tamo se više ne ide. Kako Odašiljači i veze vode stalnu brigu o svojim objektima, ove godine je napravljen stup od 38 metara na Ilijinom vrhu u Konavlima, obnovljen je stup na Petki prije 3-4 godine, Goveđarima, Babinom polju, na Mljetu, stup na Uljenju te stup u Kuparima isto, dodaje Željko.

Nema straha od visine

Ljudi koji ih poznaju, znaju ih pitati za pomoć na terenu.

- Naravno da pokušamo pomoći, zašto ne?! Pogledaš pa vidiš je li do kabela, da utičnica ne valja ili nije programirano kako treba. Uvijek ima nekih zavrzlama koje su tebi sitnice, a čovjeku puno znače. Najčešće pomoć pitaju ljudi na selima, a mi rado pomognemo, podcrtava Gašpar.

Na vjetroviti Srđ su već navikli, ali i na svjetleći repetitor kao jedan od zaštitnih znakova noćnog Dubrovnika. U rijetkim prilikama bude snijega jer studen na visini ipak malo više 'pokaže zube'.

- Kad je ono u Dubrovniku bio veliki snijeg, dva tjedna nismo mogli doći na objekt, čak ni ralicom. Pikamerom smo se probili jer tko bi čekao da se otopi?! Svaki dan smo ostavljali auto deset metara bliže, mic po mic. Inače nema snijega, osim na Pelješcu. Jednom smo ostali u snijegu. Stavili smo lance, ali smo se doslovce nasukali! Dok se motor nije ugrijao i otopio snijeg, nismo se mogli maknuti, napominje Željko.

Strah od visine nemaju, a najviši stup je na Srđu, repetitor je dug 70 metara.

image
Gašpar svaki početak radnog dana uveseli vicevima
Božo Radić/Cropix


- Kad dođeš gore, kao da si u avionu. Držiš u ruci žarulju, zapuše i odnese je vjetar, a ti onda ideš po drugu, opisuje Gašpar.

Nikad s ljudima nisu imali neugodnosti, a posao im zato donosi zadovoljstvo.

– Sretan si kad nešto napraviš i to proradi. To je dokaz da vrijediš, kaže Gašpar.

Željko je sretan što je puno naučio, posao je dinamičan, a puno ljudi iz njegovog Stona radilo je u OIV-u pa se i njemu već u srednjoj školi probudio interes. Gašpar doma ima radionicu, šali se kako ”izmišlja samome sebi problem”. Željku su u slobodno vrijeme strasti barka, more i ribanje, prije se bavio uzgojem školjaka, znao je nakon posla u ponoća poći na barku uz feral. Gašpar i Željko odlično surađuju i doslovno zrače pozitivnim signalima.

Domovinski rat
Cijelo vrijeme rata bili su angažirani.
- Kao neko 'upozorenje', prvo je pala kazetna bomba, a kasnije je raketiran Srđ. Bili smo tad nas šestorica, dvojica u smjeni. Napustili smo objekt, a noću smo dolazili po opremu koju smo uspjeli sačuvati. Bilo je jako opasno. Svi su se objekti već u ljeto 1991. pripremili na satelitsku modulaciju, pretpostavili smo što će biti. U ratu smo emitirali srednjovalni odašiljač iz Uvale Lapad i u kinu Slavica, pa su svi koji su imali struju mogli slušati radio i gledati televiziju. Petka je bila dvaput srušena, imali smo FM odašiljač na kući starog kapetana, a budući da je dosta ljudi ostalo zatočeno u Mokošici, imali smo TV odašiljač u bivšem hotelu Plakir kako bi imali signal. Nakon što je prva živa slika pošla iz Dubrovnika u svijet, vidjelo se što se događa u Gradu. Cijelo smo vrijeme radili, palili agregate na tri mjesta: Čingrija, Petka, Uljenje. Do 1997. godine bili smo na Čingriji, a onda smo se vratili u obnovljeni objekt, uz koji je podignut i stup, sjeća se Željko.
27. travanj 2024 02:15