DUBROVAČKI VOLONTERI KOJE SU UJEDINILE PLEMENITE NAMJERE: Pave i Ivo od dobrote nikad ne odustaju

Donose pozitivne promjene, mijenjaju na dobro, podučavaju zagubljenoj ljudskosti. Volonteri, humanitarci, altruisti... kako god ih nazivali, dobro je što postoje i doprinosom čine velike stvari u zajednici.
- Volim pomagati ljudima, to me ispunja. Jedno lijepo iskustvo – kaže gospođa Pave Beg čije iskustvo u pomoći potrebitima traje već osam godina. Ova skoro 70-godišnjakinja svaki dan dolazi u prostorije Caritasa Dubrovačke biskupije, satima razvrstava i slaže doniranu robu, pomaže onima koji dođu po pomoć.

- Ima tu puno posla, treba sve pregledat, a što ne vrijedi, ide u reciklažu. Svaki dan sam od tri do pet ura u tome. Puno godina sam već sama pa mi ovo dobro dođe da ne sjedim doma. Radila sam cijeli život kao prodavačica u trgovini. Ovo je slično, kao da radim na pola radnog vremena – kaže gospođa Pave kojoj su znali reći ‘što ćeš tamo, bolje ti je džabe sjedat, nego džabe radit‘.
 

Plaća u radosti

- To za mene ne vrijedi. Ovaj posao je itekako plaćen, zadovoljstvom i radošću onih kojima pružite pomoć. Danas je, nažalost, sve više ljudi u potrebi pogotovo sad kad mnogi ostaju bez posla – kaže ova volonterka koja ne vidi svrhu u sjedanju ispred ekrana jer ‘osjećaš se bezvrijedan i isprazan‘.




Volontera je uvijek malo, a potrebe su sve veće. Najbolje utrošeno vrijeme za nju je ono provedeno u pomaganju drugima. Nasluša se ona tužnih životnih priča, navikla je. A pomoći možeš i slušajući.
- Ima nas četiri koje smo tu svaki dan, godinama. Dolaze nam uglavnom isti ljudi, već znamo što traže. Zahvalni su i drago im je što će im netko pružiti ruku pomoći. Ima i beskućnika, dođu se otuširati, presvući, uzmu doručak i nešto hrane za pojesti. Dođe nama ljeti i stranaca, jedu i obuku se u Caritasu. Nađu oni nas lako, a naša vrata su uvijek otvorena svima. Ima ih puno u potrebi, dođu i familije. Strašno je to – kaže gospođa Pave koja zna da od sažaljenja pomoći nema, nego od djela. Ova vitalna Dubrovkinja svaki dan iz Mokošice autobusom putuje do Caritasa u Gospinom polju i nije joj daleko.


- Rodiš se s empatijom za drugoga. Ne možeš ti nikoga nagovoriti da dođe pomoć bližnjemu ako to ne želi. Imati malo sućuti, to je ključno. Ovo nije moja obveza ali to mi je gust, to je ono što nas čini ljudima. A koliko ću, koliko mogu. Dok imam snage, Bogu hvala, bit ću u Caritasu – poručuje gospođa Pave.
Da i mladi pokazuju veliko srce, potvrđuje naš sugrađanin Ivo Roko. Kao učenik Pomorske škole često je prolazio pokraj Caritasa dok su prostori bili u Solitudu. Jednom je svratio i od tada ovaj 22-godišnjak sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama pri župnom i biskupijskom Caritasu, priskače u pomoć kad god je potreba.

- Dosta je fizičkog rada, treba prenositi pakete i bolesničke krevete nositi iz obitelji u obitelj kako je kome potreba. Šest godina sam uključen u Caritas i biskupijsko volontiranje. Puno toga se učini ali puno više primim nego što dam. Kad vidiš kod tih starijih osoba sreću i zahvalnost, a ti si im nekom sitnicom pripomog‘o, koliko to znači njima, vjerujte znači i meni. Odlično je pomagat‘. To ima samo pozitivan utjecaj na čovjeka. Tužno bude, dirnu te situacije ali to te samo promijeni na bolje. Kad vidiš kako ljudi žive u siromaštvu, na kraju si zahvalan na svemu što imaš – iskren je Ivo pa se osvrće i na aktivnosti župnog Caritasa sv. Mihajla u koji je uključen.



- Imali smo dosta akcija prije Božića, nabavili smo nove bolesničke krevete za župljane,prodavali kolače za potrebite, za stanovnike Zagreba pogođene potresom, za ‘Marijine obroke‘ u Africi. Dosta je volonterskih akcija, a cijela Biskupija i Caritas, Vijeće za mlade, sve je to povezano. Većinom su isti ljudi koji volontiraju pa postanete istinski prijatelji– kaže mladi Dubrovčanin koji je protekle dvije godine voditelj volonterskog projekta ‘72 sata bez kompromisa‘ za Dubrovačku biskupiju.
- Slučajno sam upoznao jednog starijeg gospara kad mu je trebala pomoć, doslovno na putu. Uključili smo ga u ‘72 sata bez kompromisa‘. Od tada se čujemo svako malo, zove me kad mu treba kupit spenzu pa mu donesem. Ovako se stvaraju lijepa poznanstva a to ljudima koji su sami jako puno znači.
 

Dat‘ ruke

Od sređivanja kuća, pituravanja životnog prostora sugrađanima u potrebi, donošenja nužnog namještaja, čišćenja i uređenja vrtova, spenze i lijekova potrebitima... ne predstavlja problem već zadovoljstvo.
- Okolina, iskreno, pozitivno reagira. Pitali bi me gdje idem poslije škole i kasnije nakon fakulteta. Rekao bih u Caritas pa pozvao i njih da dođu dat‘ ruke i svi bi se odazvali. U nekoliko navrata je sa mnom došlo četiri, pet studenata s Pomorskog fakulteta i pomogli bi – kaže Ivo pa otkriva kako njegovo društvo većinom volontira. Po završetku fakulteta će na more, ali kad se vrati s vijađa, bit će uvijek tu, na pomoći jer ‘od toga se ne odustaje‘.




U vremenu materijalizma i izgubljenog suosjećanja, raduje da ima onih koji će spremno izdvojiti svoje vrijeme i snagu kako bi drugima olakšali težinu života. Stoga prenosimo poziv ovog mladog volontera svim ljudima dobrog srca:
- Puno je ljudi u potrebi, čak i u našem Dubrovniku. Vjerujte, i najmanja sitnica ili jedan sat vašeg vremena kojeg ćete utrošiti pomažući drugima jako puno znači. Pogotovo u ovom momentu kada je potreba za pomoći veća nego što je prije bila.