'Hello, please' odzvanjaju riječi upućene strancima u prolazu, a tete Mare sjedeći na gradskome kamenu pokazuje na svoje rukotvorine.'Nemojte me ništa pitat' upućuje nam uz osmijeh shvativši da smo ekipa iz novina. Ova 86-godišnjakinja vedrog duha i duše na prvu vas kupi. Jednostavno nije mogla ne progovoriti koju s nama. Stoga na početku naglašavamo, jer obećali smo, tete Mare se svog posla ne srami, a radi iz potrebe iako nema za to 'crno na bijelo' pa je 'inspektori stalno ćeraju'. I ne samo nju. Pred njom su djela njezinih vrijednih ruku: male pape odnosno papučice za bebe ali ima ih i za odrasle, vunene kape, prigodne blagdanske kokoši, sve ručno ispleteno, senjali za knjige, pletene narukvice, čak konavoski vez.
- Radim jer mi je potreba, da mogu preživit', platit' račune. Baš sad će počet dolazit', a onda se hvataj za glavu. Račun od struje mi je najgori, a ne mogu da mi je hladno. Moram barem uvečer uključit dok sjedim. Uključim, spremim se i odoh leć. Sreća idu topla vremena – kaže tete Mare pokazujući nam kako u svemu vidi onu dobru stranu. Hrana je skupa ali 'sama je pa se okomoda'. Režije su joj više od tisuću kuna, a mirovina 1700 kuna.
Dovoljno i 50 kuna
Kako uspijeva preživjeti pitamo je u čudu, a nju naviknutu na rad, čudi jedino naše pitanje.
- Pa radom!
I radi ona i u 86-oj godini života koji je nikad nije mazio. Uspije li prodati svoje vunene uratke, jesu li stranci zainteresirani, nižu se pitanja:
- Nema još vele stranaca. Bude dana da ne prodam ništa. Nedavno u tri dana zaradila 15 kuna. Od vune sam zimus dosta plela muške tople čarape. Toga se moglo prodat, to naša čeljad hoće. Ženske hoće papuče a muški bječve od prave domaće vune. Imam veliko klupko ali neću ih još plesti prije jeseni – kaže tete Mare i skromno dodaje:
- Meni je dovoljno 50 kuna kad zaradim. A da nije ovoga, života mi moga, bila bi gladna.
Koliko god čovjeka posrami činjenica da nam starost mora raditi kako bi preživjela, ova starija gospođa zahvaljujući svojoj naravi i kad je mučno jednostavno izmami osmijeh.
- No džabe, ništa, ne slikavaj! – upućuje strancima pa nama dobacuje:
- Što vole slikat ovi stranci, a ja to nikako ne volim.
Dok se zajedno smijemo, pitamo je kada je naučila tako baratati vunom?
- Pa k'o mala, bit će sa sedam, osam godina. Naučila sam tad plesti, presti, tkati, samo nisam na mašinu nikad. Sve na ruke. Učila me mati, a i susjede iz sela. Kad bi išli čuvat janjce, ovce onda jedna drugoj pokaži i kad počneš ravno plesti, poslije ide malo pomalo. A pleli smo ruže po majicama, tunike, kupovali vunicu a i koristili domaću koju smo sami preli – prisjeća se tete Mare rodom iz Ravnoga pa će kako je život na selu uvijek težak. Bilo je veliko imanje, puno posla. I kad se udala pomagala je roditeljima.
- Pokojni otac nije zvao nevjeste i sinove dođite, pomozite, nego bi pito 'možeš li Mare doć' i kad se sadio krumpir, kosila trava i žnjelo žito. Pa odgajaj djecu, radi drugu smjenu u industriji alata i najednom došo nesretni rat. K'o i sad tamo u Ukrajini, ne mogu od jada ni gledat.
Tete Mare se nakon udaje preselila u Trebinje odakle 1991. obitelj mora bježati, ostavivši za sobom sve stvoreno. Prisjetila se i tog mučnog vremena i kojim su sve zaobilaznim pravcima, jer granice su već bile zatvorene, stigli do grada. Spominje nam provokacije koje su, pogotovo noću, tamo doživljavali. Koliko su samo puta čuli dobacivanja 'još ste tu, što niste pošli'. I jesu, morali su. Prije 30 godina došli su u Dubrovnik.
Je li krenulo Mare?
- Otkad sam ođe ovim se bavim. Muž mi je 15 godina radio u Ljetnih igara čak su ga dva puta zvali da nešto glumi, izdavo je garsonijeru u garaži – ponovno će s vedrinom na licu koliko god teško zvučalo njezino prisjećanje. Govori nam kako ima problema sa srcem a i bronhitis je stiska pogotovo kad puno priča ali 'kad bi ja mogla šutat'.
- Je li krenulo, Mare? – pita jedan mladić u prolazu dok rukama stišće, jednu za drugom, naslagane papučice. Tete Mare nam pojašnjava:
- On je sretne ruke pa kad mi ovako krene po robi, nešto i prodam. Sreću mi donese.
Zna tete Mare svakoga i svatko nju zna. Pa tu je 30 godina, svima se uvijek lijepo javi. Iako će turisti sa svih strana svijeta, korone se ne boji. Cijepila se sva tri puta, rekla je doktorici 'najbolje cjepivo mi daj jer ja sam sama'.
- Ne mogu ti ja stat i objesit ruke, nek mi je ovoliko godina. Čeljadi, radite pošteno svoj poso i živite od svog rada dok možete. A kad više ne može, ako mogu djeca nek pomognu, ako nema tko, e onda bi valjda mogla i država malo povesti računa – pametno zbori naša tete Mare koja se, uz Božju pomoć, nada dobroj sezoni.
- Ima i sad turista, ako nastavi ovako bit će sezone, samo se bojim onih tamo što mute – završava tete Mare misleći na aktualni rat u Ukrajini.
Kako ne voli slikavanje, a i strah je da je 'inspektori ne ganjaju' obećali smo teti Mari utrnuti fotoaparat. Iako bi s gustom objavili fotografije ove vrijedne starice koja na pragu 90-te, inim teškoćama usprkos, plijeni svojom snagom, voljom i životnom radošću.