Toliko su se borile za pedagoški standard, a sad bi ga jednim potpisom sam ministar mogao ukinuti. Jer Državni pedagoški standard je ono što je kaotičnom predškolskom obrazovanju trebalo kako bi se cijela stvar dovela u red, a djeca, roditelji i odgojitelji bili zadovoljni. Trpanje djece u grupe preko preporučenog broja nije nepoznanica u Dubrovniku kao ni u ostatku Hrvatske, gradu gdje se potpuno novi vrtić izradio nakon dugih desetljeća – ali samo jedan, gdje su se drugi vrtići obnavljali, no ne nužno kako bi povećali broj grupa ili kvadraturu po grupi ili vrtiću, ne nužno kako bi to mjesto bilo ono koje bi, po nekim svjetskim pedagoškim standardima, potpuno odgovaralo mjestu za predškolski odgoj.
Stanje u dubrovačkim dječjim vrtićima je stabilno, mada bi se pedagoški standard mogao, kažu nam i roditelji i odgajatelji, bolje tumačiti i provoditi, no to su neke druge teme.
'Mi nismo sami brisači guzica' jedan je od transparenata kojeg su diljem Hrvatske ovog tjedna u rukama nosile brojne odgajateljice, uključujući i one u Dubrovniku. Tko god je imao ili ima dijete u vrtiću dobro zna koja je uloga odgajatelja, i ne, to zaista nije samo igra.
Zar planiramo budućnost povratkom u prošlost?
-Državni pedagoški standard nastao je nakon što se struka, sindikati i udruge desetljećima borila za njega, i struka ga je i napisala, zato je to jedini pravilnik koji se mora poštovati, po kojemu se mora raditi. Nijedna točka DPS-a nije nastala onako bezveze, nego isključivo iz potreba djeteta, a sad bi ga ministar, koji je usput budi rečeno po struci čini mi se veterinar i bavio se biomedicinskim znanostima, jednostavno ukinuo, zanemario i uveo svoj pravilnik prema kojemu će upisivati što je više moguće djece u vrtić. Zašto? Da bi opravdao Europi sredstva koja povlači od europskih fondova ako je 95 posto djece upisano u vrtić. Nisam političar, ali da je odluka u najmanju ruku nevjerojatna – jest” – kaže nam sindikalna povjerenica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Ana Dragojević.
I baš taj Državni pedagoški standard propisuje u članku 19. kako broj djece u jednoj odgojno-obrazovnoj skupini za provedbu programa predškole ne može biti veći od 20. Članak 21. pak kaže da dječji vrtić optimalne veličine ima od 17 do 20 odgojnih skupina redovitoga programa ili 340 do 400 djece ukupno, s područnim odjelima optimalne veličine ima 30 odgojnih skupina ili 600 djece.
Dječji vrtić može imati najmanje jednu odgojnu skupinu s najviše 25 djece. Odredbe ovoga Standarda primjenjuju se na sve vrtiće neovisno o broju odgojno-obrazovnih skupina odnosno djece, kaže se u DPS-u.
Zatvorenicima je komodnije
I ne, nisu odgojitelji, za sve one koji tako misle, samo brisači guza i noseva, a kompleksnost njihovog posla teško je opisati ukratko. Uostalom, Tri do pet godina fakultetskog obrazovanja uz konstantnu nadogradnju tijekom gotovo cijelog radnog vijeka zaista je standard kod onih koji su svoje zanimanje odlučili usmjeriti na predškolski odgoj i obrazovanje.
„Radim u vrtiću 16 godina, i evo tek zadnjih otprilike 5 godina smo i ja i moje kolegice po prvi put osjetile to neko ajmo reći olakšanje, u smislu nekoliko djece manje po grupi. Zna se što pedagoški standard propisuje, no to je kod nas, ali i u drugim hrvatskim vrtićima, zaista jako teško provesti. Trenutno primjerice u grupi imam 22 djece, po Pedagoškom standardu trebala bi ih imati otprilike 14 do 15, ali to nije moguće provesti.” - dodaje Dragojević.
„Nismo se mi godinama borili za uvođenje pedagoškog standarda da ga se sad odjednom ukine, djeca nisu brojevi na papiru, nemoguće je raditi u uvjetima prekrcanosti, to nije normalno ni za djecu, ni za roditelje ni za odgajatelje, to je jasno kao dan. Struku se tim prijedlogom degradira, jednako kao i navodnim prijedlogom da će kao odgajatelji raditi nastavnici razredne nastave, dakle učitelji koji su završili fakultet za odgoj i obrazovanje za djecu u prve četiri godine osnovne škole. Ništa nemamo protiv njih, to su naše kolege, ali svaki fakultet ima svoje, pa nismo ga zaludu završavale, ali i time se ruši sve ono što smo i mi u obrazovanju napravili.” - dodaje Dragojević i objašnjava kako je taj izraz 'tete' umjesto odgajatelji, došao na loš glas po same odgajatelje. Za sve su krivi – odrasli.
„Nas naša djeca zovu tete jer im je tako jednostavnije i iskreno zaista nemam ništa protiv toga, dapače. Ali odrasli kad kažu da je netko teta u vrtiću automatizmom podrazumijevaju osobu koja se s djecom malo ujutro igra dok oni rade neki ozbiljan posao. Kako su samo u krivu...” zaključuje Dragojević, a to joj može potvrditi i svaki roditelj koji je imao dijete u vrtiću.
Učitelji razredne nastave morali bi se, kaže, ne samo 'dodatno educirati', jer za predškolski odgoj ne može se položiti neki kratki tečaj, i prijedlog ministra da tako riješi nedostatak odgajatelja je katastrofalan.
Evo kolike su nam plaće i dodaci
Kad je riječ o plaćama, dubrovački dječji vrtići su gradska tvrtka, financiraju se iz proračuna, a plaće su im otprilike 6200 kuna s prijevozom.
„Nas plaća naš osnivač Grad Dubrovnik, a da bi plaće morale biti veće to se svi slažemo. Tako je kako je, u pregovorima smo za novi kolektivni ugovor, vidjet ćemo kad ćemo krenuti u to, malo nas je korona zaustavila u aktivnostima. Uz plaću imamo i regres, božićnice i jubilarne nagrade. E sad, generalno gledajući odgajateljima bi plaće s određenim radnim stažem trebale biti oko 7 do 7 i pol tisuća kuna, no ono što zabrinjava je i pripravnički dio kod predškolskog odgoja i kod razredne nastave. Naš pripravnik odgajatelj ima gotovo 2 tisuće kuna manju plaću od pripravnika razredne nastave, a po zakonu bismo morali biti jednaki. Ipak nismo.”
Potraga za odgajateljima u dubrovačkim dječjim vrtićima je vječna, no sad ih ne nedostaje, iako ih nikad nije viška, po čemu je Dubrovnik zapravo možda u boljoj situaciji nego neki drugi hrvatski gradovi. Spomenimo i da je odgajateljima u koroni bila amsnjena plaća 10 posto, a tek prije nekoliko mjeseci, dakle gotovo dvije godine od početka korone, uspjeli su vratiti plaću na početne postavke.
