S novom godinom prestala je obveza dvojnog iskazivanja cijena. Dio javnosti smatra da je praksu trebalo nastaviti radi lakšeg praćenja kretanja cijena, no Vlada je procijenila da je prošlo dovoljno vremena za prilagodbu građana na euro.
Jesu li se Dubrovčani prilagodili na novu valutu?
- Meni je od prvoga dana kad je uveden euro isto, samo je sve poskupilo pa ga je sad teže dat nego prije kunu – kaže Ivan Dugandžić, a prolaznik kroz smijeh dobacuje ‘đe ću se naviknut kad ih ionako nemam!’.
Gosparu Ivanu dvojno izražavanje cijena nije pretjerano značilo, pomorac je cijeli radni vijek pa mu euro nije bio stran, a što se njega tiče ‘mogla je ostat i kuna’.
- Sad ispada da je inflacija povećala cijene ali cijene bi i bez nje isto išle gore jer je u svakoj zemlji koja je uvela euro tako bilo, negdje pet, deset, dvadeset posto. Opet, u nas su ljudi vazda kukali a znamo da imamo milijarde u bječvama. Ali primanja bi apsolutno trebala biti veća. U Grčkoj su imali mirovinu 700 eura još prije 15 godina, a u nas danas 700 eura mirovine zna se ko ima – kaže sugovornik.
Puta sedam i po
Na pitanje je li nas onda ‘potopio’ euro ili inflacija odgovara: ‘Političari su nas potopili’. Pitamo ga i hoće li se cijene konačno stabilizirati.
- Neće, to tako ide, tako je normalno, mislim nije normalno ali navikneš se na nenormalno.
Na kavu ide rjeđe, napojnicu voli ostaviti jer ostavljali su i njemu.
- Ne gleda se sitniš a trebalo bi jer to više nije sitniš. Pogotovo stariji ljudi na placi i po butigama ne obadaju baš toliko, još idu na povjerenje da će im kusur točno vratiti – primjećuje ovaj Dubrovčanin.
Erika Mjehović smatra kako smo trebali ostaviti svoju valutu što su učinile neke zemlje u EU.
- Ovim apsolutno ne vidim nikakav boljitak i mislim da svi još preračunavamo puta sedam i po. Baš me nervira pomalo – kaže Erika i priznaje da se još nije navikla. Smatra da će sugrađanima trebati barem još dvije, tri godine privikavanja na euro.
- Dvojno izražavanje cijena trebalo je još zadržati jer će se odsad preračunavati u glavi ili doslovno digitron i računaj koliko je u kunama – dodaje.
Jesmo li naučili cijeniti vrijednost jednog eura ili nam je to metalna sića?
- Sigurno mislimo da manje trošimo nego što ustvari trošimo, ne doživljavamo da centi imaju veću vrijednost nego lipe.
U trgovinama se još može čuti ‘nemoj mi davat te sitne’, jer tako je prije bilo s lipama, ‘žute’ su se ostavljale, bile su smetnja u špagu ili takujinu.
- Ja sve uzmem, ali moguće da te i zakinu jer ne brojim kad mi vrate kusur, možda bi trebalo to malo bolje pratiti. Veća je mogućnost i krivotvorenih novčanica – kaže Erika, a prijateljica Petra Šoletić dodaje:
- Nisam se navikla na euro. Oni sitni su meni ko kuna. Nesvjesno trošimo dosta više nego prije. Plaća ako dura do 15. u mjesecu, dobro je.
Smatra kako je ‘bolje za sve da se maknu cijene u kunama jer ćemo se prije naviknut’. Dvojno izražavanje predugo je trajalo, tvrdi, pa su se svi oslanjali na cijenu u kunama, a malo je tko razmišljao u eurima.
Obje se slažu kako je jedino pozitivno to što kad putuju više ne moraju mijenjati valutu.
- Ali kuna je kuna i valjda ćemo se jednog dana vratiti našoj kuni – dodaju mlade Dubrovkinje koje za povećanje cijena prvenstveno krive euro pa onda inflaciju.
- Nek nam plaće barem budu veće u ovoj godini, kažu božićnica, uskrsnica..., sve nam mažu oči a mi se nadamo – kroz osmijeh će djevojke.
Sugrađanka Vera Gojavić je sa svim zadovoljna, prilagodljiva je pa nema problem s eurom. Izražavanje cijena u dvije valute, kaže, njoj neće falit’.
- Vrijeme prilagodbe vam koristi da vas stabilizira, ali živite tu, neminovno je prihvatiti sve što dolazi. Prijeći na euro je dio razvoja, ne možemo ostati negdje iza. Što se mene tiče, prilagodbe nije trebalo ni biti, ali ima ljudi kojima bi to zbilja bilo teško. I meni je automatski bilo pogledat usporedbu cijena, ali i bez toga mogu vrlo jednostavno.
’Žute’ da, ‘narančaste’ ne
Novac brže nestaje jer cijene konstantno rastu, a mnogi još tapkaju u procjeni vrijednosti eura i kune.
- Zar nije sve turbulentno? Ne daj Bože gorega! Svaki dan nešto; ovaj prijeti, onaj prijeti, a ja da razmišljam o lipama i centima. Nemam nekakvu mirovinu ali snalazim se, ne žalim se, a i kome se žalit? Jedino žalim ove mlade, što će biti s njima?!
Čini joj se kako ‘kovanice eura više cijenim nego naše’.
- Koncentracija vrijednosti je u njima ali opet kad sam na kavi ostavim, nikad manje od 20 centi, a kad smo dvije ostavimo i 50 centi, kako kad imamo – kaže Vera.
Marko Marčec i Stjepan Nikolić su u poslu ali spremni za pitanja. Na spomen eura Stjepan na dlanu pokazuje kovanice raznih valuta i kroz smijeh dodaje ‘ja sve pare trošim’.
Obadamo li ove nove ‘žute’?
- Žute da, ali one narančaste ne. Ono jedan cent, dva. Ali uzmem sve one žute 10, 20 centi – kaže Marko, a Stjepan dodaje: ‘Ako ne uzmeš, to je onda nepoštivanje novca!’
Na upit jesmo li naučili cijeniti euro, uglas će ‘ne, ne znamo mi ništa cijeniti’.
Je li nam pomoglo što su lani cijene u trgovinama bile dvojno izražene?
- Jest kratko vrijeme. Tako odmah vidiš koliko je što poskupilo. Sad poskupi deset centi, euro nemaš pojma koliko je zapravo skuplje. Jer ideš onim, što je euro na 10, 15 eura? Ali euro je sedam i pol kuna. Nekako izgleda manje kad se cijena poveća za jedan euro, ali kad se poveća sedam i pol kuna, e to onda baš i nije sitno – pojašnjava nam dvojac što ustvari buni dobar dio sugrađana.
Marko će i dalje preračunavati eure u kune, a Stjepan je s eurima već na ‘ti’.
- Otprilike znam neke cifre, recimo 10 eura 75 kuna, 15 eura 105 kuna, uvijek preračunavam. Ne znam baš da ćemo se riješit tog preračunavanja. Ovi mlađi možda da, mi stari ćemo vazda u kunama računat’. Isto me buni kad ti kaže u trgovini deset eura, misliš pa šta je to deset? Ali kad ti kaže 75 kuna, pa ja za to cijeli dan moram raditi – smatra Marko.
Na pitanje što nam je euro dobro donio, Stjepan odgovara:
- Ne znam, samo znam da mi je plaća u kunama bila tolika, u eurima tolika i meni je to to. Sa četvero djece svaki dan sve pišem, moraš pisat, bile kune ili euri, svejedno je. Jer plaće nisu pratile poskupljenje. Prije je marenda bila 20 kuna, danas je 35.
Marko rodom Zagorac ne može se načuditi razlogu poskupljenja kruha ‘kažu pšenica nije rodila u Slavoniji, a troše lanjsku pšenicu’.
Šest, u redu je!
- Svjetska događanja na nas utječu. Gledam na vijestima švedski teretni brod ne prolazi kroz Sueski kanal, eto odmah poskupljenje. Mora nam se dogoditi reset. Imam četvero djece koja bi samo mobitel držala u rukama. Ne može tako, mora se radit, pšenica sijat, stoka uzgajat. U Švedskoj u trgovini su švedski proizvodi, a u nas češki, poljski, nema čijih nema, samo nema naših – kaže Stjepan, pa se dvojac složio kako smo baš u nezgodno vrijeme ušli s eurom; korona, ratovi, inflacija... Došli smo i do zaključka kako smo prilagodljiv narod, kako prelijevamo iz šupljega u prazno, a opet kafići su nam puni za radnog vremena... I još bi s ovim simpatičnim tandemom raspredali o temama ali moramo o euru pa krećemo dalje.
- Dvojnog iskazivanja cijena uglavnom više nema, sad ćemo na digitron, kaže nam Mirko.
Smatra da je godina dana privikavanja bila dovoljna. Problem je skupoća jer ‘sve nam se nakalemilo i euro i inflacija’, a on se prilagodio tako što gotovo sve plaća karticom, ‘ali kad je kava, onda je kešana’.
- Mislim da smo se svi jako brzo navikli na euro. I prije smo o njemu često pričali, jer ljudi idu na skijanje, u šopinge. Ali ostat će zauvijek ovo računanje puta sedam i još plus nešto. Jedini problem je,kad plaćaš kavu recimo 5,30 eura i kažeš ‘šest, u redu je’ pa kad računaš koliko si ostavio, to je ipak nešto više nego si prije ostavljao – kaže Zagrepčanin Vlado Radičević i dodaje:
- Euri brže klize iz ruku jer sve je skuplje, ali sam primijetio da 90 posto računa plaćam karticom. U pekari kad je račun dva, tri eura, isto je kartica. Vrlo malo eura imam u džepu i iskreno izbjegavam imat ove željezne, ne znam je li druge ljude živciraju ti željezni novci? Mi nikad zapravo nismo u bivšoj Jugoslaviji i u Hrvatskoj odrastali sa željeznim novcem koji je imao neku veliku vrijednost, a ovo sada ima dosta veliku vrijednost u željezu. Možeš u par eura u džepu doći do par stotina kuna. Tu se još nismo navikli.
Za kraj dodaje kako je Hrvatska zemlja koja je najduže imala dvojno isticanje cijena što sve govori. Slovenci su se primjerice prilagođavali pola godine. Za time, smatra, više stvarno nema potrebe.